Evanđelje po  Ivanu 10, 11-18

Bilo je to davne 1983. godine. Našao sam se u Pančevu, vojvođanskom gradiću u kojem se nalaze različite crkve. Kako sam tada kao dječak od 13 godina tragao za duhovnošću i volio posjećivati različite crkve, dolazak u ovakva mjesta je bila za mene odlična prilika. Tako sam došao u Evangeličku crkvu, veliku i impozantnu građevinu. Radi se o njemačkoj crkvi, koja tada (a i sada) zbog znanih nam povijesnih prilika nije imala puno vjernika. Skupilo se na tome bogoslužju možda 5-6 starijih ljudi. Jedan laik je bio zadužen održati propovijed u jednoj sporednoj prostoriji. Kako je govorio na njemačkom jeziku, napisao mi je na papirić tekst određen za tu nedjelju, kako bih ga u svojoj Bibliji mogao pročitati. Da, to je bilo vrijeme kada smo umjesto mobitela nosili svoje Biblije i to ne ne samo u crkvu. Odlazak na put podrazumijevao je spremanje i Biblije u prtljagu.

Tekst koji je ovaj dragi čovjek pročitao bio je iz Evanđelja po Ivanu  10 poglavlje odnosno Isusov govor o Dobrome Pastiru. Mislim da je to bio prvi puta da sam se susreo s ovim tekstom i momentalno sam se „zaljubio“ u njega. Slika Dobroga Pastira za mene je ostavila snažni dojam. Moram reći da u praksi doista nisam znao što to znači. Znao sam usput vidjeti pastire kako vode stado, no više od toga nisam znao, ali se slika iz pročitanog teksta duboko se urezala u moje srce.

Šest godina kasnije, 1989. godine odlazim na odsluženje vojnog roka. Nakon nekog vremena provedenog u Tuzli, odlazim u Sarajevo. U jednoj maloj vojarni iznad Sarajeva bio sam određen za noćnu stražu duboko u šumi, van vojarne (gdje su se nalazila skladišta streljiva). Moram priznati da mi baš nije bilo ugodno noć provoditi sam u šumi, okružen divljim svinjama. Nelagoda i strah su me ohrabrili da otkažem poslušnost po pitanju odlaska na stražu. Ne znam kako je to prošlo, jer tadašnja vojska nije baš bila pravo mjesto za mladalačku  buntovnost, no prošlo je. Umjesto straže poslan sam raditi na farmu. Na farmi je bilo nešto svinja i puno ovaca. Tada mi se činilo da ih ima stotinu. I to je bio moj prvi, konkretni susret s ovcama i moja prva uloga pastira. Samo kada čovjek razumije odnos pastira i stada, razumije i Isusov govor o Dobrome Pastiru.

Puno godina poslije, započeo sam misijski rad u Osijeku. Osnovali smo novu župu u staroj osječkoj Tvrđi. Nije bilo dileme oko imena. Nazvali smo je Crkva Dobroga Pastira.

Što nas to slika Dobroga Pastira uči o Kristu?

1. Krist je Bog

Govoreći o sebi kao o Dobrom Pastiru, Krist koristi usporedbu iz Staroga zavjeta koja se odnosi na Boga. Najpoznatiji Psalam, 23. govori o Gospodinu kao pastiru i upravo kao da ovaj psalam nadahnjuje Isusov govor u današnjem evanđelju.  I na drugim mjestima, poput  Ps 80,1; Post 48,15; PS 28,9; Iz 40,11, Boga se opisuje kao Pastira Izraelova. Upravo će se sva punina Božjeg “pastirstva” očitovati u Kristu. Za ondašnje ljude, koji su razumjeli odnos pastira i stada, nije bilo ljepše usporedbe.

2. Krist  voli svoje stado

Sve pozitivne karakteristike pastira prema stadu, koje ćemo nadalje spomenuti, kreću od ljubavi pastira prema stadu. On mu daje svu pažnju, vrijeme, potpuno se posvećuje stadu i odriče se mnogih stvari kako bi zadovoljio sve potrebe stada. Poput ovčica koje pripadaju pastiru, koja su njegova su svojina, tako je Krist i nas otkupio za sebe. Njegov smo, dragocjeni narod. Pripadamo njemu, a time imamo i svu njegovu zaštitu. Njegovi smo, ne zato što smo zbog nečega posebni, već zato što nas ljubi.

