TRIDESET I DEVET ČLANAKA VJERE
Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
1. O vjerovanju u Sveto Trojstvo
Jedan je Bog, živi i istiniti. On je vječan, bestjelesan, nedjeljiv, bez strasti; beskonačno moćan, mudar i dobar; Stvoritelj i obdržavatelj svega vidljivoga i nevidljivoga. U jedinstvu, pak, te božanske naravi tri su osobe iste biti, moći i vjekovječnosti;
Otac, Sin i Duh Sveti.
2. O Riječi ili Sinu Božjemu, koji je postao pravim čovjekom
Sin, koji je Riječ Očeva, rođen od Oca od vječnosti, istinski i vječni Bog, istobitan s Ocem, poprimio je ljudsku narav u krilu blažene Djevice, od njezine biti tako da su u jednoj osobi obje naravi, božanska i ljudska, neraskidivo združene, pa je jedan Krist, pravi Bog i pravi čovjek, koji je istinski patio, bio razapet, umro i pokopan, kako bi pomirio Oca s nama, te bio žrtva, ne samo za istočni grijeh, već i za sve stvarne grijehe ljudi.
3. O silasku Krista nad pakao
Kako je Krist za nas umro i bio pokopan, tako jednako moramo vjerovati da je i sašao nad pakao.
4. O uskrsnuću Kristovom
Krist je uistinu ustao od mrtvih i ponovno poprimio tjelesno obličje od mesa i kostiju, te svega onoga što čini cjelovitost ljudske naravi, pa je takav uzašao na nebo i tamo sjedi sve dok se ne vrati suditi svim ljudima u posljednji dan.
5. O Duhu Svetom
Duh Sveti, koji izlazi od Oca i Sina, istobitan je s Ocem i Sinom, istog veličanstva i slave, pravi i vječni Bog.
6. O dostatnosti Svetog Pisma za spasenje
Sveto Pismo sadrži sve što je potrebno za spasenje, tako da ono što se u njemu ne može pročitati i što se iz njega ne može dokazati nikome ne smije biti nametnuto kao članak vjere ili nešto što je potrebno za spasenje.
Pod time što nazivamo Svetim Pismom podrazumijevamo one kanonske knjige Starog i Novog zavjeta, u čiji autoritet nitko i nikada u Crkvi nije sumnjao. Naslovi knjiga su:
Petoknjižje (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik,
Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon), Jošua, Knjiga o Sucima,
Ruta, Prva knjiga o Samuelu, Druga knjiga o Samuelu,
Prva knjiga o Kraljevima, Druga knjiga o Kraljevima, Prva knjiga
ljetopisa, Druga knjiga ljetopisa, Prva knjiga Ezrina, Druga
knjiga Ezrina (ili Nehemijina), Estera, Job, Psalmi, Mudre izreke,
Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Proročke knjige – četiri
velika proroka i dvanaest malih proroka.
Ostale knjige Crkva čita (kako kaže Jeronim) kao uzore života i pravila o ćudoređu, ali ih ne koristi kao dokaz za nauk vjere. Slijedi njihov popis:
Knjiga Ezrina (III. i IV.), Tobija, Judita, ostatak Knjige
Esterine, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova, Baruh, Izbavljenje
trojice Danielovih drugova iz užarene peći, Daniel izbavlja
Suzanu, Daniel i Baalovi svećenici, Molitva Manašeova, Prva
knjiga o Makabejcima, Druga knjiga o Makabejcima.
Sve knjige Novog zavjeta – kako se općenito uzimaju – priznajemo i smatramo kanonskim.
7. O Starom zavjetu
Stari zavjet nije u nesuglasju s Novim. Naime, i u Starom i u Novom zavjetu je ljudskom rodu ponuđen vječni život u Kristu, koji je jedini posrednik između Boga i čovjeka, istodobno i Bog i čovjek. Stoga su u krivu oni koji polaze od toga da su se stari nadali samo vremenskim obećanjima. Premda zakon kojega je Bog dao po Mojsiju ne veže kršćane u smislu ceremonija i obreda, a u njemu sadržana građanska pravila ni u jednoj državi ne moraju nužno biti prihvaćena, nijedan kršćanin nije oslobođen
od poslušnosti zapovijedima koje su nazvane moralnim.
