I ove će se godine od 18. do 25. siječnja obilježiti “Molitvena osmina za jedinstvo kršćana”. U nekoliko gradova u Hrvatskoj ovaj je tjedan organiziran na način da se molitva održava svakoga dana unutar tjedna u različitim kršćanskim crkvama.

Iako će se ovomu tjednu posvetiti medijska pažnja i više nego inače govoriti o kršćanskom jedinstvu, ipak treba ukazati na nekoliko važnih činjenica koje ostaju nezamjećene:

a) Ekumenski molitveni tjedan nije ekumenski dijalog. U Hrvatskoj nažalost nema pravoga ekumenskoga dijaloga između različitih kršćanskih crkava. Čak niti većinske kršćanske crkve na ovim prostorima, Rimokatolička i Pravoslavna, iako su ustrojile komisiju za dijalog, već dugo godina ne održavaju sastanke niti se vodi pravi ekumenski dijalog.

b) Ekumenski molitveni tjedan nije molitva za jedinstvo Crkve već za jedinstvo kršćana. Iako ovo naizgled može značiti isto, ipak treba zapaziti da Rimokatolička crkva izbjegava druge kršćanske, poglavito protestantske crkve nazivati crkvama, već zajednicama. U tom kontekstu teško je uopće znati pravu nakanu ove molitve, posebice imajući u vidu različite pristupe ekumenizmu. Rimokatolička crkva, se bez sumnje zalaže za tzv. Rimski ekumenizam koji ima za cilj sve kršćane privesti jedinoj pravoj, odnosno Katoličkoj crkvi na čijem je čelu rimski biskup, odnosno papa. Nasuprot tomu je tzv. Ženevski ekumenizam koji podrazumijeva suradnju kršćanskih crkava i jedinstveno djelovanje na području misije i evangelizacije svijeta.

c) Ekumenski molitveni tjedan ne uključuje sve kršćanske Crkve koje bi željele sudjelovati u nakani molitve za jedinstvo. Nažalost, nerijetko kršćanske crkve koje jesu ekumenski angažirane na različitim područjima, nailaze na zid isključivosti od ostalih kršćanskih crkava. Dogodilo se čak da je i jedan rimokatolički biskup (sada nadbiskup) udaljio s molitve za kršćansko jedinstvo službenika druge kršćanske crkve koja je u svijetu veoma ekumenski angažirana.

d) Ekumenski pokret nije nastao u okviru Rimokatoličke Crkve već protestantskih crkava. Godine 1846. u Engleskoj je osnovan Evangelički savez koji je okupljao protestantske crkve poput Anglikanske, Reformirane, Prezbiterijanske, Luteranske, Metodističke i sl. Na osnivačkoj konferenciji ovoga saveza, održanoj u Londonu, prezbiterijanski američki pastor, Samuel H. Cox upotrijebio izraz “ekumenizam” zalažući se za osnivanje svjetske organizacije koja bi se zalagala za jedinstvo među kršćanima. Godine 1867. pod vodstvom Philipa Shaffa, slična je alijansa osnovana i u Sjedinjenim Američkim državama. Jedan od ključnih povoda ovakvim alijansama bilo je usklađivanje misionarskih poduhvata različitih protestantskih crkava. Različitost pristupa, pa nerijetko i nerazumijevanje među protestantima zbunjivalo je one narode koje se evangeliziralo, a i područja rada pojedinih misija su se ispreplitala. Stoga je godine 1921. osnovano Međunarodno misijsko vijeće, čiji je cilj bio da se različite protestantske crkve ujedine u zajedničkoj misijskoj zadaći. Značajan događaj zbio se 1919. godine u Ženevi kada je osnovan privremeni odbor pod nazivom «Život i rad» čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866.-1931.), evangelički nadbiskup. Na ovome su sastanku bili nazočni i pravoslavci a papa Pio XI. u ime Rimokatoličke crkve odbio je poziv nadbiskupa Sodelbroma. Godine 1925. u Stockholmu je održana sveopća kršćanska konferencija pod nazivom «Život i rad». Ni na ovome značajnom skupu Rimokatolička crkva nije sudjelovala.

Nakon Drugog Vatikanskog koncila Rimokatolici se sve više otvaraju za ekumenska nastojanja. No, Rimokatolička Crkva još uvijek nije članica Svjetskog saveza crkava, nasljednice «Života i rada». «Rimski ekumenizam», obrazložen i u dokumentu Dominus Iesus teži za vidljivim jedinstvom Crkve, okupljenom oko Petrova nasljednika, Pape. Preduvjet za to vidljivo jedinstvo jest zajednička euharistija. Sakrament euharistije valjan je samo u onim crkvama koje imaju valjano zaređeno svećenstvo, odnosno apostolsko nasljeđe, a to je po shvaćanju Rimokatolika, osim Katoličke, samo Pravoslavna Crkva. Stoga su i ekumenska nastojanja uglavnom usmjerena na Pravoslavnu crkvu, dok je dijalog s protestantima koji su opet sami među sobom razdijeljeni, kompleksan. Dijalog je s protestantima, s pozicija rimokatoličke crkve otežan i zbog toga što ista protestantima ne priznaje valjano svećenstvo pa time niti druge sakramente, poglavito euharistiju (priznaje im samo krštenje koje inače i u Rimokatoličkoj Crkvi može obaviti svaki laik u nuždi).

Iako je Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH ekumenski otvorena i angažirana, nerijetko je suočena isključivošću od strane drugih kršćanskih crkava. No to nas neće obeshrabriti da i dalje budemo ekumenski angažirani. Ističemo da naš pristup ekumenizmu jest onaj koji je bio i od početka ekumenskog djelovanja: zajednička suradnja svih kršćana u misiji i evangelizaciji svijeta. Ekumenska isključivost nam je neprihvatljiva i zapravo je pokazatelj neekumenskog djelovanja i ponašanja.

Pozivamo sve da se u ovome tjednu, ali ne samo u ovome, mole za jedinstvo kršćanskih crkava (koje čine jednu Kristovu Crkvu) i istinsko zajedništvo i razumijevanje među kršćanima. Centralno ekumensko bogoslužje naše crkve održat će se u Osijeku, u Crkvi Dobroga Pastira, u srijedu, 20. siječnja 2016. s početkom u 17:00.

+ Dr.sc. Jasmin Milić

Biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH