R.C.SPROUL: ŠTO JE NEOPROSTIVI GRIJEH?

U raspravi o sigurnosti spasenja i o ustrajnosti svetih dotakli smo se i pitanja o neoprostivu grijehu. Uopće nije upitno da je Isus upozorio na takav grijeh. Mi se suočavamo s pitanjem: što je to neoprostivi grijeh? Mogu li kršćani počiniti takav grijeh? Isus je upozorio na mogućnost „bogohulstva protiv Duha Svetoga“:

„Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.“ (Mt 12,31-32)

U ovom tekstu Isus nije objasnio narav ovoga strašnog grijeha, samo kaže da takav grijeh postoji i upozorava na njega. Ostali dio Novoga zavjeta ne daje dodatna pojašnjenja. Rezultat su te šutnje mnoga nagađanja o tome što bi to moglo biti. Često se znalo ukazivati da su preljub i ubojstvo takav grijeh. Preljub je izabran u tom smislu što je tijelo hram Duha Svetoga pa se time griješi protiv Duha. Preljub je bio velik grijeh u Starome zavjetu. Zaključuje se: budući da preljub zaslužuje smrtnu kaznu i čineći preljub ne poštuje se tijelo kao hram Duha Svetoga, tada je zasigurno preljub taj neoprostivi grijeh. Ubojstvo je izabrano zbog sličnih razloga. Budući da je čovjek stvoren na sliku Božju, udar na čovjeka napad je na Boga samoga. Ubiti nositelja slike, napad je na onoga čiju sliku nositelj nosi. Ubojstvo je isto veliki grijeh. Možemo dodati da je ubojstvo isto tako i grijeh protiv svetosti života. Budući da je Duh Sveti „onaj koji oživljuje“, ubiti znači sagriješiti protiv Duha.

Makar su te spekulativne teorije privlačne, kršćanski učenjaci nisu se složili ni oko jedne. Popularnije je gledište koje drži da se taj grijeh odnosi na ustrajno protivljenje svjedočanstvu Duha Svetoga u vezi Isusove žrtve pomirenja. Na krajnje nevjerstvo gleda se kao na neoprostivi grijeh. Sve te teorije manjkavo pristupaju ozbiljnosti značenja „bogohulstva“.

Bogohulstvo je nešto što izgovaramo svojim ustima. To ima veze s onim što izgovaramo naglas. Zasigurno se to može isto učiniti i pismom, ali načelno je to govorni čin. Deset zapovijedi uključuju zabranu protiv hule na Boga. Zabranjeno je spominjati ime Božje uzalud. U Božjim je očima zloporaba njegova imena dovoljno ozbiljan problem, tako da je tu zabranu uvrstio u Deset zapovijedi. Uočavamo da je to velik grijeh u Božjim očima te da je hula neprihvatljiva protiv bilo koje božanske osoba u Trojstvu. Znači li to da nema nade u spasenje za bilo koga tko je ikada zlorabio ime Božje?

Znači li to da čovjek, ako je samo jednom opsovao Boga, nema više nade u spasenje? Čini mi se da nije tako. Ključno je uočiti da Isus pravi razliku između grijeha protiv njegova imena i grijeha protiv Duha Svetoga.  Znači li to da je prihvatljivo opsovati ime prve i druge božanske osobe u Trojstvu, ali kad je riječ o trećoj osobi onda se to ne smije. To nema smisla. Zašto Isus pravi razliku između sebe i Duha Svetoga? Odgovor na to pitanje jest ključ za razumijevanje neoprostiva grijeha. Ključ se nalazi u kontekstu unutar kojega je Isus i dao ovu izjavu.

U Mateju 12,24 čitamo: „A farizeji čuvši to rekoše: ‘Ne može ovaj izgoniti đavle osim po Beelzebulu, poglavici đavolskom’.“ Isus im je odgovorio kako bi to ludost bila da Sotona radi protiv sebe. Njegovo je upozorenje zaključak izlaganja. „Zato“ je uvodna riječ upozorenja.  Situacija je bila ovakva: Farizeji su stalno kritizirali Isusa. Napadi na Isusa postajali su sve zlobniji. Isus je istjerivao zloduhe „prstom Božjim“, što znači uz pomoć Duha Svetoga. Farizeji su postali toliko zlobni rekavši da Isus svoj sveti posao obavlja uz Sotoninu pomoć. Isus ih je prekorio. Isus je rekao nešto u ovome smislu: „Budite oprezni, jako oprezni. Vrlo ste blizu da počinite grijeh kojemu nema oprosta. Jedna je stvar napadati mene, ali ušli ste na opasno tlo. Sveto tlo.“

Još se pitamo zašto je Isus dao razlikovati između sebe i Duha Svetoga. Vidimo i da se na križu Isus zalaže u korist onih koji ga usmrćuju. Petar u Djelima apostolskim ukazuje na velik zločin koji je počinjen prema Isusu, ali ipak ulijeva nadu u oprost. Pavao piše: „nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.“ (1 Kor 2,7-8).

