ČITANJA: Ljetopisa 36, 14-16.19-23; Efežanima 2, 4-10; Ivan 3, 14-21
Nalazimo se točno na polovici pasionskog/ korizmenog vremena, vremena samopreispitivanja pred Bogom kroz molitvu, post i obraćenje. Usprkos činjenici da ove duhovne discipline nose elemente tuge i pokore, crkvena liturgija je ovu nedjelju ustanovila kao blagdan radosti prema latinskom prijevodu biblijskog teksta iz proroka Izaije Laetare Ierusalem /Raduj se Jeruzaleme (Izaija 66, 10).
Radosni i utješni karakter ovog blagdana dolazi iz činjenice da se vrijeme tuge uskoro završava te da se približava Uskrs -najveći kršćanski blagdan- prožet novom nadom i životnom radosti.
Upravo je takva nada i utjeha vjernika u teškim i mućnim vremenima tematski sadržana unutar današnjih bibliskih čitanja.
U 2. knjizi ljetopisa vidimo jednu tužnu situaciju u kojoj se je našao Božji izabrani narod. Pisac opisuje dekadenciju na najvišim instancama političke vlasti, ali što je još gore i vjerski otpad kod svećenstva ; onih koji bi trebali biti uzor i etička savjest za narod i vlasti. Dom Gospodnji, tj hram u Jeruzalemu je oskvrnjen, a narod gomila nevjeru na nevjeru. Opomene i kritike koje su pobožni proroci donosili u ovo vrijeme bivale su u takvim okolnostima predmetom društvenog izrugivanja i podsmjeha. Prvi dio ovog starozavjetnog teksta završava dramatično- Božja se srdžba podigla. Ovo pravedno Podizanje manifestiralo se kroz kroz mač kaldejaca; niz ratnih pohoda babilonskog kralja i vojske protiv Izraelaca. Cjelokupan narod biva opljačkan, porobljen i odveden sa svojih ognjišta. Činilo se kako za Božji narod nema lijeka ( hebr. מַרְפֵּא marpai, marpei)- doslovno prevedeno: bez mogućnosti za ozdravljenje, tj. ne postoji ta socijalna reforma, snaga, ni politički program koji bi mogli makar i poboljšati ovu situaciju.
Slične tmurne opise nalazimo kod opisa stvarnosti društva i pojedinca iz pera Sv. Pavla upućenoj crkvenoj zajednici u gradu Efezu pola milenija kasnije.
Apostol naroda opisuje na početku drugog poglavlja tadašnje društvo ispunjeno: tjelesnim požudama i nevjerom , dok je razmišljanje pojedinca obilježeno samovoljom: egoizmom i narcizmom. Kao rezultat toga Sv. Pavao također koristi termin Božje srđbe- pravedne osude koja na koncu ima jednako dramatične posljedice za tadašnjeg antičkog suvremenika kao i za izraelce nekoliko stoljeća prije.
Promatranjem društvenih zbivanja vjernik može vrlo lako doći do jednake dijagnoze: usprkos svim tehnološkim , medicinskim pa i socijalnim dostignućima, današnji globalizirani svijet se nalazi u velikim problemima. Pohlepa, korupcija, rast kriminala i nemorala svakodnevna su pojava. Društvene nepravde gomilaju se i u tradicionalno kršćanskim zemljama u velikom su pravu oni društveni kritičari i suvremeni proroci koji ovu situaciju opisuju kao ples na vulkanu ili razuzdanom zabavom na Titaniku-koristeći analogiju jedne od najveće havarije broda u povijesti.
Međutim ovi tekstovi imaju i svoj spasenjski obrat. Pisac knjige ljetopisa i apostol Pavao koriste riječ Ali, kako bi naglasili da je Bog taj koji u ovom beznađu preuzima inicijativu i mijenja okolnosti.
Starozavjetno čitanje govori o nadi koju je Bog dao kroz usta proroka Jeremije; a to je da će Dom u Jeruzalemu biti ponovo obnovljen te da će se u dogledno vrijeme dogoditi ponovni povratak Izraelaca u svoju postojbinu. Također i Sv. Pavao govori o Bogu koji je Bogat milosrđem i iz svoje velike ljubavi daje novo rješenje – rješenje koje ne dolazi iz djela, drugim riječima iz ljudske ideje, mogućnosti, dobrote, pa ni religioznosti.
Rješenje koje Biblija ovdje navodi istiće potpunu Božju suverenost i inicijativu, nasuprot grešne ljudske nemoći svih generacija i epoha. Ono je jedini lijek za izgubljenog čovjeka i teško oboljelo društvo. Taj lijek nudi nam današnje čitanje Evanđelja po Ivanu
Bog šalje svoga Sina, Isusa kako bi se svijet spasio po njemu. Muka i smrt Isusa objedinjuje u jednom križu i Božji gnjev i njegovu izvanredno veliku ljubav i milosrđe. On sam je trpio osudu koju čovjek sukladno Božjoj zaslužuje i na to nas pasionsko vrijeme podsjeća . Istovremeno u ovome vidio najveći izraz milosrđa i poziva Boga na pomirenje s grešnikom. Pomirenje koje kroz Isusovo uskrsnuće dobiva i svoju vječnu dimenziju.
Nauk o opravdanju vjerom po milosti teološki razvijen iz ovakvih biblijskih tekstova nikada neće izgubiti svoju relevantnost usprkos svih izazova kojima je i suvremeno kršćanstvo izloženo
Stoga se vjernik i danas u središtu pokorničkog vremena može radovati i nadati jer: Tko vjeruje u njega tome se ne sudi …
Autor: pastor Vatroslav Župančić
MOLITVA DANA: