TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: ČLANAK 1. – “O VJEROVANJU U SVETO TROJSTVO”

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

ČLANAK  1.

                                                         O vjerovanju u Sveto Trojstvo

images

„Jedan je Bog, živi i istiniti. On je vječan, bestjelesan, nedjeljiv, bez strasti; beskonačno moćan, mudar i dobar; Stvoritelj i obdržavatelj svega vidljivoga i nevidljivoga. U jedinstvu, pak, te božanske naravi tri su osobe iste biti, moći i vjekovječnosti; Otac, Sin i Duh Sveti.“

 

  • KONTEKST u kojem članak govori

Odvajanje koje se dogodilo između Engleske Crkve i Crkve u Rimu pozivalo je na jasno objašnjenje pitanja razilaženja i razlike između tih dviju sada odvojenih i udaljenih zajednica. Mnogi od naknadnih Članaka Vjere će izravno osloviti određene različite sadržaje između Engleske i Rima s obzirom na doktrinu i praksu. Ali prije određivanja područja razilaženja ili definiranja spornih razlika, Članci će u prvom redu prikazati već potvrđeni kontinuitet.

Kontekst koji je uspostavljen za Englesku Crkvu kao i za razumijevanje njezine vjere je onaj od katoličkog (sveopćeg) kršćanstva. Članak 1. je prvi od pet članaka koji smješta Englesku Crkvu izravno u kontekst povijesne vjere Kršćanske Crkve, koja je službeno definirana i raščlanjena u vjeroispovijestima ekumenskih sabora iz prvih pet stoljeća.

Prvi članak stoga kuje jasnu poveznicu sa prošlošću; on poistovjećuje crkvu sa prvotnom kršćanskom strujom; s onim bitnostima kršćanske vjere koje su vjerovane i potvrđene od crkve iz svih razdoblja, na svakom mjestu i od svakoga. Ovaj predmet ne ostaje otvoren do određenog stupnja ili pitanja. Članak je objavljen u obliku: „Postoji samo jedan, živi i istiniti Bog…“

  • NAČIN na koji članak govori

Ovaj prvi članak uspostavlja ton i postavlja presedan za sav ostali dio. I od iznimne je važnosti zapaziti da prilikom obraćanja temeljnim a ipak toliko dubokim pitanjima doktrine o Bogu kao Trojstvu, članak izbjegava bilo kakvu sličnost sa filozofskim ili špekulativnim načinom, izražavajući crkvenu, povijesnu, trinitarnu vjeru jezikom koji je osoban i praktičan. Duh izražavanja je dobro opisao E. A. Litton u poglavlju svoje knjige Introduction to Dogmatic Theology. Baveći se s „kršćanskim teizmom“. Litton piše:

„Unutarnje ustrojstvo božanske naravi može biti i moralo bi biti, ako to Pismo objavljuje, predmet svete kontemplacije; ali ako se to počne do kraja doricati kao pitanje filozofije, ili ako čak zaokuplja prvi plan u našim raspravama sve do zaboravljivosti njegove potencijalne važnosti u božanskom planu spasenja, tada ono razmjerno gubi svoj kršćanski karakter. Neposredni objekt kršćanske vjere nije ontološko Trojstvo ili odnosi prve, druge i treće osobe Trojstva jedne s drugom, nego Trojstvo otkupljenja; Otac koji stvara, Sin koji otkupljuje i Duh Sveti koji nas posvećuje. Nedostatak je stoga pristupiti ovom predmetu u prvom redu sa ontološke strane ili predstaviti pojmove Atanazijevog vjerovanja prije ukazivanja na praktične temelje na kojima počivaju…“ (str. 89)

