K tome ću ti još pokazati koji je pravi način studiranja teologije, jer ja sam se u tome izvježbao. Ako se držiš tog načina, bit ćeš toliki znalac da ćeš moći i sam (ako bi to bilo potrebno) pisati isto tako dobre knjige kao oci i koncili. Tako se i ja (u Bogu) smijem drznuti i pohvaliti bez ponosa i laži: ne stojim daleko iza pojedinih otaca, što se pisanja knjiga tiče. Što se života tiče, tu se ni iz daleka ne mogu tako hvaliti. To je način o kojem poučava David u 119. psalmu. (To su bez sumnje, naučavali i svi patrijarsi i proroci). Vidjet ćeš da se u čitavom psalmu govori o tri pravila. To su: oratio (molitva), meditatio (meditacija), tentatio (napast).

Prvo, trebaš znati da je Sveto Pismo takva knjiga koja pretvara mudrost svih drugih knjiga u ludost, jer ni jedna osim nje ne govori o vječnom životu. Zato se trebaš smjesta odreći svoje pameti i razuma. Time nećeš postići ništa, već ćeš i sebe sama i druge sa sobom, baciti s neba u bezdan pakla, kao što je to učinio Lucifer. Naprotiv, ti klekni u svojoj sobici i moli se Bogu u istinskoj poniznosti i ozbiljnosti da ti on, po svome Sinu, da svoga Duha, koji će te prosvijetliti, voditi i dati ti razumijevanje.

Kao što vidiš, David u psalmu kojega sam spomenuo, stalno moli: “Pouči me, Gospodine, uputi me, vodi me, pokaži mi”. Takvih je riječi puno. Iako je on poznavao tekst Mojsija i drugih knjiga i dnevno ga slušao i čitao, on još uvijek želi pomoć od pravog učitelja Pisma, da se u njemu ne bi zapleo svojim vlastitim razumom, te na taj način postao sam sebi učitelj. jer iz takvog se stava rađaju ponosnici, koji umišljaju da im je Pismo podređeno, te da im ga je lako dokučiti vlastitim razumom, tako da je u pitanju Markolf ili da se radi o Ezopovim basnama, za što nije potreban ni Duh Sveti ni molitva.

Drugo, trebaš meditirati i to ne samo u srcu, već također, izvanjski; usmeni govor i pisane riječi u knjizi trebaš ponavljati i ponavljati, čitati i opet čitati, vrijedno pazeći da ti ne dozlogrdi ili da pomisliš kako je dovoljno što si to jednom ili dva puta pročitao, čuo ili rekao, te da sve do kraja razumiješ. Iz takva stava se nikad ne rađa teolog, Takvi su kao voće koje otpada još prije nego što je poluzrelo. Zato vidiš u istom psalmu kako David stalno spominje da hoće govoriti, stvarati pjesme, kazivati, pjevati, slušati, čitati dan i noć bez prestanka i to ništa drugo osim Riječi Božje i Zakona. Jer Bog ti neće dati svoga Duha bez izvanjske riječi. Po njoj se upravljaj, On nije uzalud zapovjedio da se izvanjski napiše, propovijeda, čita, sluša, pjeva, govori itd.

Treće je, zatim tentatio, napast. Na tome se sve ispituje. Tu učiš ne samo razumjeti i znati, već, također, i doživjeti kako je prava, istinita, kako slatka, kako ljupka, kako je moćna, te kako tješi Božja riječ, mudrost iznad svake mudrosti.

Zato vidiš kako se David, u gore spomenutom psalmu, često žali na razne neprijatelje, na bezočne kneževe ili tirane, na zle duhove i gomile koje mora podnositi. To je zato što meditira, tj., što s Božjom Riječju postupa na tri navedena načina. Jer čim Božja Riječ počne iz tebe izlaziti, odmah će te đavao posjetiti i od tebe načiniti pravog učenjaka; kroz svoje napasti učit će te da tražiš Božju Riječ i da je ljubiš. I ja sam (…) dugujem puno svojim papistima da su me kroz bijes đavla tako razbili, pritisnuli i zastrašili, tj., od mene načinili jednog pravog, dobrog teologa, do čega inače nikad ne bih došao. (…) Eto, ovdje je Davidovo pravilo: ako proučavaš po tom primjeru, onda ćeš s njim pjevati i veličati: “Draži mi je zakon usta tvojih, no tisuće zlatnika i srebrnika”. I još: “Tvoja me zapovijed mudrijim učini od neprijatelja mojih, jer ona je sa mnom dovijeka. Umniji sam od svih svojih učitelja, jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim. Razumniji sam od staraca, jer tvoje čuvam naredbe” itd. I vidjet ćeš kako će ti knjige otaca biti neslane i neprijatne. Tako, nadalje, nećeš samo prezirati knjige protivnika, već ćeš se i sam sebi sve manje dopadati kako kako u poučavanju tako i u pisanju. Kada to dostigneš, onda se utješen nadaj da si na putu da budeš teolog, koji može poučavati, ne samo mlade i nesavršene kršćane, već i one napredne i savršene. Jer u Kristovoj Crkvi ima svakakvih kršćana: mladih, starih, slabih, bolesnih, zdravih, jakih, svježih, loših, priprostih, mudrih itd.

Ako, međutim, osjećaš da sve jamačno znaš i da si umišljaš, ako se hvališ svojom vlastitom knjižicom, učenjem ili spisima kao da si ih lijepo napisao ili prigodno ispropovijedao, ako ti se sviđa da te se pred drugima hvali, ako želiš da te se hvali, jer inače bi se žalostio ili obeshrabrio, ako si od te vrste, dragi moj, onda se uhvati za svoje uši. I ako se dobro uhvatiš, naći ćeš u svojim rukama lijepi par, velikih, dugih, hrapavih magarećih ušiju. Sve svoje imanje usmjeri na njih i ukrasi ih zlatnim zvončićima, tako da te se čuje gdje god ideš, da se na tebe ukazuje prstom i govori: “Gle, gle, evo lijepe zvijeri koja piše tako dragocjene knjige i lijepo zna propovijedati”. Tako ćeš biti blažen i preblažen u nebu. Da, u onom nebi gdje je đavlu i njegovim anđelima pripravljen pakleni oganj.

Da sažmem: tražimo čast i budimo ponosni tamo gdje možemo, ali u toj se knjizi govori samo o časti Božjoj. U njoj stoji: (…) Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. (…) Amen.

Preuzeto iz: T.C. Hammon, Uvod u teologiju, Osijek: Izvori, 1993., str.235-237-