Autor: Jasmin Milić
Ovih se dana po facebooku vrti plaćeni oglas, odnosno članak objavljen u Globusu pod nazivom „Tko su hrvatski nasljednici Martina Luthera?“. Autor članka, novinar Darko Hudelist potrudio se predstaviti protestante u Hrvatskoj u što negativnijem svjetlu. Protestanti su, sudeći po spornome članku problematični, međusobno posvađani, netoleratni… I svoj članak autor smješta u kontekst obilježavanja 500. obljetnica Reformacije. Doista primismo „lijepu“ čestitku.
O autoru spornog članka čuo sam da je dobar novinar, da je, navodno, član Opusa Dei, da je angažirani vjernik Rimokatoličke Crkve, pa me iznenađuje da se na ovakav način obrušio na pripadnike „Kršćana na drugi način“ (da i ja citiram spomenutog profesora, dr. Jurja Kolarića). Možda se ipak radi o nedovoljnoj informiranosti a ne zlonamjernosti.
Autor spornog članka navodi kako je dr. Juraj Kolarić napisao „jednu od najpoznatijih knjiga o reformaciji“, Ekumenska trilogija. Da ju je malo više čitao a ne samo viđao na policama knjižara (kako sam navodi), znao bi da se knjiga bavi različitim kršćanskim zajednicama, ne samo protestantima, već i njima srodnim Crkvama reformacijske baštine, pravoslavima, starim istočnim crkvama te starokatolicima. Knjiga, koja je zapravo spoj ranije objavljenih triju knjiga i nekoliko članaka dr. Kolarića, bavi se ekumenizmom a ne primarno reformacijom. Dotiče se dakako i reformacije, ali iz ugla jednoga rimokatoličkog teologa. U posljednje vrijeme objavljeno je nekoliko značajnih knjiga o Reformaciji u Hrvatskoj. O reformaciji su pisali (doktorske i magistarske disertacije, objavljenje kao knjige) Stanko Jambrek, Vatroslav Župančić, moja malenkost kao i drugi autori. Šteta što autor nije uzeo malo više vremena da zaviri i u te knjige te nešto više dozna o protestantima u Hrvatskoj koji su na ovim prostorima prisutni od vremena reformacije. Umjesto toga autor se bavi polemičkom knjigom gospodina Branimira Bučanovića, kojega istina pripadnici Protestantskih crkava i Crkava reformacijske baštine, poznaju kao isključivog spram drugih i drugačijih. No, od takvih stavova gospodina Bučanovića ograđuje se i njegova Crkva. Tako je i navedenu knjigu tiskao u vlastitoj nakladi a ne u nakladi Crkve kojoj pripada, što dakako govori o tomu da ista ne stoji iza njegovih tvrdnji, konstatacija i prozivanja drugih protestanata (u prvome redu Evangelika).
Autor navodi, citirajući dr. Kolarića “bez pretjerivanja smijemo reći da je reformacija bila najveća tragedija koja je tijekom povijesti pogodila Crkvu”. Imajući u vidu obnovu Rimokatoličke crkve nakon Reformacije, posebice promjene koje su uslijedile nakon Drugog vatikanskog koncila (koji je u mnogome prihvatio reformacijske naglaske), iz perspektive protestanata rekao bih da je Reformacija zapravo blagoslov i Rimokatoličkoj Crkvi. Uostalom i pojedine pape novijeg doba su dale priznanje reformatorima, te se ispričale za odnos tadašnje Rimokatoličke Crkve prema reformatorima. Naravno, da je bilo više razumijevanja Rimokatoličke Crkve 16. stoljeća prema reformatorima i njihovoj težnji da se Crkva obnovi, reformacija bi već tada bila veliki blagoslov Crkvi (općoj Crkvi). No, nerazumijevanje, progonstvo i netrpeljivost prema reformatorima učinili su svoje.
Nadalje autor spornog članka govori o neslogama u redovima protestanata te između različitih protestantskih denominacija. I opet, kao primjer uzima stavove gospodina Bučanovića. Dakako, nesloge i različitih stavova po određenim teološkim, etičko-moralnim i drugim pitanjima ima i to je legitimno. Ima naravno i oštrijih polemičkih tonova kao i ozbiljnijih nerazumijevanja, kao što toga ima u svim Crkvama pa tako i u Rimokatoličkoj crkvi. No, brojni su primjeri odlične suradnje između Protestantskih crkava i Crkava reformacijske baštine. Upravo će u ovoj godini Protestanti i pripadnici Crkava reformacijske baštine zajednički obilježiti 500. obljetnicu Reformacije nizom različitih aktivnosti. To dakako nije jedini pozitivan primjer dobre suradnje. Protestantska teološka učilišta, srednje škole, izdavaštvo, mnoge zajedničke konferencije, seminari, ekumenski susreti i sl. primjer su dobre suradnje i sve većeg zbližavanja i razumijevanja Protestantskih crkava i Crkava reformacijske baštine. Dobronamjernost gospodina Hudelista sigurno bi se pokazala u tomu da je istaknuo pozitivne a ne negativne primjere. Ili da je, što bi bilo korektno, pored negativnih naveo i pozitivne primjere kojih zasigurno ima više. Želim ipak vjerovati da se radi o nedovoljnoj informiranosti.
