Autor: Jasmin Millić
Od 18 do 25. siječnja, u svijetu pa tako i u Hrvatskoj, održane su ekumenske molitve u sklopu „Molitvene osmine za jedinstvo kršćana“. Kod jednih ekumenizam izaziva pozitivne osjećaje i težnju da se Crkve, ako se već ne mogu ujediniti, ono barem zbliže i zajedno djeluju tamo gdje mogu. Kod drugih ekumenizam izaziva sumnjičavost pa i otvoreno zgražanje nad istim. Upravo su se tih dana objavljivali statusi i članci na društvenim mrežama koji su ukazivali na štetnost ove prakse, i to ne samo iz krugova zatvorenijih kršćanskih zajednica već i iz tradicionalnih Crkava.
Kako sam u Osijeku obišao sve molitvene postaje u navedenom tjednu, pokušat ću dati svoje viđenje istoga. Prva je molitvena postaja bila u Reformiranoj kalvinskoj crkvi u osječkom naselju Retfala. Na bogoslužju bili su predstavnici samo Rimokatoličke crkve te laički predstavnik Evangeličke crkve. Hrastinski reformirani župnik, Peter Sen, održao je propovijed koja nije imala puno veze s ekumenizmom, no u jednom se djelu, pozivajući se na Bibliju, gorljivo obrušio na izbjeglice naglasivši da ih ne bi trebali primiti ukoliko isti ne žele prihvatiti našu kulturu, običaje i tradiciju. Na kraju bogoslužja, skup je pozdravila župnica ove župe, Ilona Karloly, na mađarskom jeziku, naglasivši da ne zna niti jedan jezik osim mađarskog. Možda bih to i razumio da ne znam kako župnica Ilona, inače veoma draga osoba, u Osijeku živi preko 40 godina. Ova mi se činjenica učinila u velikom raskoraku s izrečenim komentarom župnika Petera o strancima koji se trebaju prilagoditi sredini u koju dolaze.Druga molitvena postaja bila je u Rimokatoličkoj crkvi „Svetog Ćirila i Metoda“. Prisutni su bili predstavnici Reformirane kalvinske crkve te laički predstavnik Evangeličke crkve. Uz župnika ove župe, služio je i grkokatolički svećenik, koji inače, kao tzv. biritualac (katolički svećenici koji mogu služiti i zapadni i istočni obred), asistira po potrebama u ovoj župi. Iako se radilo o ekumenskom bogoslužju, grkokatolički svećenik je predvodio molitvu Bogorodici (moleban presvetoj Bogorodici). Iako su katolici bili domaćini u svojoj crkvi, meni se učinilo neprikladnim da se na ekumenskom bogoslužju, uz sudjelovanje predstavnika protestantskih Crkava upriličila baš ova molitva.Treća molitvena postaja održana je u Baptističkoj crkvi gdje je bilo vrlo ugodna atmosfera, uz predstavnike Rimokatoličke, Protestantske reformirane, Reformirane kalvinske crkve i laičkog predstavnika Evangeličke crkve. Pastor Toma Magda, ujedno i predsjednik Saveza baptističkih crkava, potrudio se da se svi osjećaju dobro došli. O kršćanskom zajedništvu propovijed je održala supruga pastora, dr. Ksenija Magda.Četvrta molitvena postaja održana je u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u osječkom Donjem Gradu. Nakon večernje molitve, vjernicima su se obratili predstavnici Rimokatoličke, Reformirane kalvinske i laički predstavnik Evangeličke crkve. Peta molitvena postaja održana je u Evangeličkoj crkvi u Osijeku. Propovijed je održao biskup Branko Berić, a nazočnima su se obratili predstavnici Rimokatoličke, Reformirane kalvinske i Baptističke crkve. Možda je dojam topline kvarila velika hladnoća u negrijanoj crkvi. Posljednja postaja odnosno središnje bogoslužje održano je u Kapucinskom samostanu u Osijeku. Bogoslužje je predvodio nadbiskup Đuro Hranić a nazočni su bili predstavnici svih Crkava koje su službeno uključene u ekumenski odbor u Osijeku. Činilo mi se kao da je svima bilo bitno upravo se tu pojaviti. Za pojedine predstavnike Crkava kao da su druge postaje bile manje bitne, pa čak i nebitne. Nakon crkvenih molitvenih postaja, prigodni ekumenski program je održan i u katoličkoj laičkoj zajednici Mir. Iako su bili najavljeni da će u istom sudjelovati svećenici i pastori drugih kršćanskih Crkava, osim mene se nitko nije pojavio. No, atmosfera je bila topla i možda pravi pokazatelj da ekumenizam zapravo najbolje funkcionira među laicima.
