ŠTO JE OPRAVDANJE VJEROM? (1 dio)

Od kada je Martin Luther, poznati reformator iz 16. stoljeća, zakucao svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, nauk o opravdanju vjerom bio je jedan od velikih istina reformirane vjere. Tijekom 16. stoljeća reformatori su imali pet glavnih točaka koje su sažimale njihovu vjeru: samo Pismo (sola Scriptura), samo Krist (solus Christus), samo milost (sola gratia), samo vjera (sola fide) i Bogu jedinom neka je slava (soli Deo Gloria). Tri od ovih pet slogana iznimno su bitni za nauk opravdanja vjerom. Međutim, prije negoli nastavimo, pojasnimo što znači opravdanje vjerom.

Svi ljudi, prije ili kasnije, moraju stati pred Boga da im sudi. Dva su moguća ishoda presude: osoba je kriva ili nije kriva, ili, biblijskim rječnikom, Bog će osobu koja je pred Njim ili osuditi ili opravdati. Da bi Bog osobu opravdalo,  zahtijeva od nje apsolutnu pravednost,  tj. poslušnost Njegovu Zakonu. Čovjek je, međutim, grješan i pod Božjim je prokletstvom. Kako je, dakle, moguće da Bog grješna čovjeka proglasi opravdanim? Odgovor je u nauku o opravdanju vjerom. Mali Westminsterski katekizam napisan u 17. stoljeću, a koji je i danas jedan od temeljnih katekizama većine konzervativnih prezbiterijanskih denominacija, opravdanje vjerom definira na sljedeći način: «Opravdanje je čin Božje besplatne milosti po kojoj nam On radi Kristove pravednosti koja nam je imputirana (pripisana) oprašta sve grijehe i gleda na nas kao na pravednike, a prima se samo vjerom.» (Pitanje 33.) U ovoj definiciji nalazimo temelje nauka o opravdanju vjerom.

Kako će grješnik biti opravdan pred Bogom? Jedino ako netko drugi zauzme njegovo mjesto te Bogu ponudi savršenu poslušnost i pravednost koju On zahtijeva. Upravo je to Isus učinio za svakoga koji pogleda na Njega s vjerom; Isus je živio radi grješnika. Drugim riječima, tijekom čitava svog života Isus je bio savršeno poslušan volji i Zakonu svojega nebeskog Oca. Isus je također tijekom čitava svoga zemaljskog života trpio kaznu za grijeh koja je kulminirala Njegovim razapinjanjem na križ. To znači da je Isus kaznu Zakona i ponudio Svoju savršenu poslušnost onima koji će na Njega pogledati s vjerom. Također je uskrsnuo iz mrtvih, što je bio znak da je Otac prihvatio Njegovu žrtvu i osigurao pobjedu nad grijehom i smrti. Grješnik svome spasenju ne pridonosi baš ništa; presuda je to koju donosi Bog. Upravo je zbog toga škotski teolog i pjesnik, Horatius Bonar, napisao: «Tvoja djela, ne moja, o Kriste, srcu ovom milo poje, govore mi, gotovo je: i strahove tjeraju moje.» Nadam se da su sada ciljevi reformacije nešto jasniji.

Bog samo po svojoj milosti (sola gratia) opravdava grješnika. Bog ima potpuno pravo osuditi grješnika, ali mu umjesto toga pokazuje milosrđe i milost. Opravdanje se događa samo kroz Krista (solus Christus) jer Kristovo djelo, Njegov život, smrt i uskrsnuće, služe kao pravni temelj na kojemu se donosi opravdavajuća presuda grješniku. Grješnik biva opravdan samo po vjeri (sola fide). Drugim riječima, grješnik ne biva opravdan poslušnošću ili dobrim djelima, već se oslanja isključivo na osobu i djelo Isusa Krista za opravdavajući presudu, umjesto da bude proglašen krivim. Ove su tri točke temelj nauka opravdanja vjerom i upravo ćemo njih detaljnije proučavati u ovoj knjizi kako bi bolje razumjeli ove važne istine reformirane vjere.

