ČITANJA: Dj 4,32-35; Ps 118,2-4.16ab-18.22-24; 1Iv 5,1-6; Iv 20,19-31
Živimo u svijetu koji ne prihvaća čuda. To je normalno jer čuda su znanstveno nemoguća, ona su nedokaziva i u potpunoj suprotnosti s fizikom, biologijom i zdravim razumom. Očekivati čudo je za mnoge smiješno i rijetki to iskreno očekuju. U našem društvu vlada apatija. Ne samo da ne očekujemo čudo već ne očekujemo niti nadu. Ako iskreno pogledamo našu stvarnost izvan Euharistijskog slavlja, nebeske gozbe, gotovo da je nemoguće pronaći čovjeka koji ima nadu u bolje sutra.
Neki moji prijatelji odavno su izgubili nadu. Neki su napustili Hrvatsku da nadu pronađu u inozemstvu, a drugi životare iz dana u dan, iščekujući tračak radosti koju pruža obitelj, prijatelji, glazba, filmovi, knjige ili nešto drugo. Nada kod nas nije nešto što se nalazi na svakome uglu. Mnogi kršćani predali su se kroničnoj apatiji društva i jedino što im pomaže jeste radost koju pronalaze u zajednici vjernih. Kao svećenik, kod nekih kršćana često uočavam gubitak nade i nedostatak iskrene radosti.
Mnogi ljudi koji se nazivaju kršćanima iskusili su vjeru u Krista, razumiju Isusovo učenje, no ponekad je teško prihvatiti uskrsnuće. Ono je nemoguće, zdrav razum to ne može pojmiti, mediji govore i pišu protiv uskrsnuća i tada se povodimo njima. Lakše je prihvatiti ono opće nego nadnaravno i čudesno. Vjerovati u čudesa često se smatra djetinjastom praksom, životom u iluziji, bijegom od stvarnosti. Ipak, ako smo iskreni moramo priznati kao ono dvoje što su se vraćali u Emaus, da nam srca gore kada slušamo proroštva o izbavitelju, spasitelju i vladaru kozmosa – Isusu Kristu. Tu je tračak nade koju tražimo za naš život, no ta nada je nedokučiva razumom već isključivo iskustvom. Nada nije matematika na papiru već vjera djeteta kojega smo davno pokopali u dubokim predjelima srca.
Možda upravo zato Isus govori: “Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Djeca su čudesna i vjeruju u čuda jer se čude svijetu i čude se svakom novom danu i novom iskustvu.
NEVJERNI TOMA
Današnji evanđeoski odlomak nam donosi zgodu nakon uskrsnuća Kristova. Točnije punih tjedan dana otkad je Isus uskrsnuo. Toma je bio jedan od onih koji su bili bliski Isusu, jedan od njegovih učenika, onaj koji je slušao učenja i prihvaćao ih u srce. Ipak, u trenucima mraka koji se na Veliki petak nadvio nad svijet i kada su se apostoli razbježali iz straha od smrti, od raspeća, Toma je bio jedan od onih koji su izgubili nadu. I ne, Toma nije bio jedini. Nemojte zaboraviti da je Petar, prvi među jednakima, bio taj koji je iz straha izdao Krista i povukao se u sigurnost. Udarili su pastira, a ovce su se razbježale.
Toma dolazi u “sigurnu kuću” tamo gdje ih nitko ne može naći i gdje mogu biti sigurni. Toma nailazi na zajednicu koja više nije kukavna, koja nije raštrkana po gradu, već bez obzira na strah od progonstva – od križa, sakupljena je u jedno. Vjerovali su da je Isus uskrsnuo i vidjeli su ga uskrsloga. Toma to nije mogao pojmiti. Iako je gledao njihovu radost, njegov je um bio pun sumnje no srce je tinjalo nadom. Želio je vjerovati. Ne bi se vraćao među učenike i izlagao se opasnosti da nije htio povjerovati u uskrsnuće. Toma je želio čudo uskrsnuća ali ga nije mogao razumski prihvatiti.
Toga dana, dok su vrata bila zaključana zbog straha od židova i rimskih vojnika, Isus dođe, stane u sredinu i reče “Mir vama!” Tu valja primijetiti nekoliko stvari:
1. U trenucima nemira, straha za vlastiti život, u danima sumnje, Isus dolazi do svojih učenika u proslavljenom tijelu ali također u ranjenom tijelu. Isus podiže ruke probodene čavlima i poput blagoslova podaruje mir. Izvan Krista mira nema, izvan te sigurne kuće nema spasenja, samo smrt. No Isus je među njima i daje im ono što im najviše treba – mir, nadu i vjeru.
