OVAKO JE LUTHER GLEDAO NA SAKRAMENTE

Martin Luther, redovnik, teolog i svećenik sa svojim je tekstovima podigao buru u rimskoj crkvi. Njegovo djelovanje je bilo orijentirano ka reformiranju Katoličke crkve koja je, po njegovu mišljenju, postala korumpirana i krivovjerna. Posebno se obrušio na papinstvo, prodaju otpuštenica i na održavanje mise u vidu žrtve! Martin Luther je zbog reformacijskog djelovanja izopćen iz crkve 1520. godine, no to je za tridesetsedmogodišnjeg reformatora i pastora bio tek okidač za daljnja reformacijska nastojanja. Tako je 1520. godine objavio djelo „O babilonskom sužanjstvu Crkve kojim preispituje sakramentalnu teologiju rimske crkve.

Ovaj tekst je rezultat Lutherova promišljanja o rimokatoličkim sakramentima te o njihovom podrijetlu i samoj svrsi a koji je između ostalih bio namijenjen Hermannu Tulichu – filologu iz Wittenberga. Kao rimokatolički teolog i svećenik Luther je imao pristup mnogim tekstovima crkvenih otaca i učitelja crkve, a naročito se osvrće na Aurelija Augustina – teologa, apologetu i biskupa. Koristeći teološko znanje, te također poznavanje hebrejskog, grčkog i latinskog, Luther je hrabro zakoračio na temelje rimokatoličkih krivovjerja – na sakramente; te ih je postepeno, jednog za drugim, srušio poput kule od karata. Martin Luther je ovime označio rat protiv krivovjerja i reformu kršćanske crkve koja više neće počivati isključivo na sakramentima, već na vjeri u samu Stijenu – Isusa Krista!citati-martina-luthera

U Hrvatskoj spis Martina Luthera O babilonskom sužanjstvu Crkve preveden je od Gorana Gajšeka a objavljen u drugom svesku knjige „Temeljni reformatorski spisi“. Djelo je objavljeno 2006. godine u Filosofijskoj biblioteci Dimitrije SavićaDemetra. Svi citati su preuzeti iz navedenog izvora.

Lutherovo djelo „O babilonskom sužanjstvu Crkve“ podijeljeno je na sedam dijelova koji pojašnjavaju greške u sedam rimokatoličkih sakramenata (lat. Sacramentum – Tajna). Rimski sakramenti su u to vrijeme bili euharistija, krštenje, pokora, potvrda, ženidba, svećeničko pomazanje, i posljednja pomast. Reformator Luther odbacuje pet rimskih sakramenata te zadržava dva koja je ustanovio sam Isus Krist – Gospodnju Večeru i krštenje.

Luther tvrdi da je Gospodnja Večera, ili „sakrament kruha“ – kako ga je u spisu nazvao, najvažniji obred kršćanske crkve i najvažniji sakrament uopće. Luther se ovdje obrušava na činjenicu uskraćivanja kaleža laicima. Autor pojašnjava kako je Krist jasno dao znanja da je Krist kalež namijenio svima a ne samo kleru, te tu tvrdnju potvrđuje tekstom iz Mateja 26,28. Luther također tvrdi da je sakrament vidljivi znak stvarnosti koja se događa u osobi, te se s razlogom pita: „Ako im se dopušta pravo na tu stvar koja je veća, zašto im se ne dopusti i znak, koji je ipak manji? Ta u svakom sakramentu je znak kao takav od neusporedivo manje vrijednosti od same stvari. Stoga pitam, što sprečava da se da ono manje, gdje se ono veće istinsko daje?!“. Luther ne staje tu, već zaključuje: „Uskratiti laicima obje prilike jest bezbožno i tiranijski. To nije u ruci bilo kakvog anđela, još mnogo manje u moći pape ili nekog koncila, niti se dam zbuniti koncilom iz Konstance“. Martin Luther se također obrušava i na misnu žrtvu, a time i na ideju transupstancijacije koju odbacuje kao herezu, te o tome piše:

Budući da evanđelisti (Mt 26,26; Mk 14,22; Lk 22,19) jasno pišu kako Krist uze kruh i blagoslovi ga, a Djela apostolska (2,46) i apostol Pavao (1 Kor 11,23) to također nazivaju kruhom, čovjek mora shvaćati da je to istinski kruh, istinsko vino i istinski kalež, pa i oni sami također ne tvrde da je kalež preinačen. Potom ovdje doista nije potrebno usvojiti snagom Božjom učinjenu pretvorbom (transsubstantiatio), ona se mora smatrati tvorevinom mnijenja ljudskoga koja se […] ne oslanja niti na Pismo, niti na temelje razuma“.

O sakramentu krštenja, koji Luther prihvaća u nešto izmijenjenom obliku, govori kao o milosti Božjoj koja mora biti dodijeljena svima a ne samo odraslima jer bi krštenje samo odraslih moglo dovesti do novih praznovjerja i prodaje sakramenta. Luther u svome tekstu tvrdi je vjera nužna za spasenje, a time je zapravo rečenoinfantbaptismclipart da sakrament krštenja nikako ne djeluje sam po sebi u svrhu spasenja, stoga Luther govori da ako odrasli kršćanin ne vjeruje, tada „ne može biti spašen jer ne vjeruje istini božanskoj koja obećava spasenje“. Ako odrasli kršćanin vjeruje u milost blaženstva koju je dobio krštenjem tada se „nalazi pod zaštitom spasenja“, te ako kasnije padne u grijeh njegovo krštenje će biti dostatno za spasenje.

