Četvrta od pet točaka kalvinizma kalvinizma glasi Neodoljiva milost. Ona zapravo govori o tomu da se izabrani odazivaju na Djelotvorni poziv.
Djelotvorni poziv
Bog, ne samo da je izabrao muškarce i žene koje će spasiti već ih je i pozvao na spasenje, kako nam to navodi apostol Pavao: “Koje pak predodredi, te i pozva…” (Rim 8,20). Odredio je i sredstvo po kojem će izabranici biti pozvani. Sredstvo poziva jest propovijedanje evanđelja. Taj je poziv kod izabranih djelotvoran, te se stoga naziva i djelotvorni poziv.
Westminstersko vjeroispovijedanje o djelotvornom pozivu kaže sljedeće:
“Svima onima koje je Bog predodredio za život, i samo onima za koje se Bogu svidjelo, u određeno i potvrđeno vrijeme, pozvati ih djelotvornim pozivom po Duhu Svetome i po Riječi Božjoj, iz stanja grijeha i smrti u kojem se prirodno nalaze, u stanje milosti i spasenja po Isusu Kristu: Bog prosvjetljuje njihove umove kako bi mogli razumjeti Božje stvari, a sve to na njihovo spasenje, Bog zamjenjuje njihovo kameno srce novim, živim srcem od mesa. Bog obnavlja njihovu volju i svojom ih svemoćnom silom upravlja na činjenje dobra, djelotvorno ih privlači k Isusu, a oni svojevoljno dolaze k njemu jer ih je Božja milost učinila voljnima.” (Westminstersko vjeroispovijedanje X/1).
Opći i unutarnji poziv
Propovijedanje evanđelja, u crkvi ili izvan nje ne rezultira time da svi prihvate poziv evanđelja. To se može objasniti postojanjem dvaju poziva, opći ili izvanjski te unutarnji odnosno djelotvorni poziv.
Općim ili izvanjskim pozivom Bog poziva ljude na različite načine da ga priznaju. Imamo tako opću objavu koja se npr. očituje u stvaranju. Sve stvoreno upućuje na Stvoritelja koji je dostojan svake hvale i časti (Ps 19,1-4). Ovakva objava može dovesti do određene spoznaje o Bogu, ali ne i do spasenja. Pored ove opće objave, ljudima se treba propovijedati i poruka križa. Sincilair B. Ferguson naglašava:
“Dužnost je kršćanske crkve da svakome u svako doba i na svakom mjestu navijesti da je u Kristu zadovoljenje svih čovjekovih potreba. Od prvih se učenika zahtijevalo da poslušaju i prenesu naredbu svog učitelja: ‘Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se’.”
No činjenica je da ni propovijedanje evanđelja ne proizvodi uvijek odaziv grešnika na prihvaćanje evanđeoske poruke. Što više, u nekih dovodi do okorjelosti srca, do odbijanja milosti ponuđene u Radosnoj vijesti. Kako bi grješna duša bila spašena, izvanjski poziv mora biti popraćen unutarnjim pozivom Božjeg Duha jer upravo je Duh Sveti taj koji nas uvjerava u to što je grijeh zapravo, što je pravednost Božja i pravedna osuda. (Iv 16,8). Takav, unutarnji poziv, jest djelotvorni poziv kojega grešna duša ne može odbiti.
Ovu činjenicu potvrđuje i Božja riječ. Evo nekoliko primjera.
«Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti», Iv 6,37.
Primijetimo da je Otac taj koji Kristu daje izabrane, i one će doći k Njemu i neće biti izbačeni.
«Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla…», Iv 6,44.
Ovdje nam naš Gospodin govori kako je ljudima nemoguće da sami od sebe dođu Kristu već ih Otac mora privući.
«Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.», Ivan 6,45. Mnogi će čuti izvanjski poziv, ali oni koje je poučio Otac će odgovoriti na poziv i doći Kristu. Stoga kao što je i rečeno Šimunu Petru, «Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.»
«Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.», Rim 8,14.
«Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom…», Gal 1,15.
«A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu», 1 Pt. 2,9.
«A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu…», 1 Pt 5,10.