8. O vjeroispovijedanjima
Nicejsko vjeroispovijedanje, (Atanazijevo vjeroispovijedanje-uključeno u Knjigu zajedničkih molitava 1662.) i ono uobičajeno nazvano Apostolsko vjeroispovijedanje, moraju se u potpunosti prihvaćati i u njih valja vjerovati. Jer njih se može dokazati najsigurnijim svjedočanstvima Svetog Pisma.
9. O istočnom ili urođenom grijehu
Istočni grijeh ne sastoji se (kako su pelagijanisti isprazno tvrdili) u nasljedovanju Adama, već u krivnji i izopačenosti naravi svakoga čovjeka koji prirodno potječe od Adama. Otuda proizlazi da je čovjek vrlo udaljen od svoje izvorne pravednosti te da je po svojoj prirodi sklon zlu i da tjelesno uvijek žudi protiv duha, što onda u svakom čovjeku rođenom u ovome svijetu zaslužuje Božju srdžbu i osudu. Ta izopačenost naravi ostaje i kod onih koji su preporođeni. Otuda proizlazi da tjelesni stav, grčki nazvan φρονημα σαρκοσ – što neki prevode kao mudrost, neki kao čulo, neki kao stav, a neki kao tjelesna požuda – nije podvrgnut Božjem zakonu. I premda nema osude za one koji povjeruju i krste se, apostol ipak priznaje da požuda i strast po sebi imaju narav grijeha.
10. O slobodnoj volji
Stanje čovjeka nakon Adamova pada je takvo da se on svojom vlastitom naravnom snagom i dobrim djelima ne može preobratiti na vjeru niti se pripremiti na obraćenje i poziv Božji. Stoga ne možemo činiti dobra djela, Bogu ugodna i prihvatljiva, ako nas po Kristu Božja milost ne štiti kako bismo imali dobru volju, te u nama ne djeluje kada tu dobru volju posjedujemo.
11. O opravdanju čovjeka
Samo zbog zasluga Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista, po vjeri, a ne zbog naših djela i zasluga, pred Bogom se smatramo pravednima. To što smo stoga samo po vjeri opravdani, vrlo je zdrav i vrlo utješan nauk, kako se to više objašnjava
u homiliji o opravdanju.
12. O dobrim djelima
Dobra djela, koja su plodovi vjere i slijede nakon opravdanja, premda ne okajavaju naše grijehe i ne izdržavaju strogost Božjega suda, ipak su Bogu ugodna u Kristu i nužno proistječu iz istinskog i živog vjerovanja. Po njima se živa vjera može jasno prepoznati, kao što se stablo prepoznaje po svom plodu.
13. O djelima prije opravdanja
Djela koja se čine prije primitka milosti Kristove i prije nadahnuća Duha, budući da ne proizlaze iz vjerovanja u Isusa Krista, nisu Bogu ugodna i ne čine čovjeka sposobnim primiti milost. To znači da ona ne zaslužuju (kako to tvrde skolastici) milost de congruo; štoviše; budući da nisu učinjena kako bi trebala biti učinjena, prema Božjoj želji i zapovijedi, ne sumnjamo da ona imaju prirodu grijeha.
14. O prezaslužnim djelima Dragovoljna djela pored i ponad Božjih zapovijedi, koja nazivamo prezaslužnim djelima, ne mogu se braniti bez nadimanja i bezboštva. Jer njima ljudi izjavljuju da Bogu ne daju samo ono što su obvezni, već da za njega čine više nego što su dužni. Naime, Krist jasno govori: Kada učinite sve što vam je zapovjeđeno, recite: sluge smo beskorisne.
15. O tome kako je Krist sam bez grijeha
Krist je kao istinski dionik naše naravi postao nama jednak u svemu, osim u grijehu, od kojega je potpuno izuzet, kako tjelesno, tako i duhovno. Došao je biti nevini jaganjac, koji svojom jednom učinjenom žrtvom treba preuzeti na sebe grijehe svijeta; a grijeha (kako Ivan kaže) nije bilo u njemu. Ali mi ostali, premda kršteni i u Kristu ponovo rođeni, imamo mnogo nedostataka. Stoga, kada kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.