Autor spornog članka također je slabo informiran i kada se radi o visoko obrazovanim teolozima u redovima Protestantskih crkava i Crkava reformacijske baštine. Obzirom na doista mali postotak pripadnika ovih crkava u Hrvatskoj, visokoobrazovanih teologa je solidan broj. Mnogi od njih su vrlo aktivni na Teološkim učilištima kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Autori su značajnih knjiga, znanstvenih članaka, društveno su angažirani i sl.
Dotaknuo se autor, ukratko i Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH pa tako navodi kako sam ja (Jasmin Milić) „osnovao crkvu“. Da je autor porazgovarao i sa mnom, što bi bilo novinarski korektno i etično, dobio bi valjane informacije. Ja nisam Isus Krist pa tako nisam ni crkvu osnovao. PRKC je kao denominacija nastala na legitiman način, udruživanjem crkvenih općina/župa prvo u seniorat koji je kasnije izmijenio naziv u sadašnji naziv Crkve. Upravo PRKC na određeni način, a što je potvrdio i Europski sud za ljudska prava, ima jedina od Protestantskih crkava u Hrvatskoj kontinuiranu povijesnost među Hrvatima po župi Tordinci koja je najstarija Protestantska župa u Hrvatskoj (prvi spomen 1551. godine).
Također, da me je autor spornoga članka kontaktirao, znao bi da „Milićeva Crkva“ kako je navodi, odnosno Protestantska reformirana kršćanska Crkva već duže vrijeme nije članica Hrvatske kršćanske koalicije.
Nadalje je autoru veoma bitno navesti kako je lider jedne od Crkava reformacijske baštine „musliman“, ugostitelj po stručnoj spremi i sl. Također veći dio prostora u članku posvećuje Evangeličkoj crkvi i činjenici da ona podržava „gay“ populaciju, da imaju svećenika/svećenicu koja je promijenila spol i sl. Bez obzira što se stavovi Crkve u kojoj sam biskup razlikuju od stavova Evangeličke crkve po ovim pitanjima, ovakav način javnog prozivanja (ok, netko bi rekao da je autor samo iznosio činjenice, činjenice koje je jednostrano dobio od gospodina Bučanovića), vrlo je nekorektan. Zapravo, ovakav način iznošenja činjenica mogao bi se svrstati i u kategoriju javnog sramoćenja.
Ima tu još netočnosti koje autor spornog članka navodi jer nije dovoljno istražio tematiku o kojoj piše. Netočno je npr. da je dr. Miroslav Volf član Prezbiterijanske crkve. Dr. Volf je član Episkopalne crkve u SAD. Netočno je da Reformirana i Mađarska reformatska crkva ravnopravno polažu imovinska prava na crkvu, dvorište i župni stan u Kopačevu. To što su obje registrirane na istoj adresi ne znači da su obje i vlasnici nekretnine na toj adresi.
Vrlo je zanimljivo i to da autor, navodeći koliko koja vjerska zajednica dobiva sredstava iz Državnog proračuna, ne navodi Rimokatoličku Crkvu.
Dalo bi se tu još puno toga napisati, demantirati, ispraviti… No kako rekoh na početku, vjerujem da se ipak radi o nedovoljnoj informiranosti autora spornog članka. Zato i napisah ovaj tekst. Ne da polemiziram već da ponudim određene informacije do kojih je zapravo veoma lako doći, ako su namjere dobre. Ako nisu, onda je vrlo lako u svakoj Crkvi (kao i u drugoj društvenoj zajednici) naći dovoljno „prljavog veša“ i javno ih osramotiti.
Protestantski kršćani i kršćani reformacijske baštine imat će prilike u više navrata ove godine pokazati da mogu zajedno i da nisu baš tako netrpeljivi jedni prema drugima. No, hvala gospodinu Hudelistu da je skrenuo pozornost na nas, pa makar i na ovaj način.
Dr.sc. Jasmin Milić biskup je Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH te dekan Protestantskog teološkog učilišta “Mihael Starin”.