Luther tvrdi da je najveće zlo vezano za pokoru, a u odnosu na rimsku crkvu, ono koje je marginaliziralo ako ne i posve odbacilo ovaj sakrament. Luther se vrlo oštro osvrće na rimokatoličku ideju prodaje otpusnica te jasno govori protiv zanemarivanja ovog sakramenta koji se dobiva isključivo iskrenom vjerom u oproštenje grijehe a nikako ne novčanim prilozima. Luther piše:

Koliki su ispunjeni mnijenjem da su u stanju blaženstva te da za svoje grijehe često čine zadovoljštinu samo ako doslovno izbrbljaju molitvicu koju im je naložio svećenik – čak i ako za to vrijeme uopće ne razmišljaju da poboljšaju svoj način življenja! Vjeruju naime da je njihov život preobražen u tom jednom trenutku pokajanja i ispovijedi; samo to bi još ostalo, da se izvrši zadovoljština za prošle grijehe.

Sakrament potvrde Luther u potpunosti odbacuje jer tvrdi da je tek naknadno ubačen u sakramentalnu teologiju te se ne može dokazati iz Pisma. Također, Luther potvrdu ne doživljava samo kao potvrdu sakramenta krštenja, već i kao obred iscjeljenja. No, kako bilo, Luther piše da Pismo nigdje ne spominje da je Krist dao „obećanje za potvrdu, pa iako je na mnoge položio ruke (Mk 16,16) nazvavši ih znamenjima: ‘Na nemoćnike će ruke polagati i dobro će im biti.’ No, ovo nikad nitko nije povezao s nekim sakramentom jer to uopće ne ide“.

Sakrament ženidbe Luther ne prihvaća kao sakrament jer ne postoje biblijski dokazi za milost koja se ukazuje činom ženidbe. Iako se rimokatolički magisterij s tim nije slagao jer je očito da je u Poslanici Efežanima 5,31f napisano da će dvoje biti jedno tijelo i da je to velika tajna (sacramentum), Luther to odbacuje s objašnjenjem da Sveto Pismo ne poznaje izraz „sakrament“ kakav poznaje rimokatolička teologija.

Kako niti u slučaju svećeničkog pomazanja ne postoji biblijski temelj, Martin Luther ga odbacuje kao izmišljotinu crkve. Dapače, Luther ide toliko daleko da tvrdi da su svi kršćani svećenici, a što potvrđuje tekstom iz 1 Pt 2,9 gdje Petar govori da su svi vjernici kraljevsko svećenstvo. Luther piše da su svi oni „koje pak nazivano ‘svećenicima’ iz naše su sredine odabrani službenici koji moraju činiti u naše ime, jer svećenstvo nije ništa drugo nego služba“. Luther o papinskom svećenstvu zaključuje sljedeće:

Zbog toga su svećenici i biskupi, kojih je Crkva danas prepuna, ako na drukčiji način ne postignu svoje spasenje, tj. ako ne prepoznaju da nisu niti svećenici niti biskupi i ne osjete bol što nose ime onoga čije djelo ne poznaju ili ne mogu izvršiti te s molitvom i suzama ne oplaču bijednu sudbinu svog licemjerstva – uistinu narod vječne propasti.

Luther, kada govori o sakramentu posljednje pomasti, prvo govori da je pogrešno interpretiran, te da se treba nazivati sakramentom bolesničkog pomazanja. Autor spominje Mk 6,13 gdje stoji pisano da su mnoge bolesnike apostoli mazali uljem i ozdravljali ih. Luther tvrdi da to nije sakrament već je samo Jakovljev savjet koji stoji zapisan u Jk 5,14, a gdje se govori o molitvi nad bolesnikom.

Luther je sa svojim spisom O babilonskom sužanjstvu crkve, jasno dao do znanja da je Sveto Pismo neophodno za iznošenje konkretnih teoloških zaključaka. Luther pažljivo polazi od sakramenta do sakramenta te ga proučavajući na temelju Pisma ostavlja ili izbacuje iz skupine sakramenata. Zasigurno je najzanimljiviji dio ovoga spisa Lutherova želja da zadrži pokoru kao sakrament, no definirajući taj pojam (nužnost vanjskog znaka) biva prisiljen izbaciti ga izvan skupine sakramenata.

Ovaj Lutherov spis je zasigurno jedan od temelja reformacije ali i mjesto sukoba samih reformatora međusobno. Prvi sukob temeljen na sakramentalnoj teologiji će se dogoditi u vrijeme reformiranja Zuricha i Zwinglijevog odbijanja stvarne prisutnosti Kristove u elementima, kada Luther odbija Zwinglijevo objašnjenje te zatvara vrata za suradnju sa švicarskim reformatorom. Drugi sukob vezan uz ovaj konkretni problem se nalazi ponovo u Švicarskoj kod nastanka radikalne struje reformatora – anabaptista; oni su naime postupno izgubili nauk sakramentalne teologije, a naročito sakramenta krštenja – a time i teologiju Saveza.

Ovaj tekst je zasigurno jedan od najvažnijih reformatorskih spisa za razumijevanje Luthera kao reformatora ali i za samu teologiju reformacije. Proučavajući Lutherov spis O babilonskom sužanjstvu Crkve, lako se može doći do razumijevanja nužnosti reformacije za opstanak katoličke (sveopće) i apostolske crkve. Također, Luther je ovim djelom naznačio osvit nove kršćanske filozofije – Protestantske teologije.

Autor: A. Pehlić, župnik Protestantske reformirane crkvene općine Karlovac 

IZVOR

Luther, Martin (1520). O babilonskom sužanjstvu Crkve, u: H. Beintker (ur), Martin Luther: Temeljni reformatorski spisi (svezak drugi). Zagreb: Demetra.

  • IPA
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s