SAMO PISMO (SOLA SCRIPTURA) – JEDINI ILI KONAČNI AUTORITET ZA PROTESTANTE?

Autor: dr.sc. Jasmin Milić

Iza nas je godina u kojoj smo obilježili 500. obljetnicu protestantske reformacije. Bila je to prigoda da se čuje više o povijesti, učenju i praksi protestantizma. No, čini  se da naša javnost u Hrvatskoj i dalje nedovoljno zna tko su protestanti i što doista vjeruju.  Jedan od ozbiljnih problema je u tome što se u posljednje vrijeme različite zajednice pozivaju na protestantski identitet tako da je u moru različitih učenja nekada teško odvojiti stablo od šume.  Osvrti na neka protestantska učenja koja dolaze od strane rimokatolika ili pravoslavnih, zapravo nisu osvrti na protestantizam već na učenje zajednica koje su kasnije proizašle iz protestantizma a koje sebe u Hrvatskoj nazivaju “Crkvama reformacijske baštine”.  Drugdje, npr. u Njemačkoj nazivaju se “Slobodne evanđeoske zajednice”. Tradicionalne protestantske crkve u izvornom smislu riječi su Evangeličke, Reformirane i Anglikanske. To su crkve koje su direktno proizašle iz reformacije 16. stoljeća i one nam puno više mogu predstaviti izvorni protestantizam nego Crkve reformacijske baštine. Naravno, treba ukazati i na trend liberalizma u pojedinim  tradicionalnim protestantskim crkvama koji ih često čini neautentičnim svjedocima izvornog protestantizma. No nas ovdje zanima izvorno protestantsko učenje.

LutherbibelJedno od tzv. pet Sola (Samo) reformacije jest Sola Scriptura odnosno Samo Pismo. Ovo  načelo posebno naglašavaju Crkve reformacijske baštine, u smislu da je njihovo učenje temeljeno samo i isključivo na Bibliji i da je Biblija jedino mjerilo njihovog učenja i prakse. Rezultat takvog shvaćanja načela Samo Pismo dovelo je do različitih tumačenja Biblije koje je prouzročilo na tisuće novih zajednica, pokreta, sekti i sl.  Kako se svi oni nerijetko u javnosti predstavljaju protestantima, to se onda stječe dojam da su protestanti zapravo vrlo neozbiljni kada je u pitanju razumijevanje i tumačenje Biblije.

Crkve reformacijske baštine 

No, zadržimo se kratko na tzv. Crkvama reformacijske baštine i njihovom naglasku na tomu da je u njihovu učenju samo Biblija mjerodavna za vjerovanje i praksu. Je li to tako? Uglavnom nije. Uzmimo npr. pentekostalce. Dragi su to i iskreni vjernici koji ljube Boga, svjedoče svoju vjeru, s puno emocija pokazuju ljubav prema Bogu  i naravno naglašavaju da im je Bibija jedini autoritet. No, što je s proroštvima koja se prakticiraju na njihovim bogoslužjima?  Po učenju pentekostalaca (i ostalih karizmatika) postoje vjernici koji i danas imaju dar proroštva. Takav vjernik nerijetko ustaje na javnom bogoslužju te započinje govor u ime Božje: “Ovako govori Gospodin” i kreće govoriti riječi koje po njegovom uvjerenju i uvjerenju prisutnih Gospodin izgovara.  Takva je riječ važna za zajednicu. Gospodin govori što znači da je to je Božja riječ i da ima autoritet za Crkvu ili za pojedinca. Tu su i adventisti koji su u zadnje vrijeme sve otvoreniji prema drugim zajednicama te se time približavaju crkvama reformacijske baštine. No i adventisti vole naglasiti da su protestanti te da je Samo Pismo i njihovo načelo.  Je li to doista tako u njihovoj praksi? Nije. Adventisti imaju tzv. “Duh proroštva” a to su spisi Ellen White, proročice koja je veoma zaslužna za ustrojstvo adventizma kakvog ga danas poznajemo. Reći će adventisti da su spisi Ellen White manje svijetlo, ali ipak su svjetlo a njeno učenje je i te kako važno za adventiste.  Recimo i to da se pripadnici ovih, uglavnom mlađih zajednica (osim Baptista koji su nastali u 17. stoljeću, većina je tzv. Crkava reformacijske baštine nastala krajem 19 i početkom 20. stoljeća) i te kako  pozivaju na svoju predaju i tradiciju. Nerijetko je među njima vrlo jasan naglasak na tomu da trebaju održati vjerovanje, red i disciplinu kako je to bilo u začecima njihovih zajednica.

