Anglikansku Crkvu je primjereno opisati kao „liturgijsku crkvu“. Naše je bogoslužje u potpunosti liturgijsko. Ovdje ćete vidjeti zašto koristimo liturgiju, i zašto ju volimo.

1.    Liturgija je aktivna i traži sudjelovanje

Liturgija doslovno znači, „djelo naroda“. Bogoslužje je u ranoj crkvi bilo liturgijsko, ono nije bilo pasivno već aktivno iskustvo, i događaj u kojemu Božji narod aktivno zajedno slavi. Liturgija zahtjeva aktivnu uključenost cijelog skupa kroz zajedničke forme molitve, pjevanja, odgovora i akcija. (Za detalje pogledajte posljednji dio koji govori o specifičnim djelovanjima).

2.    Liturgija je biblijska praksa

Kada pogledamo modele slavljenja u Pismu, tada nužno pronalazimo zajedničke naglaske. Prvo vidimo Božji narod koji zaozbiljno shvaća Božju svetost u svome slavljenju. U zapadnom bogoslužju često gubimo svijest o Božjoj svetosti u našim dobronamjernim pokušajima da Boga učinimo pristupnijim. Ovdje moramo učiniti razliku: Bog je uistinu pristupačan kroz Isusa Krista zato što je Isus posredovao spasenje i oproštenje za nas („U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup“, Ef 3,12). Međutim, Bog je i dalje Bog te zaslužuje bojazan, poštivanje i duboko poštovanje za svoju svetost i drugost u kontekstu slavljenja: „Gospodnji strah početak je mudrosti“ (Mudre izreke 9,10). Poslanica Hebrejima 12,28-29 nas podsjeća: „Zato jer smo primili kraljevstvo neuzdrmljivo, iskazujmo zahvalnost iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem i strahopoštovanjem. Jer Bog je naš oganj što proždire“.

Starozavjetno bogoslužje, kao i bogoslužje rane Crkve, bilo je liturgijsko. Uključivalo je liturgijske elemente kao što su rituali i dekoracije, prekrasne ambijente. U Božjim naredbama prilikom izgradnje Hrama, bila je i ona o dekoriranju (Izl 25-30). Ovo nam pokazuje kako Bog želi da ga Njegov narod slavi – a taj način slavljenja možemo uključiti i u naše današnje okvire.

Ova tradicija o ozbiljnosti Božje svetosti nastavlja se i u Novome zavjetu. Primijetit ćemo da je Isus odrastao u okviru židovskog bogoslužja. Marija, Josip i Isus su u potpunosti sudjelovali u liturgijskim slavljenjima i obredima u Hramu i sinagogama. Isus nikada nije govorio protiv same forme slavljenja, već je govorio protiv legalizma i licemjerja religijskih vođa svoga vremena. Isus zagovara ideju da je Božji dom mjesto posvećene molitve i slavljenja. Jedini primjer u kojem vidimo Isusa ljutog jest u susretu mjenjača novca u Hramu, jer narod nije ozbiljno shvaćao svetost kuće Božje i pretvorio ga je u trgovinu i „razbojničku špilju“, a to je ozbiljan grijeh.

Jedna od Pavlovih velikih briga jeste da se bogoslužje odvija „dostojno i uredno“ (1 Kor 14,40). Pavao je tražio da se u potpunosti svi uključe u bogoslužje, no s obzirom na red i dobrostivost jer „Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira“ (1 Kor 14,33).

Knjiga Otkrivenja nam zorno prikazuje bogoslužje koje se odvija u nebesima. Tamo vidimo starješine kako padaju licem pred Bogom, vidimo mora ljudi koji pjevaju hvalu Bogu dan i noć bez prestanka. Čujemo anđeoski refren koji odzvanja pred Bogom koji sjedi na prijestolju: „Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4,8). Žarište iskazivanja slave jest Bog i samo Bog. Ako uistinu razumijemo da se nalazimo u prisutnosti Gospodara nad Gospodarima, tada i naše Bogoslužje to mora reflektirati.

Naravno, ozbiljno prihvaćanje Božje svetosti ne odbacuje radost u bogoslužju. Ako ništa drugo, ono treba povećati radost! Bogoslužje treba biti radosno jer je ono slavljeničkog karaktera. U prisutnosti smo Svetog Kralja Pobjede i privilegirani smo bogoslužiti mu i proslavljati ga.

