U liturgiji, odnosno bogoslužju Protestantske reformirane kršćanske crkve, čut ćete, prije pristupanja Večere Gospodnje (pričesti ili euharistije), kako vjernici mole jednu molitvu koja se naziva Molitva poniznog pristupanja. Ona glasi:

“Milosrdni Gospodine, tvome se stolu ne usudimo pristupiti uzdajući se u svoju pravednost, nego u tvoju mnogostruku i veliku milost. Nismo dostojni skupiti ni mrvice ispod stola tvoga, no ti si nam, Gospodine, uvijek milostiv. Dopusti nam, stoga, milosrdni Gospodine, da se hranimo Tijelom tvoga Sina Isusa Krista i pijemo Krv njegovu, kako bi naša grešna tijela bila očišćena njegovim Tijelom, a naše duše oprane njegovom  dragocjenom Krvlju, kako bismo zauvijek živjeli u njemu i on u nama. Amen.”

Molitva poniznog pristupanja uvrštena je u prvo izdanje  Knjige zajedničkih molitava 1549. Sastavio ju je nadbiskup  Thomas Cranmer, temeljem liturgije Sv. Bazilija velikog,  retka iz Mk 7,28,  Gregorijanske kolekte (nos. 851 i 1327), Iv 6,56 te na pisanju Tome Akvinskog (Summa Theologica, dio 3, Pitanje 74, članak 1). Godine 1548. bila je sastavni dio Order of Communion (Reda pričesti).

Sadašnji naziv The Prayer of Humble Access (Molitva poniznog pristupanja) prvi se put javlja u Škotskoj BCP 1637.

U prvom dijelu Molitve poniznog pristupanja ispovijedamo našu grešnost i nedostojnost. Temeljem naše pravednosti, stolu se Gospodnjem ne možemo približiti. Poput rimskog satnika koji, moleći za izlječenje svoga sluge, govori Isusu: „…nisam dostojan da uđeš pod krov moj…“ (Mt 8,8)., tako i mi ispovijedamo  da nismo dostojni pristupiti stolu Gospodnjem. Danijel u svojoj molitvi za izbavljenje naroda moli:

„Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih“ (Dn 9,18).

Tako i mi ispovijedamo da ne pristupamo stolu Gospodnjem s pouzdanjem u svoju pravednost.  Pismo jasno svjedoči da nema pravednika niti jednoga (Rim 3,10). Ukoliko očekujemo da jedino pravednici mogu pristupiti stolu Gospodnjem, tada mi prvi, a niti itko drugi, nikada se ne bi smjeli usuditi pristupiti Stolu. Netko je jednom pozvao na euharistiju sljedećim riječima: „Vi koji ste dostojni, sjednite, a vi nedostojni pristupite stolu Gospodnjem“. Uzdanje u vlastitu pravednost neće nas dovesti k stolu. No pouzdajemo se u mnogostruku i veliku milost Božju. Bog nam izlijeva mnogostruka djela svoje milosti. Ne prepoznajemo je samo u jednom Božjem djelovanju nego u mnogim djelima Božje ljubavi i milosti prema nama. Milost Božja, koja nas spašava, koja je potvrđena Kristovom smrću na križu, doista je velika i nepojmljiva za čovjeka. Poput žene Sirofeničanke (Kanaanke) koja moli za oslobođenje svoje kćeri od zlih duhova, i mi ispovijedamo da nismo dostojni ni mrvica ispod stola Gospodnjega. No pouzdajući se u njegovu milost, ipak se usuđujemo prići i hraniti se duhovnom euharistijskom hranom.

U drugom dijelu molitve ispovijedamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji.  Obzirom da se u ovoj molitvi spominje „jedenje“ tijela i „pijenje“ krvi Kristove, to kod pojedinaca može stvarati dojam da se euharistiji daje značaj pretvorbe u pravo tijelo i pravu krv Kristovu u materijalnom smislu. No „jedenje Tijela“ i „pijenje Krvi Kristove“ treba razumjeti u kontekstu 28. članka Trideset i devet članaka vjere koji u jednome dijelu glasi:

„Tijelo Kristovo se u Euharistiji daje, prima i jede samo u nebeskom i duhovnom smislu. Vjera je pak sredstvo kojim se tijelo Kristovo u Euharistiji prima i blaguje.“

Isti izričaj je koristio i sam Krist, kako prije ustanovljenja euharistije upućujući na nju, tako i prilikom ustanovljenja euharistije.

“Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.’’ (Iv, 6, 53-56)

‘I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” I uze čašu, zahvali i dade im govoreći:
“Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.’’ (Mt, 26, 26-28)

‘’I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: “Uzmite, ovo je tijelo moje.” I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im  reče: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.’’ (Mk, 14, 22-24)

‘’I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: “Ova
čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.” (Lk, 22, 19-20)

Ove Isusove riječi, riječi ustanovljenja euharistije, ponavljamo svaki puta kada slavimo Večeru Gospodnju. Dakle, iako ne shvaćamo euharistiju kao trassupstancijaciju, u skladu
je i s Isusovim riječima da posvećeni kruh i vino nazivamo pravim Tijelom i pravom Krvlju Kristovom. Euharistija nije samo komemoracija (sjećanje) na Kristovo djelo. Ona je puno više od toga. Krist je stvarno prisutan po sakramentu Euharistije. Jean Calvin je to definirao kao duhovnu Kristovu prisutnost.

Kristovo Tijelo i njegova Krv, u duhovnom smislu čisti i pere naše duše i tijela. U Levitskom zakonu govori se da je u krvi život bića (Lev 17,11). Kristova krv dana je za naše živote.  Heb 10,22 govori  o čišćenju našega srca od zle savjesti i pranja našega tijela „čistom vodom“. Cranmer je razumio ove riječi iz poslanice Hebrejima u kontekstu euharistijskog blagovanja. Prilikom podjele posvećenih elemenata, služitelj izgovara slične riječi o Tijelu i Krvi Kristovoj koja čuva dušu i tijelo naše za život vječni. Treba imati na umu da se ovom molitvom potvrđuje praksa reformatora, blagovanja euharistije pod obje prilike.

Hranimo se Tijelom i Krvlju Kristovom „…kako bismo zauvijek živjeli u njemu i on u nama“. Ove su riječi nadahnute Isusovom izjavom u Iv 6,56: „…Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“. Imajući na umu ove Kristove riječi, trebamo shvatiti euharistijsku gozbu kao neizostavnu potrebu u formaciji našeg duhovnog života. Svako zanemarivanje pristupanju pričesti, odnosno rijetko pristupanje, suprotno je naputku kojega smo direktno od Gospodina primili.

Dr.sc. Jasmin Milić

Povezani članci: O izmirenju u Večeri Gospodnjoj

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.