JUBILEJ VELIKOG DJELA REFORMACIJE: 500 godina od Heildelberške disputacije Martina Luthera

Autor: Vatroslav Župančić

Prošlu je godinu obilježilo obilježavanje velikog polumilenijskog jubileja od pokretanja protestantske reformacije. Za polazišnu točku tog velikog duhovnog pokreta koji je obilježio zapadnu teološku, društvenu, kulturnu ali i političku misao uzet je datum 31. 10. 1517. kada je augustinski redovnik i profesor teologije Martin Luther objavio svojih 95. teza glede teme oprosnica i njihove prodaje u katoličkoj crkvi.

Međutim; ono što je uslijedilo nakon toga: djela, rasprave i spisi otkrivaju nam svu dubinu i ozbiljnost teološke misli Martina Luthera, te ukazuje da je reformacija bila pokret zasnovan prvenstveno na teološkoj bazi, a ne (samo) na kritici prakse i zloupotreba tadašnjeg crkvenog klera. Drugim riječima: reformacija je pokrenuta radi ortodoksije, a tek zatim radi ortopraksije koja je došla kao rezultat krivih nauka u srednjovjekovnoj rimokatoličkoj crkvi.1438564860442.jpeg

U travnju 1518. Martin Luther se na poziv svojega reda zaputio iz Wittenberga u Heidelberg- važan sveučilišni centar, gdje je između 21 travnja i 1. svibnja održan generalni konvent augustinskog reda na kojem je dosadašnji generalni vikar i osobni Lutherov ispovjednik Johann von Staupitz ponovno izabran na svoju poziciju.

Martin Luther je dobio tada priliku da kao profesor teologije, u prostorima sveučilišta iznese svoje predavanje. Predavanje je organizirano u obliku disputacije, tj. rasprave na kojem je Luther mogao iznijeti svoja razmatranja prvenstveno glede kršćanskog nauka o opravdanju, a zatim i kritike upućene skolastičkoj teologiji, tj, mješavini aristotelijanske teologije s evanđeoskom porukom. Na predavanjima su bili prisutne osobe poput Martina Bucera, Johannesa Brenza, Philippa Melachtona, koji su postali kasniji pronositelji reformacije u raznim drugim područjima.

Glavni elementi rasprave sastavljene od 28 teoloških i 12 filozofskih teza sažeti su u iznošenju Teologije križa (theologia crucis) nasuprot tadašnje skolastičke Teologije slave (theologia gloriae). Temeljna misao u tome se sastojala u lutherovoj misli proizišloj iz teologije apostola Pavla kako je čovjek potpuno ovisan o Božjoj milosti glede svojeg spasenja. Ta milost se pak ne može zadobiti dobrim djelima već isključivo vjerom.

U izlaganju teologije križa Luther kroz pitanja i odgovore tumači kako prepoznati Boga i njegovo djelovanje te njegov utjecaj na vjernike. Ovdje nalazimo sljedeće tvrdnje :

Gdje možemo onda prepoznati stvarnog i živućeg Boga? Ne u slavi, veličanstvenim čudesima i senzacijama, već u patnji i smrti Isusa Krista na Golgoti, u Isusu Kristu razapetom..

Što to onda znači za grešnike? Ovdje se nalazi stvarna utjeha, jer to znači da: Krist ne spašava onoga, koji to zaslužuje , pravednika, već grešnika koji je pod teretom svojih grijeha, te je zbog svoje pokvarenosti i izgubljenosti u dvoumici i slomljenosti. On ne može Bogu donijeti ništa, osim da se poveže (klammert) za onoga koji je sve za njega napravio-za Krista. Boga se ne može naći u ljudima , već samo izvan čovjeka – jedino u Kristu. (Teza 21 i 22, prijevod VŽ).

Ove teze, osim što su potpuno razgradile tadašnju „uzvišenu“ skolastičku teologiju reduciraju potpuno svako ljudsko nastojanje i doprinos glede vlastitog spasenja. Samim time se smanjila i uloga crkve u medijaciji spasenja između Boga i vjernika, što je nepobitno vodilo budućim sukobima, koji će naposljetku rezultirati podjelom i odvajanjem protestanata od rimokatoličanstva.

Ovo izuzetno duhovno i intelektualno djelo utjecalo je na stvarabnje tzv: kulture sukobljavanja ili kulture dijaloga (Streitkultur), koja je u klasičnoj zapadnoj misli pretpostavlja da pobjedu donosi snažnija argumentacija i činjenica, a ne snažnija osoba ili institucija. Prema tome je i ova disputacija dovela do razvoja na područjima akademske discipline u društvenim i humanističkim znanostima.

Heidelberška disputacija nije u teološkoj misli izgubila na relevantnosti – naprotiv: upravo nam je danas u vremenu pluralizma ideja i teološke površnosti u suvremenoj crkvi potrebna takva bibliski utemeljena i razrađena rasprava i nauk.

Uz suvremene izazove univerzalizma, čovjek uvijek ima urođenu i grešnu težnju za spasenjem vlastitim zaslugama. Heidelberška rasprava Martina Luthera iz 1518, nas u tim zabludama potpuno razoružava i postavlja u milostivi odnos sa spasiteljem Isusom Kristom.

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link

Lajkajte i pratite nas na facebooku

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s