Kanoni sa sinode u Dortrechtu su definirali nauk koji nam je danas poznat kao kalvinizam.
Termin kalvinizam najčešće se vezuje uz teološko razumijevanje predestinacije odnosno predodređenja Ovaj se nauk vezuje uz ime reformatora Jeana Calvina, iako je kao takav i ranije bio prisutan u Crkvi, posebno u učenju Sv. Augustina.
Nauk o predestinaciji definiran je u Belgijskom vjeroispovijedanju. Heidelberški katekizam ne govori o predestinaciji budući mu nije primarni cilj baviti se pitanjem predodređenja, već je nastao u težnji za pomirenjem različitih shvaćanja luterana i reformiranih glede nauka o Večeri Gospodnjoj. Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam postali su obveznim vjeroispovijedanjima za pastore i profesore nizozemskih reformiranih crkava.
Došlo je, međutim, i do protivnih mišljenja u odnosu na nauk o predestinaciji, odnosno do osporavanja izričaja njegove definicije u spomenutim vjeroispovijedanjima.
Stoga je amsterdamski konzistorij zatražio od mladoga teologa Jacobusa Arminiusa (1560. – 1609.), profesora teologije na Sveučilištu u Leidenu, da razmotri pitanja koja su negirala nauk o predestinaciji, te da ospori takav nauk koji bi bio u neskladu s naukom o predestinaciji.
Arminius je, međutim, suprotno očekivanjima, prihvatio ovaj protivni nauk. Suprotstavio se kalvinističkim teološkim stavovima, posebice nauku o bezuvjetnoj predestinaciji, te stao objavljivati brojna djela argumentirajući svoj novi teološki pravac. Iscrpljen teološkim rasprama, umro je 19. listopada 1609. godine.
Nakon Arminiusove smrti, njegovo su učenje sistematizirali Simon Episcopus (1583. – 1643.) i Jan Uytenbogaert (1577. – 1644.) u dokumentu Remonstrantia iz 1610. godine (po njemu su se pristalice ovoga dokumenta nazivali i remonstranti). Ovaj su dokument 46 arminijanskih pastora poslali staleškoj skupštini Nizozemske i Frizije.
Dokument je naglašavao pet točaka:
1. Bog je odredio da u Kristu spasi one koji vjeruju u njegova Sina;
2. Krist je umro za sve ljude, a ne samo za izabrane; spasenje je u načelu moguće svakome;
3. Čovjek ne može sam doći k Bogu bez djelovanja milosti, no,
4. Toj se milosti čovjek može suprotstaviti.
5. Moguće je „otpasti od milosti“.
Da bi se raspravila gledišta arminijanaca i kalvinista, zakazana je sinoda u Dordrechtu u Nizozemskoj. Na ovoj su sinodi arminijanci, predvođeni Simonom Episcopusom, pokušali obraniti svoje stavove. Sinoda je započela 13. studenog 1618. godine, a zaključena 28. svibnja 1619. godine.
Održavala se u dordrechtskoj „velikoj crkvi“, a okupila je jedanest predstavnika staleške skupštine, pet profesora, trideset i tri pastora, šesnaest prezbitera imenovanih od strane pokrajinskih sinoda, te dvadeset osam stranih izaslanika, predstavnika nacionalnih reformiranih crkava. Sinoda je, dakle, imala međunarodni karakter.
Na ovoj je sinodi arminijanizam osuđen, te su definirani Kanonima iz Dordrechta, koji su službeni dokument sinode u Dordrechtu. Već u prvoj točki, Kanoni naglašavaju Božju suverenost i čovjekovu krivicu:
„Budući da su svi ljudi sagriješili po Adamu i krivi su za prokletstvo i vječnu smrt, Bog ne bi učinio krivo nikome, da je htio ostaviti cijeli ljudski rod u grijehu i u prokletstvu, i da ga je htio osuditi zbog grijeha, prema riječima apostola: „A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom… Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja“ (Rim 3, 19.23) i još „Jer plaća je grijeha smrt” (Rim 6, 23).“ (1 točka).
No, i pored toga, Bog pruža izgubljenima milost i ljubav o čemu govori druga točka:
„Ali ljubav se Božja očitovala u tome da je Bog Sina svoga jedinorođenoga poslao u svijet, da svaki koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni (1 Iv 4, 9; Iv 3,16)“.
Kanoni će nadalje jasno definirati na koji način čovjek može uzvjerovati. Vjera je dar Božji te stoga vjerovati Bogu mogu samo oni koji su izabrani. Njima Gospodin šalje svoje glasnike, kako bi se po njihovoj službi izabrani mogli pozvati na pokajanje i na vjeru u Krista (čl.3). Dakle, sud Božji i vječna osuda je zaslužena kazna svakoga čovjeka, a spasenje je djelo apsolutne i suverene Božje milosti koju on daje onome kome on hoće i kada hoće.
PET TOČAKA KALVINIZMA
Cjelokupno je učenje Kanona iz Dortrechta, nasuprot pet točaka arminijanizma definirano u pet točaka koje se nazivaju i Pet točaka kalvinizma:
1. Potpuna iskvarenost ljudska
Čovjek je nesposoban sam postići spasenje zbog svoje grešnosti koja ga čini potpuno iskvarenim.
2. Bezuvjetan izbor
Izbor/predodređenje nije ničim uvjetovano, već je jednostavno stvar Božje suverene odluke.
3. Ograničeno pomirenje
Pomirenje između Boga i čovjeka ograničeno je samo na one koje je Bog izabrao i nema karakter univerzalnog/sveopćeg pomirenja – Krist je umro samo za izabrane.
4. Neodoljiva milost
Izabrani se ne mogu suprotstaviti Božjoj milosti.
5. Ustrajnost svetih
Sveti ne mogu izgubiti spasenje odnosno otpasti od milosti.
Vidi i ovo: 5 točaka kalvinizma
Kanone sa sinode u Dortrechtu na hrvatskom jeziku možete pročitati ovdje.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.