39 članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine.

                                             

39 članaka vjere

ČLANAK 2.

O Riječi ili Sinu Božjemu, koji je postao pravim čovjekom

„Sin, koji je Riječ Očeva, rođen od Oca od vječnosti, istinski i vječni Bog, istobitan s Ocem, poprimio je ljudsku narav u krilu blažene Djevice, od njezine biti: tako da su u jednoj osobi obje naravi, božanska i ljudska, neraskidivo združene, pa je jedan Krist, pravi Bog i pravi čovjek, koji je istinski patio, bio razapet, umro i pokopan, kako bi pomirio Oca s nama, te bio žrtva, ne samo za istočni grijeh, već i za sve stvarne grijehe ljudi.“

Ovaj članak poput mnogih drugih snažno govori kako anglikanizam čvrsto drži drevnu, apostolsku vjeru – iako su se u vremenu Reformacije ponovno pojavile neke hereze, one obično nisu bile prihvaćene. To se nažalost ne može reći za društvo i crkvu danas.

Važne stavke:

• Isus, Sin Božji jest Riječ – vječan, istobitan s Bogom – sam Bog
• Isus je uzeo ljudsku narav – pravi čovjek
• Dvije naravi, jedna nepodijeljena
• Rođen od djevice
• Istinski patio, bio razapet i pokopan
• Smrt je bila radi našeg pomirenja
• Smrt je bila žrtva –za istočni grijeh i počinjene grijehe

Međusobna povezanost Kristove prirode je uistinu važna stvar. Ovaj članak se bavi s osobom Isusa Krista kao i s njegovim djelom, jer je to dvoje blisko povezano. On može činiti što je On učinio zbog onoga tko On jest – potpuni Bog i potpuni čovjek.

Na samom početku komentiranja ovog članka podsjetio sam se dijela iz Velike litanije: „Po Otajstvu Tvoga svetog utjelovljenja…Dobri Gospodine, izbavi nas“. I doista je to bilo „za nas ljude i radi našeg spasenja“ da je pravi Sin Božji „sišao s nebesa, i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije djevice, i postao čovjekom“.

Na način koji ćemo u većoj mjeri uočiti da je tipičan za Članke vjere, drugi članak nosi otkupiteljski fokus u svojim iskazima vjere obzirom na veliku Tajnu utjelovljenja. On posuđuje jezik koji podsjeća na izričaje vjeroispovijedanja i sabora rane Crkve, dajući vrhunski sažet izričaj zdravoj, biblijskoj kristologiji.

Još jednom da napomenem kako je dano očito svjedočanstvo kontinuitetu u kojem vjera Engleske Crkve stoji u odnosu prema povijesnom, katoličkom kršćanstvu.

Ali kao što je bio slučaj sa prvim člankom „O vjerovanju u Sveto Trojstvo“, tako je i sa izričajem drugog članka, poveznica skovana s prošlošću usmjerena sa svrhom njegovanja i jačanja vjere u ljudi. Rječnik članka predstavlja dubinu kristološkog otajstva i utjelovljenja, i to ne na tehnički, apstraktni način već praktično-pastoralnim pojmovima i tonom.

Sve što je u članku potvrđeno napisano je da prenese otkupiteljsku stvarnost da je te stvari učinio vječni Sin Božji „kako bi pomirio Oca s nama, te bio žrtva, ne samo za istočni grijeh, već i za sve stvarne grijehe ljudi.“ Izravan uvid u ovo pruža Griffith-Thomas i kaže:

„Nikada se ne smije zaboraviti da sam Krist nužno predstavlja beskonačno više od bilo kakvog ljudskog pravila ili definicije. Ovo je istinito čak i za ljudsku osobnost, tako da je za Božansku još više istinito. Iskazi ovakvih članaka i vjeroispovijedanja imaju nakanu voditi i čuvati naše razmišljanje, osposobljujući nas da oblikujemo jasno poimanje te ukazivati na granice unutar kojih se naša razmišljanja mogu slobodno odvijati. Kalcedonska odluka stoga ne može biti samo rečena i prethoditi raspravi, već ona samo ukazuje na granice unutar kojih je misao istinske kristološke tvrdnje izrečena.“ (str. 41)

Vidi i ovo: Ako je Isus Bog, zašto se molio?

Povijesna i doktrinarna pozadina ovog članka pisana je između redova. Rana Crkva je bila vođena cik-cak putem između krajnosti raznih reakcija obzirom na ispravno razumijevanje osobe Isusa Krista. Sve je vjerojatno započelo sa skupinom zvanom ebioniti, ranokršćanskom sektom sa židovskom pozadinom, čija je nakana bila održati strogu monoteističku vjeru iz hebrejskih spisa i židovske tradicije.