16. O grijehu nakon Krštenja i obraćenja
Nije svaki dobrovoljno počinjeni smrtni grijeh nakon krštenja, ujedno i grijeh protiv Duha Svetoga, niti je neoprostiv. Stoga se onima koji su nakon krštenja počinili grijeh ne smije uskratiti prilika za pokajanje. I pošto smo primili Duha Svetoga možemo odstupiti od darovane nam milosti i sagriješiti, ali i milošću Božjom ponovo ustati i popraviti svoj život. Stoga valja odbaciti one koji tvrde da tako dugo dok žive ovdje više ne mogu griješiti, ili one koji odriču mogućnost opraštanja onima koji se istinski kaju.
17. O predodređenju i izabranju
Predodređenost za život je vječna Božja namjera, kojom je on (prije stvaranja svijeta) prema svome, nama skrivenome naumu, odlučio osloboditi od prokletstva i propasti one koje je izabrao iz ljudskog roda i s Kristom ih, kao posude privilegirane, privesti u vječno blaženstvo. Stoga oni, koji su obdareni takvim veličanstvenim Božjim dobročinstvom, prema Božjoj nakani, bivaju pozvani njegovim Duhom koji djeluje u svojem vrijeme; pokoravaju se milosnom pozivu; postaju slični njegovu jedinorođenomu Sinu Isusu Kristu, pobožno čine dobra djela; i na koncu Božjim milosrđem dostižu vječno blaženstvo. I dok je pobožno razmatranje naše predodređenje i izabranje u Kristu, za istinski pobožne i one koji u sebi osjećaju snagu Kristovog Duha, koja ubija tjelesne čine i njihove zemaljske udove, te uzdiže njihovu dušu do božanskog i uzvišenog, ispunjeno slatkom, ugodnom i neizrecivom utjehom – djelomično stoga što je snaga Kristovog Duha učvršćuje i jača našu vjeru u vječno blaženstvo što ga dobivamo po Kristu, a djelomično stoga što ona snažno rasplamsava našu ljubav prema Bogu – dotle je, pak, s druge strane, za radoznale, tjelesno opčinjene ljude, kojima nedostaje duha Kristovog, stalno predočavanje nauka o Božjem predodređenju vrlo opasna propast, jer ih time đavao ili uvlači u očajanje ili u ništa manje opasnu sigurnost nečistog života. Božanska obećanja, stoga, treba shvaćati kako su nam općenito objavljena u Svetom Pismu, a Božju volju valja u našim djelima slijediti kako nam je izričito obznanjeno u Riječi Božjoj.
18. O tome da se samo u Kristovom imenu valja nadati vječnome blaženstvu Valja osuditi i one koji se usuđuju tvrditi da će svaki čovjek biti spašen po zakonu ili sljedbi kojoj pripada, samo ako je živio u skladu s tim zakonom i prema naravnome svjetlu. Sveto Pismo, pak, spominje samo ime Isusa Krista, u kojemu će ljudi
biti spašeni.
19. O Crkvi Kristovoj
Vidljiva Crkva Kristova je skup vjernika u kojemu se poučava čista Riječ Božja, a sakramenti podjeljuju prema Kristovoj odredbi, u svemu što tome nužno pripada. Kao što je griješila Jeruzalemska, Aleksandrijska i Antiohijska Crkva, tako je griješila i Rimska Crkva, i to ne samo u načinu življenja i stilu obreda, već i u pitanjima vjere.
20. O autoritetu Crkve
Crkva ima pravo propisivati obrede i ima vlast odlučivanja u spornim pitanjima vjere. Ipak, Crkvi nije dopušteno nalagati ono što je u suprotnosti s napisanom Riječju Božjom. Crkva, također, ne smije tumačiti određeno mjesto u Svetom Pismu tako da spomenuto mjesto proturječi nekom drugom. Tako, premda Crkva svjedoči i čuva božanske knjige, ona ne smije zaključivati ništa što je u suprotnosti s njima, niti nametati bilo koji članak vjere izvan Svetog Pisma kao nužno potreban za spasenje.
