KRATKA BIOGRAFIJA JONATHANA EDWARDSA

Jonathan Edwards rodio se 1703. u Windsoru, Connecticut. Otac mu je bio lokalni pastor i podučavao je svog jedinog sina latinski jezik kada je navršio šest godina. U dvanaestoj godini Jonathana su poslali na Yale. Pet godina kasnije diplomirao je s najvišim počastima i svoj oproštajni govor izrekao na latinskom. Studirao je još dvije godine na Yaleu pripremajući se za službu, zatim je kratko radio kao pastor u Prezbiterijanskoj crkvi u New Yorku. Početkom 1723. Edwards je započeo podučavati na Yaleu i podučavao je sljedeće tri godine. Tada je došao poziv Crkvene općine Northamptona, Massachusetts. Edwardov djed, Solomon Stoddard, je tamo bio pastor gotovo pola stoljeća. On je odabrao Edwardsa kao svog pomoćnika  i nasljednika. Partnerstvo je započelo u veljači 1727. godine. Stoddard je umro 1729. godine. Edwards je ostao pastor sve do 175. godine – dvadeset i tri godine.

Godine 1723., Edwards se zaljubio u trinaest godina stariju djevojku imenom Sarah Pierrepont, koja se dokazala kao prava žena koja bi mogla dijeliti njegovu religioznost. Na prvoj stranici njegove Gramatike grčkog jezika, napisao je ljubavnu pjesmu, njegovo srce je bilo sposobno samo za takav način pisanja: “Kažu da ima mlada dama u (Novom Nebu) koju voli  Veliko Biće koje je načinilo i vlada svijetom… Ponekad će ići od mjesta do mjesta, pjevajući slatko i čineći se da je uvijek puna radosti i zadovoljstva i nitko ne zna zašto. Voli sama šetati kroz polja i gaj i čini se da uvijek ima nevidljivog sugovornika sa sobom”.

Četiri godine kasnije, pet mjeseci nakon njegova uvođenja u službu u Northampton, vjenčali su se. Imali su jedanaestero djece ( osam kćerki i tri sina ), svi su poštovali svoga oca i nisu sramotili obitelj ni na koji način, unatoč tome što im je otac provodio čak i po 13 sati proučavajući. Kako bilo, Edwards nije posjećivao svoje župljane (620 članova koji su pristupali pričesti u 1735. godini). Išao je tek ako bi dobio poziv od bolesnika. Često je propovijedao na privatnim sastancima u kućama. Poučavao je djecu. I ohrabrivao je svakoga da dođu u njegov ured po savjet. Njegov sud o sebi bio je da nije bio naročito razgovorljiv i da je najveće dobro donosio ljudskim dušama i najbolje promovirao Krista propovijedanjem i pisanjem.

Tijekom ranih godina njegove službe u Norhamptonu, Edwards je propovijedao dvije službe tjedno, jednu u nedjelju i jednu tijekom tjedna, navečer. Propovijedi tih dana trajale su, uglavnom, jedan sat, ali su znale trajati i znatno duže. Dok je još bio na studiju, Edwards je napisao 70 odluka

Držao se ekstremno strogog rasporeda proučavanja. Rekao je da je mislio “Krist je preporučio rano ustajanje u jutro jer je On uskrsnuo iz groba vrlo rano”.  Općenito, ustajao je između četiri i pet i kretao na svoje proučavanje. Uvijek je proučavao s olovkom u ruci, razmišljajući o svakoj misli i zapisivao u svoje bezbrojne bilježnice. Čak i na putovanjima, zakačio bi komadić papira na kaput da ga  podsjeti na misao koja mu se javila tijekom puta. Navečer, kada se većina pastora iscrpljena odmarala na kauču ili boravila na sastancima Financijskog odbora, Edwards bi se vratio svojim proučavanjima nakon što je proveo sat vremena sa svojom djecom. Postojale su iznimke. U siječnju 22., 1734. godine, zapisao je u svoj dnevnik, “Prosudio sam da je najbolje kada sam u dobrom raspoloženju, razmišljati o božanskom … da, redovito, neću biti uznemiren odlaskom na večeru, nego ću se odreći svoje večere, radije nego biti slomljen .”