Iako naša crkva u Osijeku službeno nije članica ekumenskog povjerenstva (ne što to ne bi htjela, već zbog isključivosti nekih članica prema našoj Crkvi), ipak smo unutar navedenog tjedna organizirali, kako smo to nazvali Molitvu kršćanskog zajedništva . Na molitvi su bili nazočni predstavnici šest kršćanskih crkava a skupu se obratio i laik iz redova Rimokatoličke Crkve.
Volio bih da griješim, ali mi se čini da je i Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana pokazatelj razjedinjenost pa nekada čak i isključivost prema drugima i drugačijima. Predstavnici Srpske pravoslavne crkve sudjelovali su samo na središnjem ekumenskom bogoslužju u osječkom Kapucinskom samostanu, dok na drugim molitvenim postajama njihovih predstavnika nije bilo. Kao da su se različite Crkve grupirale te između sebe biraju kod koga će sudjelovati i koga će pozivati na ekumenska bogoslužja. Nije to tako samo u Osijeku. I u drugim se gradovima osjeti ova tenzija koja se pojavi tijekom ovoga tjedna. Tako na pr. Srpska pravoslavna crkva neće pozvati na ekumenske molitve predstavnike Makedonske pravoslavne crkve, Rimokatolici ne žele Starokatolike, Reformirana kalvinska crkva ne želi druge Reformirane crkve. Primjetno je bilo da se jako mali broj svećenika većinske crkve pojavljivao na ekumenskim bogoslužjima.
Treba li nam stoga ustrajati u ekumenskim nastojanjima? Treba, jer to je volja Kristova. Kršćani jedino ujedinjeni mogu djelovati pozitivno na društvo koje se sve više udaljava od kršćanskih vrijednosti. Izvorni ekumenski pokret upravo je to i imao za cilj. Ne stapanje jedne kršćanske denominacije u drugu, već zajedničko djelovanje u cilju navještanja evanđelja. No, ekumenska nastojanja puno su više od jednogodišnjih molitvenih bogoslužja u različitim crkvama.
Treba nam dijaloga. Jednogodišnje susretanje na molitvenim skupovima postaje „medijski ekumenizam“. Da se pokažemo i fotografiramo, da budemo viđeni. Potrebno je sjesti, upoznati se s našim razlikama i sličnostima u vjerovanju i vidjeti gdje možda ne poznajemo i ne razumijemo učenje druge kršćanske Crkve. Možda smo u zabludi spram učenja drugih Crkava. Možda su i drugi u zabludi spram učenja naše Crkve. Upravo zato nam je potreban dijalog.
Treba nam poštivanja i uvažavanja. Kršćani su nažalost često isključivi prema vjernicima koji pripadaju kršćanskoj zajednici koja nije njihova. Moramo priznati da opća Crkva nadilazi naše denominacijske okvire, te da Krist ne djeluje samo u našoj crkvenoj sredini. Isključivo razmišalje je sektaško, a zajednice koje tako razmišljaju su sekte.
Treba nam više iskrenosti. Na žalost, pojedinci su ekumenski raspoloženi, ali s „figom u džepu“.Ekumenski tjedan se ne bi smio samo „odraditi“ (to je bio moj dojam u pojedinim crkvama, kao da im je ekumensko bogoslužje teret, i kao da im je laknulo kad je završilo). Što dalje? Ima li prostora za djelovanje i izvan ekumenskog tjedna? Koliko smo autentični kao kršćani u javnosti?
Kako je rekao veliki reformirani teolog Karl Barth, kršćanin ne može biti ravnodušan spram podijeljene Crkve. Onaj koji je ravnodušan, kako reče Barth, može biti dobar katolik, pravoslavac, protestant, ali si ne smije umišljati da je dobar kršćanin. Zato nam na ekumenizmu treba raditi i graditi ga na zdravom temelju – temelju Krista koji nam je zajednički Spasitelj.
Dr.sc. Jasmin Milić biskup je Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH. Studirao je teologiju u Osijeku, Beču i Novom Sadu. Magistrirao je na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku te doktorirao na Protestantskom teološkom fakultetu u Novom Sadu 2005. a 2013. i na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Za biskupa je posvećen 2013. godine od strane anglikanskih biskupa iz SAD, Engleske i Njemačke.
Vezane objave: Izjava biskupa Milića povodom početka ekumenskog tjedna
Molitva kršćanskog zajedništva u Crkvi Dobroga Pastira u Osijeku