Vidi i ovo: Začet po Duhu Svetom

Iako su Ebioniti željeli slaviti Krista i njegovu jedinstvenost za koju su uvidjeli nekako da pripada njegovoj osobi, oni nisu mogli pomiriti ideju Kristove jednakosti s Bogom s vjernom privrženošću monoteizmu židovskog nasljeđa.

Njihov sukob se ogleda u poteškoćama prikazanim i kod mnogih suvremenika našeg Gospodina kada su bili suočeni s Njegovim izjavama; „Zbog toga su još više gledali da ga ubiju… (jer) je Boga nazivao Svojim Ocem, izjednačujući sebe s Bogom.“ (Ivan 5:18) Ebioniti su se našli u protivnom odnosu kao i doketisti, čije je intelektualno i duhovno naslijeđe bilo više grčko negoli židovsko, i čiji problem sa utjelovljenjem nema ništa sa strogim držanjem monoteizma, nego je više rezultat pretpostavki grčkog gnosticizma.

Gnostički dualizam određuje dobro unutar nematerijalnog duhovnog područja, a zlo određuje unutar stvorene materijalne stvarnosti. Prema toj definiciji Bog pripada transcendentnom području duha. Tako je gnostičkom umu bilo nezamislivo da Bog može ući u zlo područje materijalne stvarnosti i „utjeloviti se“. Bog bi na takav način samog Sebe poslao u zatočeništvo i dubinu našeg ljudskog stanja: duh zatočen u materijalno tijelo. Božanska dobrota bi kroz takav blizak dodir sa zlom  bila bespomoćno i beznadno onečišćena.

Poput ebionita, i kršćanski su gnostici željeli štovati jedinstvenost koju su vidjeli u Kristu, ali na način koji vjeru drži unutar njihovih filozofskih pretpostavki vezanih za prirodu materijalne i duhovne stvarnosti. Za njih je rješenje bilo doketistički pogled na utjelovljenje, koji drži da je vidljiva Kristova ljudskost bila samo iluzija (obmana). Krist se pričinjavao kao da je čovjek, ali je njegova ljudskost bila samo pričinjenje (prikaza).

Njegov ljudski oblik bio je, kao da doista jest neka vrsta prikaze  – utvare – po kojoj nam se ukazao dok je bio među nama. Ali je naravno, apostolsko kršćanstvo odmah prepoznalo da poricanje stvarnosti Kristovog utjelovljenja u sebi sadrži i poricanje stvarnosti našeg otkupljenja.

Ako je Kristovo utjelovljenje bilo iluzorno, tada je i Njegova muka, smrt i uskrsnuće također bilo iluzorno, i tada smo mi koji smo stavili svoju nadu za spasenje u Njega najbjedniji od svih ljudi, jer smo još uvijek u grijesima. Stoga apostolsko svjedočanstvo, prije zatvaranja novozavjetnog kanona, baš iz tog razloga sa snažnim rječnikom oslovljava  gnostičku pogrešku doketizma:

„Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu.“  (1. Ivanova 4:2-3)

Ebionizam je kompromitirao Kristovo božanstvo poradi interesa očuvanja monoteizma. Doketisti su kompromitirali Kristovo čovještvo sa svrhom očuvanja integriteta Njegovog božanstva. Arijanska hereza u prva četiri stoljeća pokušavala je zbaciti vjeru Crkve natrag u područje nijekanja pravog Kristovog božanstva, tvrdeći kako je On bio više izvanredno stvorenje: prvo stvorenje, preduzvišeno stvorenje; stvorenje kroz koje je došlo u postojanje sve ostalo što je stvoreno; možda čak i obožen čovjek – ali svakako, čovjek.

Tako je dotična kontroverza toliko zaprijetila krhkom jedinstvu nedavno kristijaniziranog Konstantinovog Carstva, da je sam car sazvao ekumenski sabor Crkve, koji je održan u Niceji, kako bi razriješio spornu raspravu. Niceja je prihvatila bitnost jedinstva Sina s Ocem; odbačeno je svako krivo shvaćanje da je Sin bio samo podložno stvorenje; i u isto vrijeme je prihvaćeno da je Sin Božji taj koji je „ istobitan s Ocem… sišao s nebesa, i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije djevice, i postao čovjekom.“

Oblikujući takav iskaz, Crkva je u prva četiri stoljeća pokazala da će zastupati tajnu utjelovljenja te da neće dopustiti da se dijelovi tajne koju  ljudski um ne može pomiriti ili razriješiti, odvede do poricanja ili kompromisa bitnih kristoloških stvarnosti koje suprotne krajnosti tajne drže u tenziji: stvarnosti da Isus Krist, Sin Božji jest vječni, beskonačni Bog i potpuni, stvarni čovjek – „pravi Bog od pravoga Boga“, jednako kao i „kost od naše kosti i tijelo od našeg tijela“.