To možda zvuči nezdravo, posebno za onoga koji nije bio odviše snažan. Ali Edwards je pazio na svoju dijetu i vježbanje s velikom pažnjom. Sve je bilo izračunato da potpomogne njegovu djelotvornost i snagu u proučavanju. Suzdržavao se svake količine i vrste hrane od koje bi postao bolestan ili pospan. Zimi bi vježbao tako što bi cijepao drva za vatru, ljeti bi jahao konja i hodao po poljima. Za ovih šetnji po poljima jednom je napisao: “Ponekad za lijepih dana, našao bih sebe više voljnim za slave svijeta nego spram obveza za proučavane ozbiljne vjere”. Tako da je i on imao svojih borbi. Ali za Edwardsa to nije bila borba između prirode i Boga, nego između dva različita iskustva Boga: “Jednom kada sam odjahao u šumu zbog zdravlja, 1737. godine, trebao sam sjahati s konja na mjestu odmora, jer su moji maniri obično bili, hodati za božanskim mislima i molitvom, što je za mene bilo posebno, razmišljati o slavi Sina Božjega, kao Posrednika između Boga i čovjeka, njegovoj zadivljujućoj, velikoj , punoj, čistoj i slatkoj milosti i ljubavi i krotkoj pristupačnosti…koje se nastavlja, otprilike oko sat vremena, tako da sam veći dio vremena proveo u poplavi suza, jecajući na glas.” Imao je izvanrednu ljubav prema slavi Božjoj u prirodi. Učinak ove ljubavi na njegovu snagu da uživa u veličini Božjoj i na njegov slikovit govor u propovijedanjima je bio silan.

wesley

Edwards je učinio neke pastoralne greške koje su zapalile fitilj koji je naposljetku eksplodirao njegovim otpustom iz crkve. Na primjer, 1744. godine, prozvao je neke mlade nevine ljude u bestidni skandal. Ali ono što je okončalo njegovu pastoralnu službu bila je odvažno, javno odbacivanje vrlo čvrste  tradicije u Novoj Engleskoj da ispovijedanje spasonosne vjere nije potrebno  kod pričesnika na Večeri Gospodnjoj. Njegov djed je dugo branio običaj davanja pričesti ljudima koji nisu ispovjedili vjeru ili dokazali na bilo koji način da su preporođeni. Stoddard je vidio Večeru kao sakrament koji preporađa. Edwards je odbacio ovo kao nebiblijsko i napisao knjigu u obranu ovoga. Ali u petak, 22. lipnja 1750. odluka o otpustu je bila pročitana i 1.srpnja Edwards je dao svoju pozdravnu propovijed. Imao je četrdeset i šest godina i služio je crkvi pola svoga života.

