KOLUMNA: MOŽE LI 500-TA OBLJETNICA REFORMACIJE DOVESTI DO POMIRENJA PROTESTANATA U HRVATSKOJ

AUTOR: JASMIN MILIĆ

Protestantizam u Hrvatskoj nije od jučer. Ne radi se o nekakvoj američkoj, uvezenoj sekti niti o „novoj vjeri“. Protestantizam u Hrvatskoj prisutan je od vremena protestantske reformacije, dakle od 16. stoljeća. Ponosan sam da sam kao biskup ujedno i upravitelj najstarije hrvatske protestantske župe u Tordincima gdje je još 1551. godine održana prva protestantska sinoda ovih prostora. U ovome slavonskom mjestu žive Hrvati protestanti već šesto stoljeće. Nedaleko od ovoga mjesta, na baranjskoj strani, u Kneževim Vinogradima, još uvijek se nalazi crkva u kojoj je održana slavna sinoda 1576. godine na kojoj su usvojeni tzv. Kanoni iz Kneževih Vinograda. U Baranjskom mjestu Zmajevac u 16. stoljeću djelovalo je i teološko Učilište na kojem su se pripremali protestantski svećenici koji su služili na ovim prostorima. Nedaleko od Kneževih Vinograda nalazi se mjesto Lug, gdje se i danas, vremenom nadograđivana, nalazi crkva u kojoj su u 16. stoljeću stolovali Mihael Starin, veliki reformator ovih prostora te Stjepan Segedinac, znameniti teolog reformacije. Dakako, tu si u mnoge druge protestantske župe koje od 16. stoljeća kontinuirano djeluju na prostoru Slavonije i Baranje, no izdvojio sam ove najznačanije. Nažalost, danas protestantske župe, tordinačka, kneževovinogradska, zmajevačka i ona u Lugu, djeluju u tri različite protestantske denominacije; Tordinci unutar Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH (Reformirana crkva episkopalnog ustrojstva), Kneževi Vinogradi i Zmajevac unutar Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj, a Lug unutar Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj (Reformirane crkve sinodalno-prezbiterijalnog ustrojstva i etnički većinske mađarske župe). Reformirane Crkve u narodu su poznate i kao kalvinske, po reformatoru Jeanu Calvinu. Još je jedna Crkva na ovim prostorima tradicionalna protestantska Crkva, Evangelička ili u narodu poznata kao luteranska Crkva po reformatoru Martinu Lutheru. Evangelici su također u 16. stoljeću značajno djelovali na današnjem hrvatskom prostoru, iako nažalost niti jedna Evangelička župa ne djeluje kontinuirano od 16. stoljeća. Najznačajniji evangelik ovih prostora svakako je Matija Vlačić Ilirik koji je u 16. stoljeću značajno obilježio reformacijsku misao, posebice hermeneutiku. Iako Evangelici danas djeluju u jednoj denominaciji te su prevladali donedavnu podjelu na dva seniorata (Seniorat Zagreb i Seniorat Legrad), određenih problema još uvijek ima, poput činjenice da Evangelička crkvena općina Zagreb djeluje praktično samostalno, nepriznajući odluke Sinode Evangeličke crkve u Hrvatskoj. Ostaje, dakle, činjenica da dvije tradicionalne protestantske konfesije (Reformirana i Evangelička)  djeluju u 4 denominacije, u Hrvatskoj. Osim tradicionalnih protestantskih Crkava, u Hrvatskoj djeluju i brojne tzv. Crkve reformacijske baštine, gdje je podjeljenost još očitija. Podjeljenost dakako nije prisutna samo kod protestanata, podjeljeni su i Katolici (osim Katoličke crkve u Hrvatkoj koja objedinjava rimokatolike i grkokatolike, na prostoru Hrvatske imamo još dvije starokatoličke denominacije, pored dvije kanonske pravoslavne denominacije, u Hrvatskoj djeluju još dvije nekanonske). No, u ovoj svojoj kolumni bih se ipak zadržao na navedenim, tradicionalnim protestantskim Crkvama.

Iako među tradicionalnim Protestantima u mnogim zemljama postoji tijesna suradnja, interunija pa čak i formalno ujedinjenje, čini se da je kod nas u Hrvatskoj nekakva i elementarna suradnja još miljama daleko. Odnosi ne samo da su loši, već su opterećeni i narušenim međuljudskim odnosima, međuetničkim napetostima pa čak i sudskim sporovima između protestantskih Crkava. Ne treba biti previše mudar da se zaključi kako takvi, posvađani zapravo jesmo loš primjer i svjedočanstvo našem društvu. Svatko će se složiti kako je situacija takva da zahtijeva nužne promjene. Sagledavajući sadašnju situaciju, to čak može izgledati i nemoguće, jer opterećujući odnosi još su uvijek prisutni. No, moramo zastati i shvatiti da smo, mi, u različitim protestantskim Crkvama, oni koji naviještaju Kristovo evanđelje koje poziva na pomirenje, prihvaćanje, a posebice na zajedničko evanđeosko djelovanje. Ove bi činjenice trebale biti dovoljna motivacija da se pokrenemo i već jednom učinimo nešto, kako bi evanđeoska poruka, za koju su reformatori bili spremni i život dati, s naše strane bila autentično predstavljena javnosti.

Tu je dakako i praktična strana pomirenja i tješnje suradnje među protestantima u Hrvatskoj. Malo nas je, veoma malo (nekada mi je i neugodno odgovoriti na to pitanje, kada mi ga npr. novinari postave). Ok, ima nas više od nekoliko stotina, ima nas nekoliko tisuća. No, i u tom malom broju ima velikog potencijala. Svaka od četiri tradicionalne protestantske denominacije u Hrvatskoj ima sposobne ljude, kako među klericima, tako i među vjernicima.Koliko bi više mogli dati po pitanju teološkog obrazovanja, po pitanju misijskog i evangelizacijskog rada, po pitanju humanitarnog rada i sl. Dakako da bi imali snažniji utjecaj u društvu te bi bili ozbiljnije shvaćeni. Možda ne bih trebao ovo reći, ali činjenica je da nekim denominacijama, posebno većinskoj u Hrvatskoj, naša podijeljenost i te kako odgovara.

Pomirenje i suradnja ne znači da ćemo se stopiti u jednu denominaciju (mada ne bi ni to bilo loše), već da ćemo zajedno djelovati u gore navedenom cilju (Ekumenski pokret i jest nastao prvo među protestantima kako bi isti koordinirali svoje, posebice misijske aktivnosti). No, tu je i ona ljudska strana opterećena ponosom, ljubomorom, nepraštanjem, netolerancijom. Uostalom, podjele u Crkvi, koliko god da su kroz povijest pravdane i dogmatskim razlozima, uglavnom su nastajale zbog ljudskog faktora.

Iduće, 2017. godine, slavit ćemo 500-u obljetnicu reformacije. Mi u Hrvatskoj se ne spominjemo samo što se događalo u Njemačkoj, Ženevi, Engleskoj i sl. Mi imamo svoju baštinu, svoju tradiciju, svoju protestantsku povijest. Eto nam izazova, da budemo odgovorni prema naslijeđu koje baštinimo, da nadiđemo naše podjele i naš ljudski ego, te da u vremenu koje je pred nama poradimo i konkretno nešto uradimo na našem zbližavanju. Bit će prava šteta ako nakon 2017. godine ostanemo tu gdje smo sad. To će govoriti o našoj nezrelosti da plamen reformacije očuvamo i novim ga generacijama predamo.

Dr.sc. Jasmin Milić biskup je Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH. Studirao je teologiju u Osijeku, Beču i Novom Sadu. Magistrirao je na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku te doktorirao na Protestantskom teološkom fakultetu u Novom Sadu 2005. a 2013. i na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Za biskupa je posvećen 2013. godine od strane anglikanskih biskupa iz SAD, Engleske i Njemačke.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s