Dok se povijest kristologije dalje razvijala, Apolinarije iz Laodicije u kasnom četvrtom stoljeću predlaže gledište koje je reakcija na arijanska iskrivljenja i koje Crkvu zbacuje natrag u suprotnu krajnost sa iskrivljenim gledištem na osobu Isusa Krista. Neobično Apolinarijevo gledište kompromitiralo je integritet Kristove ljudskosti niječući da je Isus iz Nazareta imao prave ljudske umne sposobnosti kakve svi ljudi posjeduju.

U osobi Isusa Krista je tako sposobnost razmišljanja  zamijenjena (kako je držao Apolinarije) božanskim Logosom. Kristologija koja proizlazi iz takvog gledišta predstavlja Krista kao nku vrstu hibridnog bića, sa božanskim aspektom istaknutim nad ljudskim. To pokazuje sličnost sa nečim što bi se na groteskni način moglo nazvati „kristologija transplantacije mozga“, kao da možemo analoški zamisliti kako bi izgledala transplantacija mozga stvorenog bića višeg reda u tijelo bića nižeg reda.

Ako bi mogli zamisliti kako bi recimo bilo da imamo lava s ljudskim mozgom, i tako dobijemo stvorenje koje izgleda i ponaša se poput lava, ali razmišlja poput čovjeka. Slično tome možemo zamisliti kakvu vrstu Krista nam Apolinarije prikazuje: bizarnu, grotesknu, oštećenu, nestvarnu. I naravno (tamo gdje ono bitno treba pružiti oslonac u promišljanju same Crkve) nesposobnog da pruži savršenu zamjensku žrtvu beskonačne vrijednosti, koja će donijeti pomirenje „ne samo za istočni grijeh, već i za sve stvarne grijehe ljudi“.

Budući da je Apolinarije izobličio osobu Isusa Krista miješajući božansku i ljudsku narav, oblikujući tako neku vrstu hibrida, Nestorije je u ranom petom stoljeću zastupao gledište kojim je htio suzbiti Apolinarijeve pogreške, pa je tako stvorio deformaciju jednako opasnu za vjeru Crkve kao što je bila ona koju je htio suzbiti.

Ako je Apolinarijeva pogreška bila u tome što je miješanjem stapao božansku i ljudsku Kristovu narav, Nestorije je sporno pitanje htio razjasniti tako što ih je razdvojio. Ali je ishod Nestorijevog kristološkog gledišta podržavao toliko radikalnu razdvojenost između dviju Kristovih naravi, da je od Njega učinio osobu dvostruke osobnosti. Sa Nestorijevog gledišta, Krist nije jedna osoba s dvije naravi. On je zapravo dvije osobe: Bog i čovjek u intimnom savezu ili bliskom jedinstvu.

Nestorije je bio sklon koristiti analogiju prebivanja Duha Božjega u vjerniku kako bi objasnio odnos između božanske i ljudske naravi u Kristu. Ipak je ta analogija bila pogrešna. Krist nije jednostavno samo čovjek među ljudima, čija se „jedinstvenost“ sastoji od intimnog, potpunog prebivanja Duha Božjega u Njemu. Krist je jedinorođeni Sin Božji, istobitan s Ocem, koji je uzeo našu ljudsku narav u krilu blažene Djevice, od njezine biti, i postao pravi čovjek.

Nestorije je tako predlagao kristologiju po kojoj je Osoba Isusa Krista slična sijamskim blizancima: dvije različite osobe koje su združene neprirodnim (čak i grotesknim) jedinstvom. To nije pogled koji odgovara Kristu u zapisima evanđelja i svjedočanstvu. I stoga predstavlja gledište koje je odbacio ekumenski sabor u Efezu 431.

Spomenut ću  samo još jedan pravac preuzet sa  cik-cak kristološkog puta akcije i reakcije u ranoj Crkvi. Nedugo nakon sabora u Efezu, svećenik imenom Eutih zastupao je gledište o osobi Isusa Krista koje se protivilo Nestorijevoj pogrešci. Nestorijeva pogreška se sastojala u razdvajanju Kristovih naravi do te mjere da je Njegova osoba na kraju bila podijeljena. Eutihianizam je predlagao ispravku toga stapajući dvije Kristove naravi u jednu vrstu mješavine koja nije bila niti ljudska niti božanska, već  nešto bitno treće (tertium quid).

