Jedno je od najspornijih učenja reformirane teologije ono koja govori o ograničenom pomirenju. To je toliko problematično učenje da mnogi kršćani kažu kako se u svemu ostalome mogu složiti s kalvinizmom, ali u tome nipošto. Kažu za sebe da su „kalvinisti u četiri točke“. Petu točku, onu o ograničenom pomirenju, ne mogu prihvatiti.
Meni se čini kako nije moguće da netko razumije preostale četiri točke, a da istodobno ne razumije ovu petu. Naravno, uvijek je moguć sretan suživot uz ignoriranje suprotnosti. O ograničenom pomirenju može se napisati zasebna knjiga. Nisam u ovoj knjizi tome posvetio niti jedno cijelo poglavlje, jer jedno poglavlje ne može dati pravo objašnjenje. Razmišljao sam ne reći ništa, jer reći malo nekad je opasnije nego ne reći ništa. Čitatelj ipak zaslužuje sažet opis toga učenja, uz rezervu da je on ipak prekratak. Tema ograničenog pomirenja jest pitanje: „Za koga je Isus umro? Za sve ili samo za izabranike?“ Složit ćemo se da je učinak Kristove žrtve dovoljan da pokrije sve grijehe svih. Složit ćemo se da je to žrtva koja je ponuđena na korist svih. Bilo koji pojedinac koji se pouzda u tu žrtvu imat će korist od toga. Složit ćemo se da će i svaki onaj koji prihvati tu žrtvu biti spašen.
Pitanje je: „Za koga je uopće osmišljena žrtva pomirenja?“ Je li Bog Otac poslao Sina u svijet zbog toga da svima omogući spasenje? Je li Bog imao ipak nešto određenije na umu? (Roger Nicole, uvaženi baptistički teolog, govori o „Određenom pomirenju“ i tako remeti TULIP, isto kao i ja). Neki tvrde da je sve značenje ograničenog pomirenja u tome što je ono ograničeno u smislu da je namijenjeno samo onima koji prihvate uvjete vjere i žrtvu. To znači da iako žrtva pomirenja ima snage za sve ljude, i u potpunosti zadovoljava Boga, od nje korist imaju ipak samo vjernici. Tvrdnja je sljedeća: dovoljna je za sve, djelotvorna je za izabranike. To je formula koja nas odvaja od univerzalista koji tvrde da je žrtva pomirenja djelotvorna za sve.
Nauk o ograničenom pomirenju ipak ide dalje od toga. Riječ je o dubljim razlozima koji su na strani Sina i Oca što se tiče nakane djela na križu. Objavljuje se da je žrtva bila namijenjena samo izabranicima, njegovim ovcama. Isus je nazvan „Isusom“, jer to znači da će on spasiti svoj narod od njegovih grijeha (Mat 1,21). Dobri pastir daje svoj život za ovce (Iv 10,15). Slične tekstove nalazimo kroza cijeli Novi zavjet. Kristovo je poslanje bilo: spasiti izabrane. „A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.“ (Iv 6,39). Da nije unaprijed u Božjem umu bio određen broj onih za koje će Isus umrijeti, tada bi rezultati Kristove žrtve bili nesigurni. Tada bi bilo moguće da Kristova žrtva bude promašaj. Kristova žrtva pomirenja, zajedno s njegovim posredovanjem na nebu, djelo je Isusa kao velikoga svećenika. On je izričito isključio neizabranike iz svoje velikosvećeničke molitve: „Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji.“ (Iv 17,9)
Je li Krist umro za one za koje se nije želio moliti? Suštinsko pitanje svodi se na pitanje o naravi žrtve pomirnice. Ona je istovremeno obuhvaćala ispaštanje i umilostivljenje. Ispaštanjem se uklonio naš grijeh. Umilostivljenje se odnosi na prikazanje boguugodne žrtve. Arminijanizam ima žrtvu koja je manje vrijednosti, jer ne pokriva grijeh nevjerovanja. Ako je Isus umro za sve tako da je ispaštao za sve grijehe i prinio zadovoljavajuću žrtvu za sve, tada su svi spašeni. Omogućiti pomirenje nije isto što i izvršiti pomirenje. Isus je izvršio pomirenje za grijehe svojih ovaca.
Vidi i ovo: Pet točaka kalvinizma
Najveći problem za prihvaćanje ograničenoga pomirenja jesu neki tekstovi Svetoga pisma koji govore o žrtvi za „sve“ i za „cijeli svijet“. Svijet za koji je Isus umro ne može značiti cijelo čovječanstvo. Moralo bi biti da to znači za sve izabrane „iz svih jezika i naroda“, ili da se želi ukazati da su uz Židove uključeni i pogani. Židovski je pisac napisao da Isus nije umro samo za „naše“ grijehe, nego za grijehe cijeloga svijeta. Odnosi li se riječ „naše“ na sve vjernike ili na vjernike Židove? Znamo da je jedna od glavnih poruka evanđelja ona o uključenju pogana u plan spasenja. Spasenje je od Židova, ali nije samo za Židove. Kada se kaže „za sve“, tada je nekakvo ograničenje nužno, jer bi to u protivnom značilo univerzalizam ili samo neku mogućnost, ponudu prema svima. Kristovo je pomirenje bilo stvarno. Djelotvorno u punom smislu u svemu što su time htjeli postići Otac i Sin. Božje odredbe nisu sputane ljudskim nevjerovanjem. Suvereni Bog poslao je suvereno svoga Sina da izvrši pomirenje za svoj narod. Naše se izabranje nalazi u Kristu. Po njemu smo spašeni, u njemu i za njega.
Motiv za naše spasenje ne nalazi se samo u Božjoj ljubavi prema nama. Utemeljen je i u ljubavi koju Bog ima prema svome Sinu. Bog jamči da će Sin vidjeti trud svoje duše i obradovati se. Ni u kojem slučaju ne može biti da je Sin umro uzalud. Budući da je čovjek mrtav u grijehu, tada ne samo da bi omogućavanje spasenja moglo biti uzaludno, nego bi ono takvo sigurno i bilo. Arminijanci nemaju nikakva dokaza da Isus nije umro uzalud. Imaju Krista koji je pokušao sve spasiti, ali nije još nikoga spasio.
Preuzeto iz knjige: R.C. Sproul, Izabranici Božji, Osijek: Kršćanski centar “Dobroga Pastira”,2010., str. 190-194
Napomena: Knjigu Izabranici Božji možete naručiti putem e-maila: bishop.jmilic@gmail.com
Povezani članci:
Je li predodređenje fatalizam?
Odlazak velikana reformirane teologije
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.