Crkvena liturgija je izravno povezana sa židovskim bogoslužjem. Namjera liturgije jeste ozbiljno prihvaćanje Božje svetosti kroz uređenu strukturu i drevne refrene. To je jedan od razloga zašto je rana crkva ugradila liturgijske obrasce u svoja bogoslužja. Postoji i vrijeme i mjesto za sve, a bogoslužje je vrijeme kada pristupamo Bogu u duhu i formi stvarnog – duhovnog štovanja, te priznanja njegove svete prisutnosti među nama.

No postaju li liturgija i rituali postepeno isprazni i beznačajni?

Moguće, no svi obrasci bogoslužja moraju računati s tim rizikom. To je više indikator stanja srca pojedinca nego forme bogoslužja. Zapravo, većina crkava imaju neku vrstu ‘rituala’ u svome bogoslužju iako ga možda i ne zovu tako. Dakle, postoji forma koja se ponavlja iz tjedna u tjedan: pjevanje pjesama, obavijesti, molitva, propovijed, i završetak s pjesmom. Svaki način djelovanja, i svaki način bogoslužja može postati isprazan i besmislen kada nije učinjen u pravom duhu. Takvo bogoslužje će postati gluma jer nećemo više sudjelovati punim srcem, umom i duhom. Ali, ukoliko je naše bogoslužje u potpunosti ispunjeno Duhom a naša srca otvorena za Boga, tada će ono proslavljati Boga. Ključ za autentično bogoslužje je kada nam je pristup slavljenja takav da s iskrenim srcem punim poštivanja prilazimo našem Bogu.

Ne postoji apsolutno „pravi“ i apsolutno „krivi“ način slavljenja, dapače sigurno je da su neke forme bliže nekim ljudima a udaljenije drugim ljudima. No slavljenje koje teži proslavljanju Boga (i koje nije orijentirano ka udobnosti i stimuliranosti pojedinca) će težiti slavljeničkoj atmosferi koja će ugađati Bogu, bez obzira u kojoj formi ono bilo. U slavljenju uzimamo dijelove iz Biblije a naročito iz židovskih spisa u kombinaciji s jasnim slikama proslavljanja iz knjige Otkrivenja.

Problem kod suvremenog bogoslužja je da se fokus postavlja na osobu koja čini bogoslužje umjesto na Boga. Ne samo da je izgubljeno zajedničko bogoslužje već je izgubljena i sama svrha tog čina. Mnoge se suvremene pjesme za bogoslužja fokusiraju primarno na osjećaje, nade i želje pojedinca. Iako su takvi koncepti vrijedni i potrebni, oni se ipak ne uklapaju u svrhu bogoslužja koje ima za zadatak proslaviti Boga. Pitanje za uređenje suvremenih bogoslužja glasi „Što bi bilo ugodno ljudima?“, a trebalo bi biti „Što će proslaviti Boga?“

Drugi problem koji nastaje kod suvremenog bogoslužja jest da ona postaju vrlo pastoro-centrična! Žarište bogoslužja postaje jedna osoba i propovijed te iste osobe. No, to nije način bogoslužja kakvog nam Pismo predaje. U Bibliji je bogoslužje radosna služba koju predajemo Bogu jer je On vrijedan Slave! Ono je u potpunosti teocentrično i u potpunosti fokusirano na Boga. Podučavanje i učenje imaju svoje mjesto u životu kršćanina ali bogoslužje nije isto što i podučavanje. Trebamo se vratiti autentičnoj formi bogoslužja kako bismo ponovo naučili kako danas slaviti Boga

3.    Liturgija nas povezuje s kršćanima kroz stoljeća

Liturgija uključuje forme i sadržaje bogoslužja rane i drevne crkve. Ono uključuje Psalme, vjerovanja, himne, i stihove koje su koristili prakršćani. Upotreba ovih komponenata podsjeća nas da ne slavimo Boga u povijesnom vakuumu, već da smo povezani s Božjim narodom kroz sva vremena.

