TUMAČENJE BIBLIJE PO MATIJI VLAČIĆU ILIRIKU

Živimo u vremenu kada se većina kršćana duhovno hrani idejama svojih često slabo obrazovanih pastora, svećenika, samoprozvanih proroka i liberalnih teologa. Biblijski nauk prezentiran od nekih, za podučavanje nepozvanih propovjednika često negativno djeluje na sljedbenike Isusa Krista, te se poruka našega Gospodina lako izvitoperi, poružni i zgasne; a vjernici u strahu, panici i raznim duhovnim bolestima otpadnu od biblijskog pravovjerja. Kriva tumačenja i krivo razumijevanje Pisma također su česti uzroci sektaškog ili “liberalnog” promišljanja i djelovanja.

Pastor i teolog Matija Vlačić Ilirik, koji je djelovao u 16. stoljeću i školovan pod mentorstvom Martina Luthera sastavio je spis „Ključ Svetoga pisma“ (Clavis scripturae sacrae, Strasbourg, 1567.) i upravo nam taj spis govori kako čitati, učiti i proučavati Bibliju a da ona i dalje ostane Božja riječ.key-book-of-revelation-bible-study1.png

Po Matiji Vlačiću problem nerazumijevanja Svetog pisma kumovalo je nepoznavanje jezika, stila i gramatike, te unošenje asristotelovskih i filozofijskih značenja za važne teme kao što su grijeh, opravdanje, vjera, i milost. Vlačićeva glavna zamjerka na lošu filozofiju proučavanja Svetoga pisma jeste ta da su se biblijski koncepti u tolikoj mjeri iskrivili da je narod počeo veličati biblijske proroke i njihova djela te da su zaboravili na temeljnu poruku, a to je žrtva Kristova.

Vlačić se zauzima za jedinstvenu poruku Svetoga pisma te odbija mogućnost da bi se Sveto pismo moglo u svojim dijelovima proturječiti, uključujući i odnos između Staroga i Novoga zavjeta. Ovako piše u svome djelu:

Zakon i Obećanje odnosno Evanđelje onome koji ne razumije izgledaju kako jedno drugome proturječe. Njihovo je podudaranje, što moramo znati, u ovome: Evanđelje je iznad Zakona i stoga daje život, koji je Zakon samo obećavao; te ga daje s grijehom i opačinom palog čovjeka koji nije mogao odlikovati se s poslušnošću. Zato sada Zakon služi Evanđelju i vrši samo dopunsku službu, jer je izgubio svoju prvotnu ulogu očuvanja pravednosti i života. To znači: Zakon, kroz očitovanje grijeha i Božje srdžbe, prisiljava ljude da traže liječnika te da on bude vodič do Krista.

Po Matiji Vlačiću se sve poteškoće pri razumijevanju Svetoga pisma mogu premostiti sljedećim pomagalima:

Prvo pomagalo je sam Bog koji nas svojom milošću podučava.

Drugo pomagalo je katehetsko pomagalo u koje nas mogu uputiti iskusni Kristovi službenici.

Treće pomagalo je dobro poznavanje jezika Svetoga pisma.

Četvrto pomagalo je neprekidno i ustrajno proučavanje Pisma.

Peto pomagalo je molitva! To znači da je nužan odnos s osobnim Bogom kako bi se razumjela sama Riječ – Sveto pismo i Gospodin Isus Krist.

Šesto pomagalo je iskustvo teksta u osobnom životu, odnosno pitanja samome sebi: “Kako sam proživio tekst, kako ga živim i što sam spoznao o Bogu kroz djelovanje po Bibliji?

Sedmo pomagalo je poznavanje načina razjašnjavanja Svetoga pisma; a to je teza da se Pismo tumači drugim odjeljcima unutar Pisma.

Osmo pomagalo je korištenje kvalitetnih tumača i njihovih prijevoda.