Tijekom svih ovih godina bio je primarna ljudska iskra priključena na božanski napon što je i uzrokovalo Velik o probuđenje u Novoj Engleskoj. Neobična sezona preporoda odvijala se, posebno od 1734. do 1735. i od 1740. do 1742. Gotovo sva Edwardsova djela koja su objavljena tijekom njegovih dana u Northamptonu bila su posvećena tumačenju, obrani i promoviraju svega onog u što je vjerovao, a to je bilo iznenađujuće djelo Božje, a ne puka emocionalna histerija. Ovo bi nam trebalo pomoći, te valja imati na umu da su Edwardsove propovijedi općenito imale širi krug publike od njegove vlastite župe. Uvijek imao na umu Kristovo kraljevstvo na zemlji i znao je da je  njegov glas bio onaj koji se odražava iznad granica Northamptona. Neka njegova djela su bila tiskana u Britaniji prije nego što su bila tiskana u Bostonu. Nakon otpusta iz Northamptona, prihvatio je Stockbridgeov poziv i otišao u zapadni dio Massachusettsa kao pastor crkve i misionar među Indijance. Tamo je bio do 1758. godine, kada je otišao za predsjednika Princetona. Ovih sedam godina u zabačenom Stockbridgeu bile su neizmjerno neizmjerno produktivne za Edwardsa. Tek se od 1757. godine počeo osjećati kao kod kuće. Tako, 19. listopada, 1757., nakon što je bio pozvan u Predsjedništvo Princetona, Edwards
je pisao Povjerenstvu Princetona, da ih uvjeri da je nepodoban za taj posao. Rekao je: “Moja konstitucija u mnogočemu je  nesretna, obdaren sam slabim tijelom, nezanimljiv, rastegnut slabo tečan, slabog nadahnuća, česte pojave djetinje slabosti i zajedljivosti u razgovoru, neugodne mlohavosti i ukočenosti. Veliki dio mene neprikladan je za konverzaciju, a napose za vođenje fakulteta!”. Dodao je, “Isto tako sam manjkav u nekim dijelovima učenja, posebno u algebri i višim dijelovima matematike i klasičnog grčkog. Moje učenje grčkog se većinom odnose na Novi Zavjet”.

Doista je neobično kako je dobro sačuvao svoje znanje hebrejskog jezika kroz trideset godina pastoralnog rada, zato jer je rekao da nikada ne bi volio provesti vrijeme učeći jezike, “osim ako to nije hebrejski jezik, u kojem bi se i sam trebao popraviti sebe, tako što ću podučavati druge”. Ali to je tipično  za muškarce da u pedesetčetvrtoj godini imaju želju unaprijediti svoje razumijevanje biblijskih jezika. Govorio je o knjigama koje je planirao napisati i onda je molio slobodu da radi ono za čim čezne njegovo srce:  “Moje srce je toliko u ovim proučavanjima, da ne mogu naći ni malo volje u srcu da prestanem težiti za proučavanjem u budućnosti.” Stoga kada je Odbor poslanika, koje je Edwards osobno pozvao u Stockbridge, izglasalo da je njegova dužnost da prihvati predsjedanje, Edwards je otvoreno plakao pred odbornicima, ali je prihvatio njihov savjet. Otišao je gotovo odmah i stigao je na Princeton u siječnju 1758. godine.

Dana 13.  veljače se cijepio protiv boginja, ali uskoro se pojavila groznica. Grlo mu se zagnojilo, a nije mogao uzimati lijekove. Umro je 22. ožujka 1758. godine u pedeset i četvrtoj godini života. Njegove posljednje riječi upućene ožalošćenim i bojažljivim prijateljima pored njegova kreveta su bile: “Vjerujte u Boga i ne trebate se bojati”. Njegovo veliko povjerenje u suverenu dobrotu Božju najbolje se odražava u snazi njegove supruge. Primila je vijest o smrti svoga muža u pismu njegova liječnika. Prva reakcija bilo je pismo koje je napisala svojoj kćerki Esther 3. travnja, dva tjedna nakon Edwardsove smrti:

“Moje drago dijete !
Što da kažem? Svet i dobar Bog pokrio nas je sa tamnim oblakom. O, da možemo primiti kaznu bez prigovora i položiti naše ruke na naša usta! Gospodin je to učinio. On je učinio da obožavam njegovu dobrotu, da ga imamo tako dugo. Ali moj Bog živi i on drži moje srce. O, koje naslijeđe nam je ostavio moj suprug i tvoj otac! Svi smo mi predani Bogu i tu ja jesam i uživam biti.
Zauvijek tvoja nježna majka, SARAH EDWARDS”

Iz knjige: John Piper, Božja vrhovna vlast u propovijedanju

Naslovna fotografija: feedingonchrist.com

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s