2. Isus se tada okreće Tomi i govori “Pogledaj mi ruke, dotakni ih”. Toma nije mogao vjerovati u čudo no vjerovao je u razum. Ako samo uspije dotaknuti
Isusa onda će mu um reći da je uskrsnuće istinito i da je Uskrsli među njima. Tada ne bi bilo riječi o nekoj halucinaciji ili prijevari. Isus nastavlja i govori da stavi ruku na njegov bok, tamo gdje je rana od koplja koju je zadobio na križu.
Isus ne želi da Toma bude uplašen, da bude zbunjen ili nesiguran. Isus zna da Toma ne može shvatiti što se dogodilo onog trećeg dana, ali zna da u njemu tinja nada uskrsnuća.
3. Toma to uistinu i čini. Njegova ruka je u Isusovim rukama, a druga ruka na boku Kristovom. Sada, u ovome trenutku Toma počinje vjerovati u uskrsnuće Gospodinovo. Toma više nije isti čovjek jer shvaća da stvarnost nije samo ono što doživljavamo osjetilima već je stvarno i ono što je u srcu i što srce doživljava kao istinito.
GOSPODIN MOJ I BOG MOJ
U tome trenutku Toma gleda Isusa u oči i govori riječi koje su sastavni dio naše vjere: “Gospodin moj, i Bog moj”. Ovo je prvo takvo ispovijedanje. Toma je u transu, Toma ne vidi više samo osjetilima, očima ili opipom, Toma sada gleda srcem, gleda vjerom, TOMA SE ČUDI. Ovaj doživljaj za Tomu je bio dokaz da je istinito sve što je Isus govorio i sve što je činio. Isus je uistinu Gospodin i sam Bog.
Boga naravno nitko ne može vidjeti i nitko ne može razumom spoznati, no ovaj događaj otvara nam mogućnost jednog drugog gledanja i jedne tajanstvene spoznaje.
Često je tako i s nama:
Iz svijeta ulazimo u skrovito mjesto, u zajednicu vjernih. Tu ne dolazimo poradi svjetovnih užitaka već poradi nade koja tinja u nama. Kroz tjedan, baš poput Tome, naše srce biva ispunjeno bremenima ovoga svijeta, sumnjama i strahom. Svijet, neki naši prijatelji, susjedi pa možda i obitelj, ali i mediji koji jedva čekaju da ismiju vjeru u uskrsnuće, u nama polako gase taj plam, no ipak – srce tinja. Zato moramo biti ohrabreni, moramo se sjetiti onoga što nam je Isus govorio: “U svijetu ćete pronaći patnju, ali budite hrabri, ja sam pobijedio svijet“.
Kada ulazimo u to otajstveno, mistično zajedništvo Crkve moramo znati da su jedni u vjeri jači a drugi slabiji, no svima nam je zajednička nada u srcima. Na liturgiji, u Euharistiji želimo nanovo vidjeti i pronaći Krista. Bogoslužja nisu intelektualni govori niti apologetski nagovori, već čuđenje nad svekolikom milosti koju pronalazimo u Kristu.
Crkva je uvijek začuđena. Mi se uvijek čudimo poput djece, jer djeca smo Božja. Čudimo se kruhu i vinu što nam postaju krv i tijelo, čudimo se pjesmama što nam razgaljuju dušu i čudimo se riječima svetoga Evanđelja koje poput šumskog požara prelazi s jednog stabla na drugo, s jednog srca – čitatelja, na sva druga srca – slušatelja. Stoga, ne budimo uplašeni, i ne sumnjajmo. Ne gubimo nadu već dijelimo našu radost. Podijelimo radost uskrsnuća s prijateljima koji su je izgubili, sa susjedima koji je možda nikada nisu imali i sa svijetom koji uživa u svojim crnim kronikama, depresivnim pričama i tami Velikoga petka kojom se ispunja svijet.
Mi smo ti koji vidimo drugim osjetilima, mi smo djeca Božja. Djeca zaigrana i začuđena. Djeca s nadom u drugi dan, u jutro nakon mraka i spasenje nakon pada.
Neka nas Gospodin Bog Isus Krist blagoslovi i vjeru sačuva! Neka dovrši djelo koje je započeo u nama.
Almir Pehlić, župnik Protestantske reformirane crkvene općine Karlovac
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.