Drugo helvetsko vjeroispovijedanje (1566.)
Iako je Druga helvetska (Helvetska =Švicarska. Dobila je takav naziv budući je napisana od švicarskih reformatora.) vjeroispovijest postala doktrinarni standard određenim Reformiranim crkvama, treba spomenuti i Prvu helvetsku vjeroispovijest (Confessia Helvetica prior) koju su napisali Bullinger, Grynaeus, Myconius i drugi opunomoćenici okupljeni za tu svrhu u Baselu 1536. godine.
Drugo helvetsko vjeroispovijedanje prvotno je bilo napisano 1561. godine od strane Heinricha Bullingera kao njegova osobna vjeroispovijest. Ovaj je spis Bullinger htio ostaviti kao svoju oporuku Zuriškoj crkvi, no zbivanja među protestantima u Njemačkoj ovaj će dokument iznijeti u javnost. Bullinger je naime htio pomiriti luterane i švicarske reformirane, koji su se najviše sporili po pitanju razumijevanja euharistije, kako smo to naveli razmatrajući heidelberški katekizam. Luterani su već bili kivni na Bullingera zbog sudjelovanja u sastavljanju Heidelberškog katekizma te su tražili od izbornika Fredericka III, upravitelja Palatinije, da zatvori Bullingera kao heretika. No Frederick je bio naklonjen Bullingeru, te mu je dozvolio da Drugo helvetsko vjeroispovijedanje bude zapravo obrana njegovog vjerovanja. Godine 1566. carski je parlament oslobodio Bullingera svake krivnje. U međuvremenu je Drugo helvetsko vjeroispovijedanje zaživjelo u Švicarskoj kao službeno vjeroispovijedanje tamošnjih crkava. Uskoro je prevedeno na francuski, engleski, nizozemski, poljski, mađarski, talijanski, arapski i turski jezik.
Drugo helvetsko vjeroispovijedanje je sastavljeno od 30 poglavlja te je podijeljeno u dva glavna odjeljka: teološki i crkveni (služba i sakramenti). Kroz vjeroispovijedanje se naglašava cjelovitost i jedinstvo crkve, što potvrđuje Bullingerovu želju za pomirenjem luterana i reformiranih. Prvih šesnaest poglavlja govore o Svetom Pismu, propovijedanju, bogoslužju, stvaranju, grijehu, spasenju i novome životu. Poglavlja od 17-30 govore o praktičnim aspektima crkve i njezina služenja. Crkva je „zajednica vjernih, građana jednoga Saveza“. Prvenstvena zadaća duhovnih službenika jest naviještati evanđelje i valjano vršiti sakramente.
Kada je riječ o sakramentima, u 20. poglavlju, govoreći o krštenju, vjeroispovijedanje osuđuje nauk anabaptista koji niječu krštenje dojenčadi, naglašavajući da su i ona dio Saveza Božjega. Stoga im se može udijeliti i znak Saveza, odnosno krštenje. Reformirana će teologija razviti specifično učenje o Savezu, a veliki doprinos ovome učenju dao je sam Bullinger. Naime, za reformirane kršćane u Bibliji postoji samo jedan savez. Isti je Savez milosti (po Kristu) Bog ponudio ljudima i u Starome i u Novome zavjetu. Dakle, nije bilo opravdanja Zakonom u Starom a tek u Novom po Kristu, već su se i starozavjetni vjernici, vjerom u dolazećeg Krista i njegovu milost, opravdavali odnosno spašavali. Taj se Savez u Bibliji javlja u mnogo oblika (Adamom, Noom, Abrahamom, Mojsijem i sl.), i ti oblici nisu novi Savez, već nova primjena Saveza. Taj savez i mi obnavljamo kada sudjelujemo u euharistiji. U tome smislu i Crkva je djelovala, kako u Novom, tako i u Starom zavjetu. Crkva je, dakle, oduvijek postojala, u raznim periodima, i nema svoj početak tek u Novome zavjetu
Drugo helvetsko vjerovanje rano je prihvaćeno i u mađarskim reformiranim crkvama, tako da je postalo, uz Heidelberški katekizam, konfesionalni identitet i reformiranih crkava ovih prostora.
Reformirane crkve na današnjem hrvatskom prostoru po ovoj konfesiji nazivale su se Evangeličke crkve helvetske vjeroispovijesti za razliku od luterana odnosno Evangelika augsburške vjeroispovijesti.
Drugo helvetsko vjeroispovijedanje je prevedeno i na hrvatski jezik te objavljeno 2000. godine u izdanju Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj i Reformiranog teološkog instituta.
Dr. sc. Jasmin Milić