AUTOR: DRAŠKO ĐENOVIĆ
Ovih dana čitav kršćanski svijet sagledava rezultate povijesnog susreta pape Franje i Patrijarha Ruske pravoslavne crkve Kirila. Još od najave ovog susreta počeli su mi zvoniti telefoni s pitanjem kakvi će biti dometi ovog susreta. Na prvom mjestu, iako je ovo bio kratak susret on je značajan u smislu pokušaja da se na simboličan način zacijele rane nastale 1054. godine kada se jedinstvena kršćanska Crkva podijelila na dva dijela. Ovaj susret sam po sebi neće donijeti nikakve velike promjene ali će otvoriti vrata budućim promjenama koje će nam tko zna što donijeti narednih godina i desetljeća.
Siguran sam da će jedna od poruka ovog sastanka dvojice crkvenih poglavara – najveće pravoslavne pomjesne crkve i poglavara svih katolika biti da se pokaže da su u vrijeme sekularizma i udara različitih antikršćanskih vjetrova i politika dvije crkve jedinstvene jer imaju zajednički temelj – Evanđelje Isusa Krista. Ovo je politički susret koji će praktično dati dozvolu crkvenim diplomatima i službama da se aktivnije uključe u rješavanje brojnih sporova i problema koji nerijetko nadilaze i granice Svete Stolice i Moskovske patrijaršije.
Imajmo na umu da je nakon što je 2002. godine Papa Ivan Pavao II obnovio kanonsku hijerarhiju katoličke crkve u Rusiji došlo do “smetnji na vezama” između dviju crkava jer je RPC optuživala Vatikan za prozelitizam što je Vatikan odlučno negirao. Ovaj susret će možda pomoći i ne baš tako maloj zajednici grkokatolika u Ukrajni u njihovim naporima za povrat oduzete imovine tijekom Sovjetskog Saveza s obzirom da su neke od njihovih crkava date RPC. Grkokatolici u Rusiji i Ukrajni vjerojatno očekuju puno od ovog povijesnog susreta zbog kompliciranih odnosa između njih i RPC zbog bliskosti s državnom vlašću, koji je postao još kompliciraniji od kako je došlo do Ruske (kako oni smatraju) aneksije Krima i događaja u Istočnoj Ukrajni. Ne smijemo ni zaboraviti na stradanje novih mučenika na Bliskom istoku gdje je kršćanska Crkva pod progonom a vjernici svojom krvlju i životima plaćaju cijenu svoje vjere.
Ali kada govorimo o odlukama, moramo imati na umu da poglavari istočne i zapadne kršćanske crkve ne donose odluke sami. Ovaj susret je dugo planiran i praktično najavljen još lipnja 2015. od strane mitropolita volokolamskoga i predsjednika Odjela za vanjske crkvene veze RPC Hilariona Alfeyeva, koji je ujedno i vikar Ruskog patrijarha i stalni član Sinode RPC. Ono što je sigurno je da će crkvena diplomacija tek nakon ovog susreta krenuti raditi punom parom. Obje strane su imale 10-15 osoba u izaslanstvima i zna se da je s ruske bio prisutan i mitropolit Hilarion Alfeyev, a sa katoličke kardinal Kurt Koch predsjednik Papinskog savjeta za unapređenje jedinstva kršćana koji je u svibnju 2015 posjetio i Srbiju. Ipak, mislim da smo još poprilično daleko od ujedinjavanja dviju crkava ali da će veliki pomak biti i njihovo približavanje i stvaranje ekumenskog duha prihvaćanja i uvažavanja onih drugih. Problemi postoje na svim stranama – od međucrkvenih do udara na sve što je kršćansko i prodora islama u Europu koji može itekako poremetiti stoljetnu kršćansku kulturu. Na Bliskom istoku svaki znak postojanja kršćanstva je skoro pa uništen kao da kršćanstvo tamo nije postojalo gotovo dvije tisuće godina. Zarad ljudskih i vjerskih prava kršćanstvo je postalo praktično najprogonjenija religija na svijetu jer se sada u nekim državama Europe naređuje i uklanjanje svih kršćanskih simbola zarad prihvaćanja pridošlica s Bliskog istoka, ukidaju se prostori za molitvu na javnim mjestima da se ne bi povrijedili osjećaji muslimana. Moramo imati na umu u kakvom položaju je Katolička Crkva u Rusiji, a posebno Grkokatolička.
Također, da bi došlo do ujedinjenja kršćanstva pored pravoslavaca i katolika neophodno je da se tom procesu pridruže i protestanti koji su se prije gotovo pet stoljeća (1517/10/31) praktično odvojili od Katoličke Crkve zarad vraćanja korijenima ali i različite neo-protestantske crkve koje imaju izrazit rast u Latinskoj Americi i Africi. Zbog svega toga pitanje ujedinjenja je još daleko. Možda je zanimljivo vidjeti da li će ovaj susret imati utjecaj da Sinod SPC pozove Papu u posjet Srbiji kako bi i katolici u Srbiji mogli imati kanonsku posjetu svog poglavara. Ovo posebno kada znamo da se sve više katolika (posebno mladih) iz Srbije protivi da idu na međunarodne susrete pod hrvatskom šahovnicom jer sebe doživljavaju kao katolike ali ne nužno i Hrvatima, dok se na našim prostorima vjera i nacija poistovjećuju, obje crkve, i pravoslavna u Hrvatskoj i katolička u Srbiji gube mlade koji se utapaju u većinsku crkvu kojoj najčešće pripada jedan od roditelja.