21. O autoritetu općih koncila
S obzirom da predstavljaju skupštinu ljudi od kojih nisu svi vođeni duhom i Riječju Božjom, opći koncili mogu griješiti, a ponekad su i griješili, čak i u pitanjima koja se odnose na Boga. Ono što opći koncili zaključe kao nužno potrebno za spasenje, nema snagu ni valjanost ako se ne može pokazati da proizlazi iz Svetog Pisma.
Originalni članak iz 1571. glasi, tekst Članka iz 1662. izbačen iz verzije iz 1801., glasi: „Opći Koncili ne smiju se sazivati bez zapovijedi i volje vladara. Kada se koncil i sakupi (s obzirom da se radi o skupu ljudi na kojem nisu svi vođeni Duhom Svetim i Riječju Božjom) podložan je pogreškama i ponekad i jesu griješili čak i u Božjim stvarima. Stoga, sve što su odredili potrebnim po pitanju spasenja nema nikakvu snage niti autoriteta osim ako se može dokazati da su uzeti iz Svetoga Pisma.“
22. O čistilištu
Naučavanje Rimske crkve o čistilištu, o oprostima, o štovanju i obožavanju slika i relikvija, kao i o zazivanju svetaca, ništavno je, isprazno i izmišljeno, i ne zasniva se ni na kakvim svjedočanstvima Svetog Pisma. Štoviše, u nesuglasju je s Riječju Božjom.
23. O pozivu za službu zajednici
Nitko se ne smije drznuti javno propovijedati u zajednici ili dijeliti sakramente, ako prethodno nije pravovaljano pozvan i poslan. Pravovaljano pozvanim i poslanim moramo smatrati one koji su za taj posao odabrani i prihvaćeni od onih ljudi kojima je u zajednici dano ovlaštenje pozivati sluge i slati ih u vinograd Gospodnji.
24. Da se u zajednici ima govoriti jezikom kojega narod poznaje
Protivno je Riječi Božjoj, kao i običajima rane Crkve, da se javna služba Božja u crkvi služi ili da se dijele sakramenti služi na jeziku nerazumljivom narodu.
25. O sakramentima
Sakramenti ustanovljeni od Krista nisu samo obilježja i znaci ispovijedanja vjere kršćana, već izvjesna sigurna svjedočanstava i djelotvorni znaci milosti i dobrohotnosti Božje prema nama, po kojima on sam nevidljivo u nama djeluje te našu vjeru u njega ne samo oživljava, već i snaži i učvršćuje.
Dva sakramenta je Gospodin naš Isus Krist ustanovio u Evanđeljima, to jest krštenje i Večeru Gospodnju (Euharistiju). Ostalih pet takozvanih sakramenata, odnosno Svetu potvrdu (krizmu), Ispovijed (sakrament pomirenja), Sveti red, Ženidbu i Bolesničko pomazanje (posljednju pomast), ne treba smatrati evanđeoskim sakramentima, jer su oni dijelom proizašli od odmetnutih sljedbenika apostola, a dijelom predstavljaju životna pravila. Iako su ovi sakramenti odobreni u Svetom Pismu, oni nemaju isto značenje sakramenata kao što su Krštenje i Večera Gospodnja, jer ne posjeduju vidljivi znak ili obred ustanovljen od Boga. Krist nije ustanovio sakramente da bismo u njih gledali, ili ih uokolo nosili, već da bismo ih pravilno primali. Sakramenti imaju ozdravljujuću snagu ili djelovanje samo kod onih koji ih dostojno primaju. Oni koji ih nedostojno primaju, kako kaže Sveti Pavao, time sami sebi osudu pripremaju.
26. Da nedostojnost svećenika ne poništava djelovanje sakramenata
Iako su u vidljivoj Crkvi zli uvijek pomiješani s dobrima, te katkad i zli ljudi posjeduju vrhovnu vlast u služenju riječi i sakramenata, i njihovu se službu ipak smije prihvaćati, kako u slušanju Riječi Božje, tako i u primanju sakramenata. Jer oni ne djeluju u svoje vlastito, već u Kristovo ime, pa svoju službu obavljaju po Kristovim zapovijedima i punomoći. Njihovom zloćom se djelovanje čina koje je uveo Krist ne poništava, niti se milost Božjih darova smanjuje kod onih koji primaju podijeljene im sakramente. Sakramenti su djelotvorni zbog Kristova sudjelovanja i obećanja, čak i kada ih podjeljuju zli ljudi. Ipak, Crkvena stega zahtjeva da se nedostojni svećenici podvrgnu ispitivanju, da ih optuže oni koji poznaju njihove prijestupe, te da se takvima naposljetku, kada se dokaže njihova krivnja, pravednom presudom uskrati služba.