Sekte

Sekte posebno vole naglašavati da je njihovo učenje isključivo biblijsko. No njihovo je učenje zapravo miljama daleko od Biblije pa stoga moraju tražiti opravdanje za svoja vjerovanja u drugim izvorima. Tako npr. Jehovini Svjedoci imaju Kulu Stražaru i ostale spise koji su objava njihove organizacije vjernicima. Crkva Isusa Krista – svetaca posljednjih dana, poznatija kao mormoni  ima pored Biblije i knjige: Mormonovu knjigu, Nauka i Savezi i Dragocjeni Biser. O autoritarnosti vođa i njihovog učenja u ovim sektama da i ne govorimo.

Tradicionalne protestantske crkve

Ako tzv. Crkvama reformacijske baštine Biblija ipak nije jedini autoritet, jesu li onda protestantske tradicionalne crkve one koje temelje svoje učenje jedino i isključivo na Bibliji? Nisu. Sve tradicionalne protestantske crkve prihvaćaju određene opće crkvene koncile (uglavnom do prvih šest koncila), osnovna vjeroispovijedanja (Apostolsko, Nicejsko-carigradsko i Atanazijevo), a uz sve to razvili su i vlastite konfesije koje definiraju njihovo učenje, što na temelju Biblije što na temelju učenja rane Crkve (evangelici Augsburško vjeroispovjedanje, reformirani Heidelberški katekizam, Belgijsko, Westminstersko, Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, anglikanci 39 članaka vjere).

Ad fontes – Na izvore

downloadReformatori su koristili ovu latinsku krilaticu (koja je bila uobičajena fraza toga doba) za povratak na kršćanske izvore. Je li za njih to značilo povratak samo Bibliji? Nije. Za njih je to bio poziv na povratak učenju ranog kršćanstva a to znači Bibliji i učenju rane Crkve (tradiciji, predaji) a koje nije u suprotnosti s učenjem Biblije.  Oni koji su proučavali djela Martina Luthera, Jeana Calvina, Thomasa Cranmera i drugih reformatora vidjet će da su oni rado citirali apostolske i crkvene oce, da su se rado vraćali patristici.  Upravo da bi obranili svoja učenja, pozivaju se na apostolske i crkvene oce kako Istoka tako i Zapada, pa i na kanone pojedinih koncila.  Rani reformatori nisu odbacili tradiciju kao nešto bezvrijedno. Njihovo gledanje na Bibiju je da je ona jedini nepogrješivi izvor za naše vjerovanje i praksu. Predaja nije nepogrješiva. No, iako nije nepogrješiva, crkvena predaja, koja obuhvaća učenje apostolskih i crkvenih otaca, odluke ranih crkvenih koncila i sl. ipak je iznjedrila određena učenja koje Crkva treba prihvatiti ukoliko nisu u suprotnosti s Pismom. Npr. doktrine o Trojstvu, o dvije Kristove naravi i sl. se ne mogu naći jasno definirane u Biblji. One su razvijene u prvih tri stoljeća kršćanstva.  Protestanti su privatili ove istine ne samo zato što su one dio crkvene predaje već zato što se one ne kose s biblijskom objavom o Bogu i o Kristu.