To je , na neki način, nešto najekstremnije i najbizarnije od svih drevnih kristoloških odstupanja. I to služi kako bi opisalo problem da kada Crkva iz bilo kojeg razloga nije zadovoljna s tim da živi sa Tajnom utjelovljenja, nego traži da u potpunosti shvati osobu Krista na način da odnos između božanskog i ljudskog u Njemu postane potpuno razumljiv i određen, uvijek će rezultirati odstupanjima od jasnog apostolskog svjedočanstva i odmakom od jednostavnog Kristovog iskaza o samom Sebi. A zastranjujući od apostolske riječi i od Kristove jednostavne samoobjave, potkopavamo temelje našeg vlastitog spasenja te štetimo našem otkupljenju.

Griffith-Thomas sve to dobro sažima u svojoj raspravi. Ostavljam vas sa njegovim riječima:

„Krist je jedinstven. Ako nije bilo pravog utjelovljenja tada nemamo prave spoznaje o Bogu u odnosu s ljudskim životom, posebice obzirom na grijeh i izbavljenje od istog… Nikada se ne smije zaboraviti kako postoji bitna, nužna i bliska veza između Božanstva našeg Gospodina i njegovog djela otkupljenja. Ne radi se samo o tome da je jedan čovjek postao jedinstven, već je to stvar dolaska Boga u svijet u ljudskom obličju, „radi nas ljudi i radi našeg spasenja“.“

Autor još dodaje redak od Benjamin B. Warfielda:

„Utjelovljenje može biti neobjašnjivo kao psihološki ili ontološki problem; ali ono zadovoljava čežnje onih koji traže Boga i njegovu pravednost.“ (str. 37-38)

„Svemogući Bože, koji sa dao za nas svog jedinorođenog Sina da bi na sebe preuzeo našu narav, i… da bude rođen od čiste djevice; Udijeli nam da se obnavljamo, i učini da tvoja djeca po posvojenju i milosti, budu svakodnevno obnovljena po tvom Duhu Svetom; po imenu našeg Gospodina Isusa Krista, koji živi i kraljuje s tobom i istom Duhu, zauvijek jedan Bog, u vijeke vjekova. Amen.“

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kalcedonska definicija iz 451. po Kristu

(Sabor u Kalcedonu, Actio V. Mansi, vii. 116 f.)

Dakle, slijedeći svete oce, svi jednoglasno naučavamo ljude da spoznaju jednog te istog Sina, našeg Gospodina Isusa Krista, najednom potpunog u božanstvu i potpunog u ljudskosti, pravog Boga i pravog čovjeka, sazdanog također od razumne duše i tijela; istobitan (homousios) s Ocem u pogledu njegovog Božanstva, a u isto vrijeme istobitan s nama vezano za njegovu ljudskost; sličan nama u svemu, osim u grijehu; obzirom na njegovo Božanstvo, rođen od Oca prije svih vjekova, a ipak obzirom na njegovo ljudsko rađanje, radi nas ljudi i radi našeg spasenja, od Marije Djevice, Bogorodice (teotokos);

Jedan i isti Krist, Sin, Gospodin, Jedinorođenac, prepoznat U DVIJE NARAVI, BEZ MIJEŠANJA, BEZ PROMJENE, BEZ PODIJELE, BEZ RAZDVAJANJA; razlika između naravi se kroz jedinstvo nikako ne poništava, već su osobine svake od naravi očuvane i dolaze zajedno u obliku jedne osobe i postojanja (hupostasis), ne odijeljen ili podijeljen u dvije osobe, nego jedan i isti Sin i Jedinorođenac, Bog i Riječ, Gospodin Isus Krist; kao što su od najranijih vremena proroci govorili o njemu, a sam naš Gospodin Isus Krist nas naučavao, i vjerovanja otaca predala nama.

Prethodni članci: 39 članaka vjere

Vidi: Tekst 39 članaka vjere

Trebamo vašu pomoć!

Ovu stranicu njezini urednici i suradnici uređuju volonterski. Cilj nam je da se Božja riječ na ovaj način naviješta. Ukoliko želite financijski sudjelovati i vi u ovoj evanđeoskoj misiji, vaše, i najmanje priloge možete uplatiti putem pay pal usluge na ovome linku ili uplatom na žiroračun: KC “Dobroga pastira”, Franje Markovića 7, Osijek. IBAN:HR0824850031100235448 s naznakom: Donacija za Horizonte vjere. Za sva pitanja možete nas kontaktirati putem e-mail adrese: ipaprkc@gmail.com