27. O Krštenju
Krštenje nije samo znak ispovijedanja vjere i obilježje po kojem se kršćani razlikuju od nekršćana, već i znak preporoda i ponovnog rođenja, po kojem se, kao ispravom, oni koji su primili sakrament Krštenja prihvaćaju u Crkvu. Obećanja, pak, o oprostu grijeha i našem prihvaćanju kao djece Božje, vidljivo su označena i zapečaćena Duhom Svetim; vjera je potvrđena, a milost se povećava uz pomoć molitve upućene Bogu. Krštenje djece valja po svaku cijenu zadržati u Crkvi, jer je ono posvema u skladu s ustanovom Kristovom.
28. O Večeri Gospodnjoj
Večera Gospodnja nije samo znak međusobne ljubavi kršćana, već sakrament našeg otkupljenja smrću Kristovom. Tako je Večera Gospodnja za one koji je dostojno i pobožno primaju kruh kojeg lomimo – zajedništvo tijela Kristovog, i kalež blagoslova – zajedništvo krvi Kristove. Transsupstancijacija ili preobražaj supstancije kruha i vina u Euharistiji ne može se dokazati u Svetom Pismu, već je u suprotnosti s jasnim riječima Svetog Pisma, izvrće prirodu sakramenta, a dosad je dala povoda i raznim praznovjerjima. Tijelo Kristovo se u Euharistiji daje, prima i jede samo u nebeskom i duhovnom smislu. Vjera je pak sredstvo kojim se tijelo Kristovo u Večeri Gospodnjoj prima i blaguje. Sakrament Večere Gospodnje nije po Kristovoj ustanovi očuvan zato da bi ga se nosilo uokolo, uzdizalo i štovalo.
29. Da bezbožnici pri Večeri Gospodnjoj ne jedu tijelo
Kristovo Bezbožnici, kao i oni koji nemaju živu vjeru, fizički i vidljivo drobe svojim zubima (kako kaže Sveti Augustin) sakrament tijela i krvi Kristove, ali ni na koji način nisu dionici Krista. Naprotiv, znak ili sakrament tako velike stvari jedu i piju na vlastitu osudu.
30. O obje prilike
Kalež Gospodinov ne smije se uskraćivati običnom puku; jer oba dijela Gospodnjeg Sakramenta moraju, prema Kristovoj ustanovi i zapovijedi, biti ravnomjerno pružena svim kršćanima.
31. O jedinstvenoj žrtvi Kristovoj na križu
Jednom učinjena Kristova žrtva je ono savršeno otkupljenje, pomirenje i zadovoljština za sve grijehe čitavog svijeta, kako za istočni grijeh tako i za počinjene grijehe. Ne postoji nikakva druga pokora za grijehe osim ove. Stoga su misne žrtve, za koje se obično kazivalo da u njima svećenik žrtvuje Krista poradi otkupljenja kazne ili krivnje živih i mrtvih, klevetničke izmišljotine i moralno štetne prijevare.
32. O ženidbi svećenika
Biskupima, prezbiterima i đakonima nikakvom božanskom zapovijedi nije propisano niti da se zavjetuju na samački život, niti da se uzdržavaju od ženidbe. Zato je njima, kao i svim ostalim kršćanima, dopušteno ulaziti u ženidbeni savez prema vlastitoj prosudbi, ako je to prema njihovoj ocjeni od koristi za pobožnost.
33. Da isključene valja izbjegavati
Onoga tko je javnom objavom Crkve pravedno isključen i ekskomuniciran iz Crkvene zajednice, njega svi vjernici imaju smatrati nevjernikom i poganinom, sve dok se javnim kajanjem ne iskupi i dok ga nadležna osoba ponovo ne primi u Crkvu.
