Prema vjerodostojnim zapisima Uskrs i Pedesetnica (Duhovi) su sigurno slavljeni već negdje oko 130. godine. Štoviše, u to vrijeme, a i kasnije, bilo je kršćana koji su vjerovali da će se Kristov ponovni dolazak zbiti u dane između Uskrsa i Pedesetnice. Pod nazivom Pasha tada su se najčešće podrazumjevala dva blagdana: Krsna pasha (kasnije Veliki Petak) i Uskrsna Pasha (odn. današnji Uskrs). Krsna Pasha je padala kad i židovska pasha (14. nisana) a druga tri dana kasnije (bez obzira koji je to dan u tjednu bio). Po pravilima židovskog kalendara 14. nisana je padao na dan punog mjeseca (uštapa) poslije proljetne ravnodnevice (po sadašnjem računanju vremena oko 22. ožujka). S ovakvim shvaćanjem u kršćanstvo su ušli brojni židovski obredi i običaji, ali su kasnije otpadali kao nebitni. Evanđelje je prelazilo u oblasti gdje su ljudi njegovali druge običaje i imali druge navike. Ono se prilagođavalo svemu što nije ugrožavalo pravu vjeru.
Iz vremena oko 180. godine imamo zapisanu prvu uskršnju propovijed (Meliton iz Sarda). Ovdje se Uskrs ocrtava kao poseban blagdan, odvojen od dana Kristove smrti (razumije se, samo u smislu kalendara i bogoslužnih pjesama). U to vrijeme se uvodi i brzo učvršćuje običaj krštavanja na Uskrs. Kandidati za krštenje su tijekom preduskršnjeg vremena (40 dana) slušali pouke i kršćanskim istinama. Poslije posta, molitava i poučavanja, krštavani su u noći uoči Uskrsa, odnosno u rano jutro na Uskrs…
Određivanje datuma Uskrsa bio je uzrok raspravama i sinodalnim zasjedanjima između 190 i 194 godine. U Maloj Aziji pod rimskom upravom krajem II stoljeća Uskrs se slavio 16. nisana (treći dan po židovskoj pashi) a nije se gledalo na dan u tjednu. Na zapadu (u Rimu) se pazilo da uskrs obavezno padne poslije 14. nisana u nedjelju, jer je ona već bila “mali Uskrs”. Tokom III stoljeća zapadni način određivanja Uskrsa je sticao sve više pristalica, ali su mu se istočnjaci žilavo opirali tvrdeći da je njihova tradicija bliža apostolima.
Na prvom općem saboru (ekumenskom koncilu) održanom 325. godine u Niceji, ujednačen je datum proslavljanja najvećek kršćanskog bladana: prve nedjelje poslije punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevice. Aleksandrijski biskup je na saboru dobio zadatak da svake godine na vrijeme obavijesti rimsku crkvu, a ona ostale o datumu Uskrsa za tu godinu. U ono vrijeme aleksandrija je bila svjetski centar astronomije i matematike. Ovu odluku je bilo teško sprovesti u život. Rimski biskup nije se htio pokoravati istočnjacima niti u pogledu matematičkog izračuna nego se oslanjao na znatno slabija znanja i nepouzdanije matematičare. razliku između rimskog i općekršćanskog proslavljanja Uskrsa otklonio je tek 526. godine rimski redovnik Dionizije Mali – onaj isti koji je određivao početke kršćanskog računjanja godina. Ipak, i poslije nicejskog sabora bilo je onih koji su se držali 14. odnosno 16. nisana. Znamo da se jedan sinodalni sastanak u Antiohiji (341) izjasnio za isključenje iz crkve onih koji se pridržavaju datuma židovske pashe.
Vidi i ovo: RAZLIČITI DATUMI USKRSA: Je li to zbog julijanskog i gregorijanskog kalendara?
Danas se praznovanje Uskrsa određuje prema “Syntagma Alphabeticum” Matije Blastara. Matija Blastar (Blastaris) je bio redovnik u Solunu. Djelovao je oko 1335. On je sastavio nešto kao leksikon crkvenih propisa po kome se i danas odlučuje u pravoslavnim crkvama bez obzira da li se pojedine od njih drže istočnog (julijanskog) ili zapadnog (gregorijanskog) kalendara. Ta knjiga se zove “Syntagma Alphabeticum“. U pogledu slavljenja Uskrsa ona propisuje sljedeće:
“Četiri su odredbe na koje treba neophodno paziti u pogledu našeg Uskrsa. Dvije od njih sadrže apostolsko pravilo, a dvije vode svoj početak iz nepisane predaje:
1) Uskrs moramo slaviti poslije proljetne ravnodnevnice.
2) Ne smijemo ga slaviti kad židovi slave Pashu.
3) Ne odmah poslije ravnodnevnice, nego posle prvog punog mjeseca koji je poslie ravnodnevice.
4) A poslije tog punog mjeseca ne inače nego u prvi dan tjedna”.
Nešto više od 1000 godina (od Dionizija Malog do Grgura XIII) velika većina kršćanstva je izračunavala Uskrs držeći se navedenih pravila. Međutim, Papa Grgur XIII je 1582. reformirao kalendar i od tog vremena se na Zapadu ne pazi hoće li se Uskrs slaviti zajedno sa židovskom Pashom ili ne.
Valja napomenuti nešto što šira publika također ne zna. Mjesečeve mijene i položaji sunca također se različito izračunavaju. Rimska crkva ih izračunava prema meridijanu koji prolazi kroz križ na crkvi Sv. Petra u Vatikanu, a pravoslavni se drže meridijana koji prolazi preko sredine Gospodnjeg groba u Jeruzalemu.
Dr. Aleksandar Birviš (1928.-2015.)
Izvor: Iskre 3/1986.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.