U Djelima apostolskim 16,11-15 čitamo o tomu kako je Pavao propovijedao evanđelje skupini žena koje su se nalazile pokraj rijeke. Iako su sve žene slušale Riječ, čitamo da se samo kod žene po imenu Lidija dogodio unutarnji poziv: “… Ona je priznavala pravoga Boga; Gospodin joj otvori srce tako da se prikloni Pavlovim riječima.” (Dj 16,14). Sve su žene čule izvanjski poziv, no Lidija je čula i odazvala se unutarnjem pozivu Duha.
U ljudskoj je prirodi da odbije poruku evanđelja. Pavao kaže u 1 Kor 2, 14: “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega”. Zato se mora Bog umiješati u našu prirodu kako bi nas učinio voljnima prihvatiti njegov poziv. Kada to Bog ne bi učinio, mi bi bili zauvijek izgubljeni.
Trebamo naglasiti da Bog svojim djelotvornim pozivom ne prisiljava ljude da ga prihvate, već ih čini voljnima da se oni dragovoljno odazovu na Riječ Božju.
Heidelberški katekizam nam kaže u odgovoru na prvo pitanje: “… Zato me On i po svojemu Svetome Duhu uvjerava u vječni život i čini me takvim da svim srcem, dragovoljno i spremno, od sada i u buduće, živim za Njega.” Dakle, mi se možemo “odlučiti za Krista”, prihvatiti Krista kao svoga osobnoga Spasitelja, samo zato što nas je Bog učinio voljnima u tom smislu.
Vidi i ovo: Divna i neodoljiva Božja milost
Thomas Wattson, puritanac iz 17. stoljeća, je to opisao ovako:
«Bog juri naprijed pobjedonosno u kočijama Evanđelja… pobjeđuje ponos srca i pokorava volju koja se suprotstavljala Njegovoj milost, on smekšava okamenjeno srce. Oh! To je moćan poziv! Pa zašto onda neki govore o moralnom uvjeravanju? U kojem Bog samo moralno uvjeri čovjeka i ništa više? Ako Bog uistinu u obraćenju samo moralno uvjerava čovjeka i ništa više tada čini mnogo manje nego li to čini đavao u uništavanju ljudi.»
Čak i u svjedočenju arminijanaca možemo čuti sljedeće izjave. “Bog je govorio mome srcu… Duh sveti me je presvjedočio da sam grješan….”. U njihovim molitvama također čujemo: “Gospodine, govori njegovom/njenom srcu, objavi mu se… učini ga voljnim da prihvati tvoju riječ.” Takvim stavom i takvim molitvama oni zapravo svjedoče ono što vjeruju kalvinisti o unutarnjem pozivu.
Mnogi kalvinistima prigovaraju da, ukoliko je Bog neke izabrao, čemu onda evangelizirati? I onako će izabrani biti spašeni evangelizirali mi ili ne. No naglasili smo kako je Bog je izabrao način kako će izabrani čuti riječ Božju. To je propovijedanje evanđelja.
Naviještanje evanđelja nije samo poziv izabranima već i naviještanje divnih djela Božjih svima pa i izgubljenima koji moraju čuti kako je Bog suveren i velik te da će u konačnici nad neobraćenim grješnicima uslijediti pravedna kazna.
Vidi i ovo: Ima li smisla evangelizirati ako je Bog neke izabrao na spasenje?
Treba također naglasiti da, ukoliko je Bog izabrao neke ljude za spasenje, naše će evangeliziranje uvijek biti uspješno jer će uvijek biti onih koji će se evanđelju odazvati. Ako sve ovisi o čovjeku, tada se može dogoditi da nitko ne odgovori na poziv evanđelja. Činjenica je da su upravo kalvinisti kroz povijest bili gorljivi evangelizatori, poput Georga Whitfielda npr.
Zaključimo s citatom R.C. Sproula koji kaže :
“Mi imamo smislenu ulogu u propovijedanju evanđelja: propovijedamo i objavljujemo evanđelje. To nam je dužnost i privilegija. No, Bog je taj koji daje da sjeme raste. On nas ne treba za svoje djelo, ali je vrlo zadovoljan kad smo dio djela…. Ne smijemo zapostaviti našu ulogu u evangelizaciji, ali niti smijemo istu precijeniti. Mi propovijedamo, svjedočimo. Dajemo izvanjski poziv. Samo Bog može poslati nutarnji poziv. To me tješi, a ne obeshrabruje. Mi moramo uraditi svoje, a Bog će svoje.”.
Autor: Biskup Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.