U liturgiji recitiramo Kyrie: „Gospodine smiluj se. Kriste smiluj se. Gospodine smiluj se“, koji ima korijene u hebrejskoj Hosani, a standardizirano je u četvrtom stoljeću od strane grčkih kršćana. „Gloria in excelsis“ je proizašla iz anđeoske himne prilikom rođenja našeg Spasitelja, i iz drevnih mesijanskih pjesama. Sve najvažnije komponente liturgije – uključujući euharistijsku molitvu, pronalazimo u židovskim, biblijskim i ranokršćanskim bogoslužjima.

4.    Liturgija je holističko bogoslužje

Liturgija poziva sudjelujuće da Boga slave holističkim načinom, svojim tijelom, umom, i duhom. U zapadnom društvu bogoslužje se često reducira na intelekt, no Bog nas poziva da ga slavimo u punini. Naš intelekt možda jest uključen kroz propovijed ili učenje, ali naša tijela obično nisu u punini uključena te postaju samo promatrači. U liturgijskom bogoslužju tijelo i osjetila su u potpunosti uključena. Tijelo sudjeluje zajedno s umom i duhom kroz djela klečanja, križanja, ustajanja i prilaska pred oltar. Osjetila su uključena kroz vizualno: umjetnine, svijeće i simboli; osjet mirisa zaokuplja dim i mirisi zapaljenih sredstava; auditivno smo uključeni kroz pjevanje, kroz glazbu, zvonjavu; a po osjetu dodira i okusa smo dionici Euharistije i Sakramenata. Sve nas ovo poziva da podignemo naša srca, umove, i tijela k Bogu u proslavljanju, obožavanju i bogoslužju.

Dio holističkog bogoslužja nužno uključuje poslušnost tezi: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Kada slavimo holistički, tada nas taj način slavljenja podsjeća na tu zapovijed.

5.    Liturgija je inkarnacijska

Naša vjera je inkarnacijska vjera (inkarnacija je utjelovljenje duhovne forme u tjelesnu). Kršćanstvo je fokusirano na osobu Isusa Krista koji je inkarnirani Bog. Za razliku od spiritualizma ili gnosticizma koji niječu materiju kao dobar dio Božje kreacije, kršćanstvo prihvaća naslijeđenu dobrotu svih stvorenja pa tako i fizičkih – materijalnih („I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“ Post 1,31). Kršćanstvo također prepoznaje da Bog dolazi do nas, komunicira s nama i djeluje u našim životima inkarnacijskim putovima. Biblija je puna primjera Božjeg inkarnacijskog djelovanja u odnosu na svoj narod. Neki primjeri uključuju Božju prisutnost u Izraelu po oblaku i Šatoru, Božju upotrebu Aaronova te Mojsijeva štapa za činjenja čuda, Božji način govorenja kroz ljude i proroke. Bog komunicira kroz Bibliju i kroz Isusa Krista – ultimativnu inkarnaciju. Bog nam također govore na druge inkarnacijske načine: kreativnošću, umjetnošću, glazbom, sakramentima, Crkvom, knjigama i drugim ljudima. Kršćani potvrđuju i prihvaćaju da Bog koristi fizičke, materijalne i opipljive načine komuniciranja s ljudima i time nas izravno dotiče.

Liturgijske zajednice preuzimaju inkarnacijsku teologiju te ju u potpunosti koriste. Bog ne traži od nas da budemo savršeno duhovni kako bismo komunicirali s njim! Ne, Bog se spušta do nas i preuzima zemaljsku suštinu i život kako bi nam govorio i dodirnuo nas. Pozvani smo da se otvorimo Božjem dodiru i poruci kroz promatranje ljepote stvaranja, ritma bogoslužja, vode, kruha, vina, prekrasne slike ili ikone, svjetlost svijeće, kroz  prizore vitraja, elegantnih arhitektura, te kroz gestu ili dodir drugih osoba. Vjerujemo da liturgija na snažne načine posreduje Božju prisutnost i poruku. Nestrpljivo iščekujemo Boga koji nam milostivo dolazi u ovim uobičajenim, zemaljskim načinima, isto kao što je došao u obliku dojenčeta u jaslama ispunjenima slamom.

Rebecca Dinovo

Preveo s engleskog jezika: Almir Pehlić

Povezani članci: Knjiga zajedničkih molitava