Ima i onih koji postavljaju pitanje zašto bi pravoslavci, ali i svi drugi kršćani kao i pripadnici ostalih vjeroispovijesti vjerovali papi Franji, ako se iz povijesti zna da Vatikan dugoročno planira u korist rimokatolika i da je u danim okolnostima uvijek na usluzi svjetskim moćnicima, a poznati su i vatikanski dometi prozelitizma. Također, Vatikan je između ostalog pomagao Lenjina a time i uspostavu komunizma u svijetu, te da je Vatikan u Europi zagovarao uniju katoličkih zemalja i da je pred II svjetski rat podržavala Hitlera (da se ne vraćamo do velike šizme i križarskih pohoda)?
Ovakvi stavovi nas dovode do toga da je pogrešno reći da svijet treba vjerovati papi Franji. Iskreno mislim da pravu moć ima Rimska kurija a ne on. Uostalom malo tko vjeruje da Rimski biskup zaista upravlja Katoličkom Crkvom. Da je tako vjerujem da bi pontifikat pape Ivana Pavla Prvog trajao dulje od 33 dana. I nije sporno da oni žele korist za sebe kao što i Pravoslavna Crkva želi korist za sebe. Teško je reći da je Katolička Crkva na usluzi moćnicima kada znamo koliku moć ona sama ima a u isto vrijeme da osporimo da Pravoslavna Crkva (posebno ruska) nije na usluzi moćnicima Rusije. To je prirodno. Crkvena politika je svuda zastupljena i svakako da svaka crkva ili denominacija želi prevlast ili bolji status za sebe. To možda najbolje vidimo kako u Srbiji tako i u Rusiji. Jedina je razlika što je Katolička Crkva jedinstvena – saborna unatoč različitim strujama unutar nje, dok je kod Pravoslavne Crkve to drugačije jer su one prvenstveno nacionalne i imaju drugačije ustrojstvo. Upravo je taj internacionalizam ono što Katolička Crkva dijeli s učenjem komunizma. U Beograd je upravo prije nekoliko dana stigao novi nuncij, veleposlanik Svete stolice u Srbiji, nadbiskup Luciano Suriani, dok Pravoslavna Crkva nema svoje veleposlanike po svijetu koji bi štitili, da tako kažem, političke interese pravoslavnih crkava. Ja sam osobno uvjeren da i ova zajednička komisija koja je formirana zbog izbora blaženog Alojzija Stepinca za sveca, na prvom mjestu imala da otkravi odnose pravoslavne (prvenstveno Ruske) crkve i Svete Stolice, kao i da je to pravi razlog zbog kojeg Vatikan nije priznao Kosovo kao suverenu državu. Sve što Rim radi radi proračunato i na duge staze, željeli mi to priznati ili ne. Susret s Ruskim patrijarhom je želio Ivan Pavao II da bi na tome radio Benedikt XVI a ostvario papa Franjo.
Uostalom i samo mjesto susreta dvojce crkvenih poglavara je zanimljivo. U pitanju je Kuba, komunistička država s većinskim katoličkim življem. Papu su u Havani pored Patrijarha Kirila dočekali i Raul i Fidel Castro, u skladu s uobičajenim protokolom što je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Međutim, moramo biti svjesni da se prema vatikanskim izvorima na ovom “neplanskom” sastanku radilo više od dvije godine i da je pažljivo birano da ne bude ni blizu Moskve ali ni blizu Rima. Također, moramo imati na umu da do ovog susreta dolazi svega nekoliko mjeseci prije Svepravoslavnog sabora svih kanonskih pravoslavnih crkava koji je planiran za lipanj ove godine.
Ovaj susret poglavara Katoličke i najveće Pravoslavne crkve je ispunjenje sna Ivana Pavla II ali i Benedikta XVI. Upravo u ovoj činjenici vidimo dosljednost politike Svete Stolice. Mjesto jest neutralno ali je Latinska Amerika kolijevka katoličke ljevice, gdje Katolička Crkva igra važno mjesto u socijalnom životu ljudi, gdje se ona bori za potlačene i ugnjetavane. Nemojmo zaboraviti da i sadašnji rimski biskup Franjo potječe upravo s tih prostora i da je zagovornik socijalne pravde, da je i po izboru za Papu nastavio živjeti mnogo skromnije od svojih prethodnika, i da je poput pokojng Patrijarha Pavla koristio javni promet.
Usporedba Katoličke Crkve u Europi gdje kršćanstvo praktički izumire i u Latinskoj Americi gdje je jedna od vodećih snaga u društvenom životu nam pokazuje raznolikost Katoličke Crkve koja je unatoč svemu tome jedinstvena. Nažalost taj segment, nije toliko blizak pravoslavlju. Zemlje BRIK su zemlje s mladim stanovništvom dok Europa postaje starački dom koji ubrzano stari i sasvim je izvjesno da će u budućnosti zemlje BRIK igrati itekako važnu političku ulogu na geopolitičkom planu.
(Draško Đenović, rođen 1971. Generalni sekretar Centra9 iz Beograda i izvršni direktor Udruženja Ikonos (partner TWR za kršćanske radio-programe TWR-a na srpskom i bosanskom jeziku). Član Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Završio Protestantski teološki fakultet u Novom Sadu, trenutno završava magistarski studij na Protestantskom teološkom učilištu Mihael Starin u Osijeku.)
- IPA
Vezane objave: Tekst deklaracije pape Franje i patrijarha Kirila