Ovo što Litton predstavlja jest praktična metodologija koju slijedi u raspravi o Trojstvu. To je  jasan smisao na koji je članak pred nama sastavljen. I mora se priznati da je to doista tako i na način samog Novog zavjeta. Učenici našeg Gospodina nisu učili trinitarnu teologiju tako što su bili poučeni iz Atanazijevog vjerovanja. Oni su to naučili tako što su bili zajedno s Isusom. Ovo je tvrdnja kojoj Griffith-Thomas pridaje vrijedan naglasak kada kaže da „doktrina o Trojstvu jest…proširenje doktrine o utjelovljenju i proizlazi iz osobne izjave našeg Gospodina, kao što se vidi u Novom zavjetu. U evanđeljima zapažamo da je metoda kako naš Gospodin objavljuje samog sebe svojim učenicima bila na način osobnog utiska (impresije).“ (str.22)

U teologiji postoji navika da se pravi razlika između ontološkog i ekonomijskog Trojstva, kao i govorenje o djelovanju Svetog Trojstva ad intra i ad extra, i to retrospektivno. Koncept ontološkog Trojstva se koristi da se ukaže na misao koju imamo o Božanstvu kao što i postoji u sebi i iz sebe, bez obzira na bilo koji odnos koji podržava stvoreni poredak. Ontološko Trojstvo je bitak samog Boga u apstraktnom smislu. Djelovanja Svetog Trojstva ad intra imaju veze s unutarnjim odnosima između tri osobe Božanstva, bez ikakve veze sa bilo kakvim izvanjskim odnosima. Stoga teologija govori o generaciji (stvaranju), filijaciji (sinovstvu) i spiraciji (duhovstvu) kao o ad intra djelovanjima osoba Trojstva. Takav jezik i konceptualizacija se ne pojavljuju u prvom članku. Ne radi se o tome da su takve teološke razlike ili definicije pogrešne ili nevaljane. Zapravo se radi o tome da Novi zavjet predstavlja Sveto Trojstvo prvenstveno unutar pojmova njegovih ekonomijskih odnosa unutar stvorenog poretka; i s takvim naglaskom prvenstveno ističe djelovanja Trojstva ad extra kao što se ovi odnose prema Božanskoj nakani i djelu otkupljenja. Tako je naglasak stavljen na stvarnosti u kojima je Otac taj koji poziva; Sin koji otkupljuje; i Sveti Duh koji posvećuje. Na kolegiju predstavljanja Trojedinog Boga na takav način, Novi zavjet nas oduševljava sa sviješću da Otac, Sin i Duh Sveti na isti način čine ono što jedino sam Bog može činiti. Biblijski pisci nas osvješćuju kako tri osobe Božanstva djeluju zasebno, iako ne odvojeno. Svaka osoba Božanstva može se vidjeti u osobnom odnosu s drugima. Ali je sve predstavljeno našem shvaćanju prvenstveno sa pojmovima njihovog odnosa sa nama. Svi troje se vidi kako djeluju otkupiteljski. Jer to je „za nas ljude, i radi našeg spasenja“ da Bog nama sebe razotkriva kao jedno i troje.

