Sa Sabora su, dodaje se, upućene dvije poruke. Riječ je, kako se navodi, o jednom cirkularnom pismu upućenom svim pomjesnim Crkvama na uvid i na recepciju, zato što sve saborske odluke koje su donošene kroz stoljeća, nikada nisu same po sebi bivale konačne, pa je bilo je neophodno da se provjere prihvaćanjem vjernog naroda i punoće Crkve. Pismo sadrži, pored jednog teološkog uvoda o tome što je Crkva, i najvažnije zaključke i teze po svakoj temi kojom se Sabor bavio.
Pored toga, Sabor je uputio kraću poruku vjernom narodu u kojoj se naglašava da je jedinstvo Crkve najveća vrijednost za nas kršćane, a da to jedinstvo Crkve zapravo jest Sabor, realizira se kroz sabornost, a temelji se na utjelovljenom Sinu Božjem, Bogočovjeku Kristu.
Također je naglašeno da kao kršćani ne možemo biti samozaljubljeni i čuvati istinu evanđelja samo za sebe kao svoje vlasništvo, nego je moramo svjedočiti pred svjetom, moramo pružati ruku nade, ruku spasenja, ruku ljubavi i onima koji su blizu i onima koji su daleko.
Sabor je završen svečanom liturgijom koju je služio patrijarh carigradski Bartolomej uz koncelebraciju poglavara svih Crkava.