Spomenik_M.V._Ilirik,_Labin_142334.jpg
Spomenik Matije Vlačića Ilirika u Labinu

Svatko će, tko želi proučavati Sveto pismo, uistinu dobiti njegovo istinsko značenje, ali ne isključivo osobnim zalaganjem već posredstvom Duha Svetoga koji je „tumač Pisma“, koji „nas uvodi u puninu istine“. Pisma se moraju čitati u strahu Božjem „tako da ne skrećemo ni desno, ni lijevo, bilo u vjeri, bilo u moralu, bilo u kojim drugim činima“. Vlačić tvrdi da je odnos s Bogom, i čežnja za njegovom blizinom je temelj za razumijevanje teologije i Biblije:

U svakoj znanosti i vrsti učenja vrlo mnogo se koristi često i brižno uvježbavanje naučenih dogmi. Tako se u studiju teologije vrlo mnogo koristi živa praksa kajanja ili osjećaj vlastita grijeha; iskustvo i osjećaj oproštenja grijeha, ili pak opravdanje i mir srca; djelotvorne utjehe riječi; svjedočanstvo Duha Svetoga, koji viče u našem srcu: ‘Abba Oče’; razna teška iskušenja; različiti križevi; čest zaziv i napor vjere u molitvi, u borbi sa Sotonom i u nesrećama; osjećaj za novo; žarko i ustrajno nastojanje da se pokoravamo Bogu i da živimo pobožno. Dakle, s punim se pravom kaže: ‘Blago čovjeku koji odolijeva kušnji. Tko nije bio kušan, malo zna’. Tako se i za Krista kaže kako je bio kušan u svemu da bi znao druge sažalijevati.

Vlačić također govori da se u pastoralnoj službi vjernicima prvo daje „mlijeko“, odnosno kateheza glavnih učenja jednostavno pojašnjenih; a onda oni snažniji u nauci i vjeri trebaju žurno primiti jaču hranu i ozbiljniji nauk.

Ipak nas naš uvaženi tumač Svetoga pisma upozorava na sve one fanatične propovjednike i lažne proroke koji priječe ljudskom intelektu i teologiji da se uključi u razumijevanje Biblije i proslavljanje Boga:

Ipak ne smijemo slijediti fanatične ljude, kao da bi ljudska znanja bila potpuno nekorisna ili čak i štetna za razumijevanje Svetoga pisma i nebeskoga nauka. Treba naime učiti jezike i učene gramatike. Korisna je i čak nužna dijalektika i retorika te poznavanje ostale filozofije. Ne vrijedi prigovor kako to apostoli nisu učili. Oni su naime darom Duha Svetoga stekli poznavanje jezika i drugih korisnih stvari. Danas također vidimo kako su mnogi inače neuki ljudi  tako obdareni i prosvijetljeni nekim nebeskim svijetlom pameti da mogu i najnejasnije sporove rješavati najvećom spretnošću. Dakle, Apostol od kršćanina zahtjeva i znanje ovih vanjskih ili ljudskih stvari, osobito od učitelja, kad u Titu 3,14 kaže: ‘I naši se ljudi moraju učiti da se posvećuju djelima ljubavi gdje se ukaže potreba, da ne budu bez ploda’. Tamo im općenito naređuje da uče slobodna i tehnička umijeća. Tako zapovijeda i u 2 Timoteju 2,2 da se teologija mora predati ljudima podobnim za poučavanje i za učenje, kako bi je oni zatim mogli drugima izlagati. On očito od učenika traži logička znanja ili oruđa primjenjujući to na teologiju. Tako dakle u kući, uz teologiju, kao uz domaćicu Saru, neka bude i Hagara, poganska filozofija. Ali neka joj služi i pomaže, a ne da gospodari. Neka ne bude gospodarica, nego služavka. Neka ne ulazi u odaju savjesti niti pristupa sudačkoj stolici za suđenje ili razmatranje svetih predmeta i sadržaja, osim koliko to dopusti njena teologija. Teologija je iznad svih znanosti, umijeća, mišljenja, savjeta, pokušaja i djelovanja ljudi i anđela kao vrhovna gospodarica.

Uistinu, važno je upamtiti sve ove misli uvaženog nam sunarodnjaka Matije Vlačića, koji kaže da se uz jezike i osobni odnos s Bogom također važno vezati uz teologiju kao znanstvenu disciplinu koja je iznad svih ostalih disciplina i koja je u suštini interdisciplinarna ali prije svega svetosti i Kristu posvećena.

Autor: A. Pehlić

IZVORI

  • IPA
  • Clavis scripturae sacrae
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s