  • SADRŽAJ u kojem članak govori

Postoje dva osnovna aspekta strukture članka. Prvi jest iskaz jedinstva samog Božanstva. Ovo služi kao postavka crkvenom iskazu vjere u najširem mogućem kontekstu božanske samoobjave i otkupiteljske povijesti. U ovom početnom iskazu može se čuti odjek šema iz Ponovljenog zakona 6:4: „Čuj, o Izraele: Gospodin Bog naš, Gospodin je jedan.“ Drugi aspekt članka je iskaz osobne zasebnosti unutar jedinstva samog Božanstva. Povijesna teološka terminologija koristi se bez pokušavanja točnog definiranja. Za tri osobe Božanstva se kaže da su „jedne biti (supstancije)“. Pojam je obično korišten da ukaže na biće (bit) samog Božanstva. Pojam „esencija“ (narav) se često koristio kako bi prenio isti smisao. Svi pojmovi su zapravo neodgovarajući i manjkavi. Riječi „supstancija“ (bit) i „esencija“ (narav) mogli bi se tako shvatiti kao da nose materijalističke konotacije neprikladne da ukažu na prirodu Boga koji jest „duh“. Drugi pojmovi koji nemaju potencijalno pogrešne ili neodgovarajuće konotacije zapravo ne postoje. Što se zasada rječnika članka tiče, uporaba pojma „supstancija“ upućuje na narav ili prirodu Boga te se može razumjeti u smislu dovoljno dobre preventive protiv bilo kakvih materijalističkih konotacija ili ograničenih tvrdnji tipa:“…bez tijela, dijelova ili strasti“. Pojam „osoba“ korišten je u članku, kao što je bio i kroz period kršćanske povijesti sve od sabora u Kalcedonu, kako bi odredio tri zasebna postojanja u Božanstvu, otkrivena u Svetom pismu kao „Otac, Sin i Sveti Duh“. U ovome kontekstu pojam „osoba“ možemo razumjeti u odnosu na samosvjesni djelujući subjekt: to je subjekt koji je svjestan svog vlastitog postojanja, koji je voljno i djelatno sposoban i koji zauzvrat može biti objekt nekog djelovanja. Ako postavimo na drugi način, možemo reći da se radi o tri postojanja unutar Božanstva shvaćena kao „osobe“, zato što svaka od njih u Njemu može reći „Ja“, a ostalima s kojima stoji u suodnosu može reći „Ti“; i svaka može djelovati i na svakoj se može djelovanje izvršiti. Ovo su osobitosti koje normalno razumijemo prilikom odnosa prema osobnosti. Napisati definiciju i detalje iznad ove tvrdnje išlo bi preko granica izjave i namjere samog članka, te bi možda i nadišlo naše sposobnosti.

Računajući sa točnim pojmovima sadržaja  članka, važno je još jedanput istaći da je zapravo utjelovljenje ono što pribavlja glavnu poveznicu za tvrdnje o Svetom Trojstvu. Izrazi odnosno atributi su izvedeni iz područja ljudskih osobina i iskustva. Trojedini Bog je opisan kao jedan „ živi i istiniti Bog, vječan, bestjelesan, nedjeljiv, bez strasti; beskonačno moćan, mudar i dobar; Stvoritelj i Obdržavatelj svega vidljivoga i nevidljivoga.“ Svaki od ovih pojmova nosi određeni odnos ili analogiju sa našim čovještvom. U nekim je slučajevima analogija izravnija nego u drugim. Ipak izbor takvih analoških pojmova od strane tvoraca ovog članka nije proizvoljan. Na isti način tako govori i Sveto pismo. A Pismo koristi takve pojmove da bi našem umu priopćilo nešto o tome kakav je Bog, jer je Bog naumio da tako i bude na temelju samog stvaranja. Bog je stvorio čovjeka, muško i žensko, na svoju sliku, kako bi se ljudski atributi (osobine) mogli analogijski upotrijebiti da bi nam omogućili da upoznamo samog Boga. Ali, gdje postoji analogija, postoji i razlika; gdje postoji podudarnost, također postoji i zasebnost. Nema atributa koji postoji u Bogu kao što postoji u ljudskom stvorenju i obrnuto. Ali dok ne možemo Boga nikada spoznati iscrpno i u potpunosti, možemo Ga istinski spoznati onda kada su naše misli o Njemu usklađene sa objavom koju On daje o Samom Sebi u spisima Svetog pisma, i kada se  mjerila našeg razmišljanja podudaraju sa razotkrivanjem Onoga koga Bog  nama čini vidljivim u osobi Isusa Krista.

„Boga nitko nikada na vidje; Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“  Ivan 1:18

„Svemogući i vječni Bože, koji si nama  slugama svojim udijelio milost po ispovijedi istinite vjere, da bi spoznali slavu vječnog Trojstva i u snazi Božanskog Veličanstva slavili Jedinstvo; molimo te da bi nas očuvao postojanima u ovoj vjeri, štoviše da nas zaštitiš od svih neprijatelja; Tebi koji živiš i kraljuješ, jedini Bože, u vijeke vijekova. Amen.“

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

                                                                         

 

 

 

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s