Reformirane su crkve oduvijek naglašavale vrijednost Zakona, za onoga koji vjeruje kao i za nevjernika. Što je Zakon? Zakon je ono što Bog objavljuje da trebamo činiti za njega. Najosnovniji dijelovi Božjega zakona su utjelovljeni u Deset zapovijedi i obično o njima govorimo kao o moralnom zakonu kako bismo ih razlikovali od građanskih i obrednih zakona. U samom pismu ove su zapovijedi identificirane kao „deset riječi“ (hebrejska riječ prevedena sa zapovijed doslovno znači riječ, kao što vidimo u Pnz 4,13: „Objavio vam je Zavjet svoj, Savez koji vam zapovjedi da držite: Deset Riječi…“ [Djuro Daničić; prim. prev.]). To nas upućuje na to da Zapovijedi trebamo smatrati osnovnim načelima, a ne samo popisom deset pravila. Reformirani su kršćani u svom naučavanju Zakona između ostalog saželi „deset“ kako bi pokazali da je njihova bit ljubiti Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (Pnz 6,5), te ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe (Lev 19,18).

Ove je dvije starozavjetne zapovijedi Isus citirao zajedno kao srž Zakona (Mt 22,34-40), a Pavao kao ispunjenje Zakona (Rim 13,8-10). Stoga, Zakon i Ljubav nisu u suprotnosti jedno s drugim, već se nadopunjuju.

Tradicionalno, Reformirana je crkva naučavala tri oblika upotrebe Zakona:

Prva upotreba Zakona

Prva je upotreba za društvo općenito. Moralni se zakon može promatrati kao Božja objava najboljeg načina na koji čovječanstvo treba živjeti. U tom smislu on ne mijenja duhovno stanje pojedinca, ali je vrlo koristan u uređenju ljudskog društva i suzbijanju bezakonja. Politička i društvena uključenost reformiranih kršćana proistekla je upravo iz ovakvog razumijevanja upotrebe Zakona i želje da budemo korisni svim ljudima u izgradnji pravednog društva.

Stari zavjet sadrži široku primjenu moralnoga zakona na izraelski građanski i društveni život. Proučavanjem ovoga zakona može se steći velika mudrost, ali osim moralnih načela u svojoj pozadini, građanski se zakoni danas ne trebaju primjenjivati.

Druga upotreba Zakona

Druga upotreba Zakona je njegovo upućivanje na našu potrebu za Spasiteljem. Spasenje se obično promatra kao nagrada koju se daje onima koji su dovoljno dobri. Međutim, istina je da mi nikada ne možemo biti „dovoljno dobri“, ali se u to moramo uvjeriti. U postupku buđenja naše svijesti o toj potrebi, Gospod se koristi moralnim zakonom kako bi nam pokazao da je potpuno nemoguće zaslužiti spasenje. Mi se samo možemo pokajati i obratiti Kristu za milosrđe, kao što nam je to otkrio u Radosnoj vijesti. (Suprotno Zakonu, Radosna vijest je otkrivenje onoga što je Bog učinio za nas: Radosna vijest o Kristovu dolasku kako bi nam donio spasenje.) U Rimljanima Pavao razvija ovu drugu upotrebu Zakona (pogl. 1-3), a nakon toga objašnjava kako je Krist učinio ono što mi nismo mogli učiniti, niti bismo učinili za sebe (pogl. 3-8). Tako nas Zakon zapravo vodi k Radosnoj vijesti.

Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha. A sada se nezavisno od Zakona očitovala Božja pravednost za koju svjedoče Zakon i Proroci [Stari zavjet], i to pravednost Božja po vjeri u Isusa Krista za sve koji vjeruju [Radosna vijest]. (Rim 3,20-22)

Jednom kada povjerujemo Radosnoj vijesti, Zakon nastavlja pokazivati koliko je neophodno pouzdanje nalaziti samo u Isusu. Naša potreba za Radosnom vijesti se nastavlja i iznad potrebe koju smo imali u trenutku obraćenja. Zapravo, tek nakon što uzvjerujemo otkrit ćemo više nego ikada prije koliko smo daleko od Božjih svetih mjerila. Martin Luther je govorio o našoj potrebi da si svaki dan propovijedamo Radosnu vijest. „Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu…“ (Rim 8,1).

Evo jedne primjene načela po kojemu Zakon vodi Radosnoj vijesti. Moja je praksa voditi crkvu kroz čitanje Deset zapovijedi kao dio pripreme za pričest. Iznova i iznova Zakon nas dovodi do pokajanja, a to nas, kroz primanje Gospodnje večere, vodi do priznanja naše vjere samo u Krista, koji je došao i umro za nas.

Treća upotreba Zakona

 Treća je upotreba za kršćane. Nakon što nam je Sveti Duh promijenio srca, a Bog podario želju za poslušnošću, Zakon vjerniku nudi obrise novoga načina života koji Gospod traži od svoga naroda. Na mnogo načina propovijed na Gori (Mt. 5-7) ponovna je potvrda Zakona, ali s Isusom kao stvarnim ispunjenjem „veće pravednosti“ na koju je pozivao. Moramo imati na umu da je temeljni cilj kršćanina ljubiti i slijediti Isusa. Poslušnost Zakonu bezvrijedna je u davanju toga praktičnog značenja, ali naše suštinsko htijenje mora biti želja da nam oči budu uprte u Isusa (Kol. 3:1-5; Heb. 12:1-5). Propovijed na Gori bila je upućena onima koji su već bili Kristovi učenici, kao što je i Deset zapovijedi bilo dano nakon što je Bog izbavio svoj narod iz Egipta. Bog po Jeremiji obećava: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce“ (Jer 31,33). Pod novim savezom (koji je Isus uspostavio), Zakon će, umjesto na kamen, biti upisan na naša srca. Međutim, ne postoji naznaka da će se Zakon ukinuti. Dakle, ova treća upotreba Zakona nije slijepi legalizam, već je prepoznavanje ispravnog duha poslušnosti.

Autor: Stephen Smallman

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link