Biblija je konačni autoritet

Dakle, bilo bi nepošteno prema ocima rane Crkve ali i prema reformatorima reći kako protestanti jedino i isključivo vjeruju samo ono što piše u Bibliji. Biblija je iznad svega, Samo Biblija, ali u smislu da je ona konačni autoritet, konačna objava i da sve što vjerujemo a što je u temeljima kršćanske tradicije mora biti suglasno učenju Biblije. To se jasno može iščitati u protestantskim konfesijama: “Ne preziremo tumačenja svetih grčkih i latinskih otaca, niti odbacujemo njihove polemike i rasprave glede svetinja dokle god su utemeljene na Pismu” (Drugo helvetsko vjeroispovijedanje 2:11). ” Sedmi članak Trideset i deved članaka vjere navodi: “Nicejsko vjeroispovijedanje, (Atanazijevo vjeroispovijedanje) i ono uobičajeno nazvano Apostolsko vjeroispovijedanje moraju se u potpunosti prihvaćati i u njih valja vjerovati. Jer njih se može dokazati najsigurnijim svjedočanstvima Svetog Pisma”. U ovome članku je jasno da su vjeroispovijedanja koja su dio crkvene predaje, nužna za vjerovanje kršćanske Crkve  jer su suglasna Svetomu Pismu.  Ono za što je Biblija doista dovoljna jest po pitanju objave o spasenju i o istinama koje je nužno prihvatiti za naše spasenje ( Trideset i devet članaka vjere, čl. 6).

Prima Scriptura – Prvenstvo Pisma

Anglikanci i metodisti će, zbog pogrešnog tumačenja načela Sola Scriptura govoriti o Prima Scriptura. Taj slogan zapravo govori ono što su i reformatori naglašavali, a to je  da Biblija ima primat odnosno prvenstvo nad svim drugim izvorima kršćanske vjere i prakse. Za anglikance izvori su (1)Biblija, (2) tradicija i (3) razumno prosuđivanje, kako je to definirao anglikanski teolog Richard Hooker (16 stoljeće). Za osnivača metodizma, Johna Wesleya (18 stoljeće) četiri su izvora: (1)Biblija, (2) tradicija, (3) razumno prosuđivanje i (4) iskustvo. No i za anglikance i za metodiste Biblija je primarni i jedini nepogrješivi autoritet vjerovanja i prakse.

Crkva je starija od kršćanske Biblije

Moramo biti pošteni. I Biblija je produkt crkvene predaje. Crkva je starija od kršćanske Biblije (a ona se sastoji iz Staroga i Novoga zavjeta). Kanon kojega danas poznajemo od 27 novozavjetnih knjiga Crkva je donekle prihvatila tek u drugom stoljeću po Kristu, no najraniji spisak Novozavjetnog kanona nalazimo u IV stoljeću kod Atanazija Aleksandrijskog 367. godine po Kristu. Dakle, Crkva je (vjerujemo pod vodstvom Duha Svetoga) oblikovala Bibliju a ne Biblija Crkvu. Prvo je bila predaja, crkvena tradicija pa konačno Novi Zavjet čime se sa Starim zavjetom zaokružuje kršćanska Biblija. Zato je Biblija jedini nepogrješivi i konačni autoritet za protestante.

Zaključak

Reformatori su naglasili Bibliju kao jedino nepogrješivo, primarno i konačno mjerilobiblija_zlat kršćanske vjere i prakse. S druge strane reformatori nisu odbacili doprinos predaje u onim pitanjima koja nisu suprotna učenju Biblije. Crkvena je predaja (Učenja otaca, rani koncili, vjeroispovijedanja i sl.) vrijedan izvor za definiranje kršćanske vjere i prakse, no ona nije nepogrješiva i valja je prosuđivati u svjetlu Biblije. Svaka tvrdnja bilo koje Protestantske crkve ili Crkve reformacijske baštine kako se drže samo Biblije u svome vjerovanju i praksi je jednostavno netočna jer osim što puno toga prihvaćanju iz rane crkvene predaje (pa čak i kanon Biblije Staroga i Novoga zavjeta), imaju i svoje vlastite konfesije,  kanone (Statute, pravilnike i sl.) kojih se valja držati.  Stoga reformacijsko načelo Sola Scriptura trebamo razumijeti u onom smislu u kojem su ga razumijeli i definirali reformatori koji su cijenili doprinos crkvene predaje u onim stvarima u kojima je ista sukladna Bibliji, odbacili učenja proizašla iz crkvene predaje koja su u suprotnosti s učenjem Biblije, te time Bibliju uzdigli kao konačan autoritet u kršćanskoj Crkvi.

Video predavanje o protestantskom načelu Sola Scriptura

 

Ostali članci ovoga autora:

Krste li protestanti djecu?

  • IPA

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s