34. O crkvenim predajama
Nije po svaku cijenu nužno da su predaje i obredi posvuda isti ili potpuno jednaki. Naime, predaje i obredi su oduvijek bili raznoliki i mogu se mijenjati ovisno o različitosti zemalja, vremena i običaja, samo ako nisu zapovjeđeni u suprotnosti s Riječju Božjom. Onaj tko namjerno i vlastitom voljom javno krši predaje i obrede koji nisu protivni Riječi Božjoj i koji su potvrđeni, za opomenu drugima treba biti izvrgnut javnom prijekoru kao osoba koja griješi protiv općeg poretka Crkve, ne poštuje njezin vrhovni autoritet i šteti svijesti slabije braće. Svaka regionalna ili nacionalna Crkva ima pravo uvoditi, mijenjati ili ukidati Crkvene obrede ili rituale koji su uređeni samo čovjekovim autoritetom, kako bi se sve činilo poradi poučavanja.
35. O homilijama
Drugi svezak homilija, čije smo pojedinačne naslove u nastavku dodali ovom članku, sadrži blažen i zdrav nauk, potreban našem vremenu, kao što je to bio i prvi svezak homilija izdan u vrijeme Edwarda VI. Stoga procjenjujemo da će svećenici u crkvama marljivo i jasno čitati homilije, kako bi ih puk mogao razumjeti.
36. O posveti biskupa i (ostalih) služitelja
Knjiga o posveti biskupa i zaređenju svećenika i đakona koju je prihvatila Opća konvencija ove crkve 1792., obuhvaća sve što je potrebno za takvu posvetu i ređenje i ne sadrži ništa što bi bilo praznovjerno ili bezbožno. Sve one, dakle, koji su dosad bili posvećeni ili zaređeni prema obredima ove knjige ili koji će ubuduće biti posvećeni ili zaređeni prema istim obredima, proglašavamo pravovjernim i zakonito posvećenima i zaređenima
Originalni članak iz 1571. (The Book of Common Prayer 1662.) glasi: Knjiga o posveti nadbiskupa, biskupa i zaređenju svećenika i đakona iz vremena Edwarda VI. u isto vrijeme potvrđena od Parlamenta, obuhvaća sve što je potrebno za takvu posvetu i ređenje i ne sadrži ništa što bi bilo praznovjerno ili bezbožno. Sve one, dakle, koji su dosad bili posvećeni ili zaređeni prema obredima ove knjige ili koji će ubuduće biti posvećeni ili zaređeni prema obredima ove knjige od druge godine kraljevanja Edwarda VI., proglašavamo pravovjernim i zakonito posvećenima i zaređenima.
37. Svjetovni vrhovni autoritet
Autoritet civilnog suda obuhvaća sve ljude, kako svećenstvo tako i laike, u svim svjetovnim stvarima; ali nema nikakva autoriteta nad isključivo duhovnim stvarima. Smatramo da je dužnost svakoga tko ispovijeda vjeru u Evanđelje biti poslušan
civilnim vlastima koje su postavljene redovitim i pravovaljanim
putem.
Originalni članak iz 1571. (The Book of Common Prayer 1662.) glasi: „Kraljevsko Visočanstvo ima vrhovnu moć u ovom svojem kraljevstvu Engleske i u svojim drugim Kolonijama, njegova je vrhovna vlast nad svim imanjima
38. Da kršćani nemaju zajednice dobara
Imovina i dobra kršćana, u odnosu na pravo vlasništva i posjed, nisu u zajedničkom posjedu, kao što to pogrešno tvrde izvjesni anabaptisti. Ipak, svatko mora prema svom posjedu i prema svojim mogućnostima sirotinji davati milostinju.
39. O zaklinjanju kršćana
Kao što ispovijedamo da je nepotrebno i lakoumno zaklinjanje kršćanima zabranjeno od Gospodina našega Isusa Krista i apostola njegovog Jakova, tako po kršćanskoj vjeri ne držimo zabranjenim na zapovijed vrhovnog autoriteta zaklinjati se u pitanjima vjere i ljubavi, ako je zaklinjanje prema nauku proroka sveto, pravo i neprijetvorno.
Izvor: Trideset i devet članaka vjere Anglikanske crkve, Osijek: Kršćanski centar “Dobroga Pastira”, 2012.