Tekstovi očito strpljivo dopuštaju svaku vrstu ljudskoga neznanja i propusta. Moramo se sjetiti da farizeji, u trenutku kada su rekli da Isus djeluje đavolskom moći, nisu imali punu objavu o tome tko je Isus. Njihove su optužbe izrečene prije uskrsnuća. Zasigurno je da su farizeji trebali prepoznati Krista, ali nisu. Značajne su Isusove riječi upućene s križa: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“

Razlikovanje hule protiv sebe od hule prema Duhu Svetome Isus je izrekao prije nego što se objavio u punini. Primjećujemo da ta razlika prestaje nakon uskrsnuća, Pedesetnice i uznesenja. Uočimo što piše autor poslanice Hebrejima: „Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike. Je li tko prekršio Zakon Mojsijev, bez milosrđa biva pogubljen na osnovi dvojice ili trojice svjedoka. Zamislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i nečistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi? (Heb 10,26-29)

U ovome poglavlju nema više razlike između grijeha protiv Krista i grijeha protiv Duha Svetoga. Na ovome mjestu „griješiti protiv Krista“ znači istovremeno „griješiti protiv Duha milosti“. Ključ je u voljnom grijehu kojega činimo nakon što smo već primili poznanje istine. Ukoliko doslovno shvatimo  početak ovoga teksta, tada za nikoga od nas više nema nade. Svi mi voljno sagriješimo i nakon što smo primili istinu. Ipak, ovdje se ne radi općenito o grijehu, nego o naročitu grijehu. Uvjeren sam da se ovdje misli na grijeh protiv Duha Svetoga.

Suglasan sam s teolozima Novoga zavjeta koji kažu da je neoprostivi grijeh protiv Duha Svetoga onda kada se kaže da je Isus đavao, a zna se suprotno. Znači da se neoprostivi grijeh ne može počiniti iz neznanja. Ukoliko čovjek pouzdano zna da je Isus Sin Božji, a ipak tvrdi da je Isus Sotona, počinio je neoprostivu hulu na Duha Svetoga.

Tko je počinio takav grijeh? Ovaj je grijeh karakterističan za đavle i potpuno izopačene ljude. Đavao zna tko je Isus. Ne može se pozvati na ispriku neznanja. Jedna od očaravajućih stvari koju uočavamo kroz povijest jest visoko uvažavajući način na koji nevjernici govore o Isusu. Nekada neprijateljski napadnu Crkvu, ali i dalje govore o Isusu kao o „velikom čovjeku“. Samo sam jednom u životu čuo nekoga tko je rekao da je Isus đavao. Bio sam preneražen kada sam vidio čovjeka kako nasred ceste upire prstom prema nebu i galami. Proklinjao je Boga, na sve moguće načine psovao Isusa. Još sam bio preneraženiji kada sam istog čovjeka vidio sat vremena kasnije kako leži na cesti s rupom od metka u prsima. Sam je sebe upucao. Umro je prije svitanja.

Čak me ni taj strašan prizor nije mogao uvjeriti da bi taj čovjek počinio neoprostivi grijeh. Nisam imao saznanja je li on bio u neznanju u pogledu Isusa, ili nije. Ne vidimo često da netko Isusa naziva đavlom.

Dakako, moguće je da ljudi koji znaju istinu o Isusu potonu tako duboko. Nije potrebno nanovorođenje da bi se imalo intelektualno znanje o Isusu. Sjetimo se da su i zlodusi znali tko je Isus.

Što je s kršćanima? Je li moguće da i oni počine neoprostivi grijeh? Smatram da to nije moguće. Milost Božja to ne dopušta. Mi jesmo sposobni počiniti svaki grijeh pa i onaj neoprostivi. No, Bog nas čuva. Čuva nas od takvoga potpunog pada kojeg bismo mogli počinili svojim ustima. Mi počinjamo druge grijehe i hule, ali ne i ovu hulu protiv Duha Svetoga.

Preuzeto iz knjige: R.C. Sproul, Izabranici Božji, Osijek: Kršćanski centar “Dobroga Pastira”,2010.,  str. 185-190

koricezaknjiguizabranic

Napomena: Knjigu Izabranici Božji možete naručiti putem e-maila: bishop.jmilic@gmail.com

Naslovna fotografija: Ligonier Ministries

Povezani članci:

Je li predodređenje fatalizam?

Odlazak velikana reformirane teologije

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s