U Rimokatoličkoj crkvi djeca oko svoje desete godine pristupaju prvoj pričesti a u novije vrijeme tek u srednjoj školi i krizmi. U Pravoslavnoj crkvi osoba koja prima sakrament krštenja, bilo da je beba ili odrasla osoba, odmah uz krštenje biva i miropomazana, odnosno krizmana. Krštena i miropomazana osoba se može pričestiti pa makar bila i beba. Kod rimokatolika krizmu udjeljuje biskup, dok kod pravoslavnih je može udijeliti i svećenik.

Kod protestanata se koristi termin konfirmacija. Što je dakle konfirmacija? Jednostavan prijevod je potvrda. Za razliku od rimokatoličkog i pravoslavnog shvaćanja, kod protestanata konfirmacija nije sakrament već obred. Konfirmacija je ujedno i prva pričest (mada se u novije vrijeme  u nekim crkvama također odvaja prva pričest od konfirmacije).

U protestantsko-reformiranim crkvama (kao i drugim reformiranim i evangeličkim crkvama) u Hrvatskoj, običaj je da mladi na kraju osmogodišnje škole pristupaju konfirmaciji. Osim obrednog djela, to je i svojevrsni ispit zrelosti, kada im se pred cijelom crkvom postavljaju pitanja iz katekizma (u slučaju reformiranih crkava Heidelberškog katekizma a kod evangelika iz Lutherovog katekizma). Dok  u crkvama koje nisu episkopalno uređenje obred konfirmacije može obaviti svećenik odnosno pastor, u episkopalno uređenim crkvama (Anglikanskoj i sl.) obred konfirmacije obavlja biskup.

Jedan od odgovora što je to konfirmacija nalazimo u knjizi “Krštenje” znamenitog anglikanskog svećenika Michaela Greena:

“Ona je, najprije, ispovijed vjere. Jedini element krštenja kojeg su djeca lišena je ispovijed vjere. Dijete ne može odgovoriti na milost Božju koja mu se približila u sakramentu krštenja. Ono treba priliku kad će javno izjaviti svoje osobno predanje Gospodinu, svoje osobno pokajanje i vjeru. Konfirmacija mu pruža tu priliku.

U biti dva su dijela toga.  Osoba potvrđuje zavjete i vjeru koju su umjesto njega izjavili njegovi kumovi dok je bio dijete. I biskup polaže svoje ruke na kandidata kako bi ga ovim znakom uvjerio da se može osloniti na Boga koji će ga priznati i ojačati u kršćanskom životu kojem se on javno predao. Dakle postoje dvije konfirmacije, ne jedna: Kandidat potvrđuje svoju kršćansku vjeru (ispovijeda je). Gospodin potvrđuje svoju zaštitu i snagu za borbu koja mu predstoji.

Drugo, konfirmacija je uobičajeni obred potpunog prihvaćanja  i prepoznavanja unutar određene grane kršćanske crkve. Krštenje nikada nije denominacijski orijentirano. Nije osoba krštena u Metodističku ili Anglikansku crkvu, već u Krista i njegovu sveopću Crkvu. Ali konfirmaciju, ili njen ekvivalent, neke crkve podijeljenog kršćanstva koriste  kako bi druge primile u potpunu pripadnost određene denominacije.  Krštenjem sam postao Kristov i član njegove jedne svete katoličke (sveopće) i apostolske Crkve. Konfirmacijom sam u potpunosti doveden u redovito sudjelovanje i pričesti i pravu glasovanja u Anglikanskoj (ili nekoj drugoj Crkvi, op. priređivača). Dakle, konfirmacija nije dopunski običaj kršćanskom krštenju. Ono je uobičajeni vjerski običaj u svrhu davanja prava glasa unutar jednog dijela univerzalne Crkve, u mom slučaju Anglikanske.

Treće, konfirmacija je priprema za službu. Obred konfirmacije (po Knjizi zajedničkih molitava)sadrži molitvu da kandidat zauvijek nasljeduje Krista i dnevno raste po njegovom Duhu Svetom. To je služba kojom nas Gospodin opunomoćuje a ne, kako je neki smatraju, uzgredna parada.”

Michael Green

Svemogući i vječni Bože, koji si obećao obnoviti ove svoje sluge vodom i Duhom Svetim i koji si im oprostio grijehe; osnaži ih, molimo te Gospodine, Duhom svojim Tješiteljem i svakodnevno im umnoži darove milosti: duh mudrosti i razumijevanja i istinske pobožnosti u njima. Ispuni ih strahom Gospodnjim, sada i u vječnosti. Amen.

Iz obreda konfirmacije po knjizi zajedničkih molitava (The Book of Common Prayer)