Česta zamjedba koja se postavlja suprot predodređenju kaže da je ono samo religijski oblik fatalizma. Ukoliko proučimo što znači riječ fatalizam, vidjet ćemo da je fatalizam udaljen od biblijskog učenja o predodređenju jednako koliko je istok udaljen od zapada. Fatalizam doslovno znači da sve čovjekovo događanje kontrolira ili neko nazovi božanstvo (sudbina) ili neke neosobne sile ili slučaj.
Predodređenje nije niti život koji određuje igra božica ili neko slučajno preslagivanje atoma i čestica. Predodređenje je ukorijenjeno u karakteru osobnoga i pravednog Boga. Onoga Boga koji je suveren vladar povijesti. Zastrašujuća je pomisao da bi moja sudbina bila u rukama neprijateljske i neosobne sile. Sasvim je drugačije ako je ona u rukama pravednoga Boga Oca. Atomi nemaju pravde i, u najbolju ruku, oni su amoralni. Bog je svet. Bolje je da mi je sudbina u njegovim rukama.
Veliko i popularno suvremeno praznovjerje slučaju daje veliku ulogu u ljudskim pothvatima. Slučajnost je novo moderno božanstvo u ljudskome umu. Slučaj je naselio Božje prebivalište. Slučaju je dano dostojanstvo kao stvoritelju svemira i onome koji je omogućio postanak čovjeka iz praha zemaljskog. Slučaj je stidljiv i skriven izraz kojim se objašnjava nepoznato. Omiljen je kao objašnjenje svakog uzroka samo da se ne bi moralo spominjati Boga. To praznovjerje nije nešto novo. U ranoj biblijskoj povijesti čitamo o njegovoj privlačnosti.
Poznat nam je događaj iz izraelske povijesti kada su Filistejci oteli kovčeg saveza. Na taj je dan smrt posjetila Elijevu kuću, a Božja je slava napustila Izrael. Filistejci se nisu dugo radovali svojoj pobjedi. Gdje god da su odnijeli kovčeg, bili su udareni pošastima. Dagonov je hram bio ponižen. Ljudi su poumirali u čirevima. Tijekom sedam mjeseci selili su kovčeg od grada do grada s istim kobnim posljedicama. Filistejeski su kraljevi potom zasjedali i zaključili vratiti kovčeg natrag u Izrael i to s darovima kako bi ublažili gnjev Boga kovčega. Važne su njihove posljednje riječi: „Tada ćete uzeti Kovčeg Jahvin i staviti ga na kola. Zlatne predmete koje mu prinosite kao žrtvu naknadnicu stavit ćete u kovčežić kraj njega i tako neka pođe. Zatim gledajte: ako krene prema svome kraju, put Bet Šemeša, onda je sigurno da nam je on zadao ovo veliko zlo; ako li ne krene tako, znat ćemo da nas nije udarila njegova ruka, nego da nam se to dogodilo slučajno.“ (1 Sam 6,89).
Već smo zaključili da slučaj ne može napraviti ništa, jer slučaj i ne postoji. Pojasnit ću. Riječju slučaj“ služimo se kod iskazivanja matematičkih mogućnosti. Recimo, kada bacimo novčić u zrak kažemo da ima 50% vjerojatnosti da padne i okrene se „na glavu“. Ukoliko padne i okrene se „na pismo“, možemo reći da nismo imali sreće. Koliki je utjecaj „slučaja“ na pad novčića? Zbog čega novčić pada „na glavu“ ili „na pismo“? Bi li šanse bile manje slučajne, kada bismo znali: koja se strana novčića nalazila sprijeda kod bacanja, koliko je snažna bila sila koja je uzrokovala određenu rotaciju, kakva je bila atmosfera zraka i koliko se puta novčić trebao okrenuti prije pada? Imajući takva saznanja, naša bi mogućnost utjecanja na ishod dala drugačiji omjer šanse od 50:50. No, ruka je brža od oka i ne možemo u uobičajenim uvjetima sve to izmjeriti. Budući da to sve ne možemo znati, mi smo reducirali svoje šanse na pola/pola i počeli govoriti o sreći slučaja. Trebamo, međutim, zapamtiti da slučaj nema nikakve veze s bacanjem novčića. Zašto? Jer slučaj niti ne postoji. Samo nešto što postoji može vršiti utjecaj. Slučaj je konstrukcija uma. Reći da se nešto dogodilo slučajno, isto je kao i reći da se tu radi o podudarnosti (koincidenciji). Radi se samo o konstataciji da mi nismo u stanju shvatiti utjecaje nekih sila na nešto. Isto tako su i složenije stvari u životu izvan našega domašaja razumijevanja. Slučaj je samo riječ koju smo izmislili kako bismo nadomjestili svoje neznanje.
Nedavno sam pisao o temi uzroka i posljedice. Profesor filozofi je poslao mi je pismo u kojemu ukazuje na moje naivno shvaćanje uzroka i posljedice. Zamjerio mi je što nisam uzeo u obzir tzv. „neuzročna događanja“. Zahvalio sam se na pismu i rekao da sam spreman na daljnju korespodenciju pod uvjetom da mi najprije odgovori pismom u kojem će navesti jedan primjer „neuzročnog događanja“. Još čekam. Čekat ću vječno, jer čak niti Bog ne čini takva djela. Čekati „nezuzročni događaj“ isto je kao i čekati kvadratni krug. Naša sudbina nije plod slučaja. Kažem to kao pravu dogmu. Kažem da slučaj ne može upravljati mojoj sudbinom, jer slučaj nije ništa i ne može biti ništa. Kolike su šanse da je svemir stvoren slučajem? Nema šanse. Takav se fatalizam ponajbolje pokazuje u astrologiji. Dnevni horoskop ovisi o kretanju zvijezda. Suvremeni čovjek zna više o dvanaest zodijačkih znakova, nego o dvanaest Izraleovih plemena. Ipak, Ruben ili Juda imaju veći utjecaj na moju sudbinu nego neki planet.
Preuzeto iz knjige: R.C. Sproul, Izabranici Božji, Osijek: Kršćanski centar “Dobroga Pastira”,2010., str. 179-182.
Naslovna fotografija: Ligonier Ministries
Povezani članci: Odlazak velikana reformirane teologije