3. Krist hrani svoje stado

Kao vojnik pastir, često sam vodio stado na pašu. Nisam bio jedini pastir, tako da moj red nije bio svaki dan, no stado je svakoga dana moralo jesti. Trajalo je to po nekoliko sati. I dok sam ležao na travi, stado je bezbrižno paslo na zelenoj paši (Šteta što tada nije bilo mobitela i facebooka da prikratim vrijeme).  No, i kada stado nije moglo van, hrana im se morala dati. Pastir se brine da u svim vremenskim uvjetima stado bude nahranjeno. Bog je onaj koji nas hrani, kako kaže psalmist, „trpezu pred nama prostire“. No, ta hrana je puno više od zemaljske hrane. On nas hrani svojom Riječju i nebeskom hranom. On nas želi hraniti svojom Riječju svakoga dana i svojim blagoslovljenim Tijelom i Krvlju svaki puta kada smo u zajednici Božjega naroda. No, mi smo ti koji često ostajemo gladni, jer ne želimo hranu Njegove Riječi i Stola Gospodnjega. Zbog toga osjećamo duhovnu slabost i malaksalost. A ne mora biti tako.

4. Krist brine za svoje stado

Osim što ga hrani, pastir brine i za sve druge potrebe stada. Da mu bude toplo, da bude zaštićeno,da vrata od ovčinjaka budu dobro zatvorena. U Isusovo vrijeme pastir je doslovno spavao na vratima ovčinjaka, čineći tako od svoga tijela vrata. Zato Isus kaže “Ja sam vrata”. Krist je taj koji brine za sve naše potrebe i koji je tu uvijek uz nas.

5. Krist liječi svoje ovčice

Pastir će i sam pomoći ovčici u nevolji, ili se pobrinuti da ovčica dobije adekvatnu pomoć kada je bolesna. I u našim bolestima imamo se kome uteći. Krist je naš liječnik. On liječi naše tjelesne bolesti, ali puno više od toga, on liječi naš duh. Ta sigurnost i mir kojega Bog daje dušama našim  vrijednije je od svega što čovjek može posjedovati na ovoj zemlji.

6. Krist štiti stado

Pastir će zaštiti svoje stado od nasrtaja vukova i drugih grabežljivaca. Kome ćemo se mi uteći u nevolji? Tko nas može zaštiti od zla, propasti i nevolje? Krist je Dobri Pastir koji nas štiti od našeg najvećeg neprijatelja, đavla, koji nas želi rastrgati i uništiti. Samo smo u rukama našega Dobroga Pastira sigurni. Isus nam obećava da nas ništa ne može oteti iz njegove ruke.

7. Krist traga za izgubljenom ovčicom

Pastir ne napušta izgubljene ovčice. On ostavlja, kako Krist kaže, 99 ovaca kako bi našao jednu izgubljenu. Koliko puta smo i mi bili ti koji smo skrenuli s puta, udaljili se od stada i pastira. No Krist je tražio, našao i na pravi put vratio. Nismo mi ti koji njega traže. On je taj koji nas traži, nalazi o do cilja vodi.

8. Krist vodi svoje stado

Ovčice slijede svoga pastira. One poznaju njegov glas a on poznaje svaku svoju ovčicu, kako Isus kaže, po imenu. Odnos između pastira i svake pojedine ovce jest odnos poznavanja. Oni se međusobno poznaju, prepoznaju. I zato pastir ne tjera već vodi stado. Nekada, kada šetam svoga psa, poznanici koje sretnem me znaju pitati: “Tko koga šeta?”.  Nekada se doista čini da moj Medo šeta mene. No, ovčice idu uz nogu svome pastiru. Nisu one te koje vode nego pastir. Tako bi trebalo biti u našem kršćanskom životu. Krist je taj kojega mi trebamo slijediti. Mi bi ponekad htjeli da Krist slijedi naše želje, naše svjetonazore, da se prilagođava nama. Htjeli bi zapravo da mi idemo naprijed i da Krist slijedi nas.  No, mi njega trebamo slijediti jer on ne samo da zna put – On jest put. A on će se na tome putu brinuti da ne budemo gladni, žedni, ugroženi i da ne zalutamo. On će nas sigurno dovesti do cilja.

9. Krist daje svoj život za stado

Iako su pastiri puni požrtvovnosti i ljubavi za svoje stado, stado je to koje se na kraji  žrtvuje za svoga pastira. Ono mu daje odjeću (vunu), hranu (mlijeko i na kraju meso). Ovce daju život za svojega pastira. No, Krist je Dobar Pastir koji daje svoj život za ovce, za stado. To je apsurdnost odnosa koji se ne pojavljuje prvi puta u Kristovom djelovanju. On, koji treba biti služen, služi, on kome se trebaju prati noge, pere noge drugima, on, koji bi trebao kazniti nepravedne, prima kaznu za nas. I tu ljubav Krista kao Dobroga Pastira dolazi do svoje kulminacije.

Mogli bi smo nastaviti s usporedbama dobroga pastira i Krista prema nama, no ovih nekoliko spomenutih točaka neka nas ohrabri da nastavimo slijediti našega Dobroga Pastira i iskazivati mu neizmjernu ljubav, jer on je nas ljubio prvi. Amen.

Autor: biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.