Jean Calvin, reformator druge generacije iz 16. stoljeća, objasnio je:

«Ako prvo ne shvatite kakav je vaš odnos prema Bogu i kakva je narav njegove osude, nemate niti temelj spasenja niti temelj na kojemu možete graditi svoju pobožnost prema Njemu.» Upravo zbog toga je Kalvin vjerovao kako je nauk o opravdanju vjerom «glavna osovina na kojoj počiva vjera». (John Calvin, Institutes of the Christian Religion, ed. John T. McNeil, prijevod Ford Lewis battles (Philadelphia: Westminster Press, 1960.). 3.11.1.)

Stoga nije neobično da je reformator Johann Heinrich Alsted, teolog iz 17. stoljeća, , jedan od delegata na sinodi u Dortu (1619.), na kojoj je doneseno pet točaka kalvinizma, napisao kako je nauk o opravdanju vjerom articuluc stantis et cadentis ecclesiae, članak na kojemu crkva stoji ili pada.

Kako bi bolje razumjeli ovaj iznimno važan nauk, razmotrit ćemo prva poglavlja Biblije i stvaranje Adama gdje ćemo vidjeti kako je Božja namjera od samoga početka bila stvoriti i suditi svome stvorenju. Kao drugo, vidjet ćemo kako je u svijetu palom u grijeh Bog kroz Stari zavjet upućivao  na osobu i djelo Svojega Sina, dokazujući kako osoba ne može biti opravdana u Božjim očima vlastitom poslušnošću već samo vjerom u Isusovo djelo. Treće, vidjet ćemo kako su Kristov život, smrt i uskrsnuće osnovni temelj nauka o opravdanju vjerom. Četvrto, sažet ćemo naše zaključke i pokazati kako su reformirane crkve stoljećima prakticirale i živjele ovaj nauk. Peto, odgovoriti ćemo na neka uobičajena pitanja o ovom nauku.

U POČETKU

Većina je upoznata s radnjom prva dva poglavlja Knjige Postanka. Bog stvara nebo i zemlju te kao krunu stvaranja stvara čovjeka na Svoju sliku. Bog zabranjuje čovjeku jesti s drveta spoznaje dobra i zla, ali čovjek se oglušio o naredbu i gurnuo čitav svijet u grijeh, smrt i pod tlačiteljsku vlast Sotone. Ono što mnogi ne uviđaju jest kako nauk o opravdanju vjerom nalazimo upravo u tim prvim poglavljima Biblije.

Kada je Bog stvorio čovjeka, muško i žensko, donio je prosudbu o svom djelu; stvorio je i proglasio sve «dobrim». Štoviše, kada je stvorio čovjeka, jedino stvorenje koje je bilo na sliku Božju, proglasio  je «vrlo dobrim» (Post 1,31).  Božje proglašenje čovjeka «vrlo dobrim» bila je pravna izjava. Prisjetimo se razgovora između mladoga bogataša i Isusa kada ga je Isus upitao zašto ga zove dobrim, jer jedino je Bog dobar (Mk 10,18; Lk 18,19). U Mudrim izrekama čitamo: «Zato idi putem čestitih i drži se staza pravedničkih!» U ovom retku pjesnik rabi sinonimski paralelizam (hebrejska pjesnička struktura) kojim nam jednu istinu iznosi na dva različita načina, u ovom slučaju kako su čestitost (dobrota) i pravednost sinonimi. Dakle, kada je Bog proglasio čovjeka «vrlo dobrim», zapravo ga  je proglasio pravednim.  Također je važno primijetiti kako je ta pravednost, iako stvarna, još uvijek bila neiskušana, nedokazana.

Bog je sklopio savez , dogovor, s Adamom. Taj je savez, kao svi savezi u Bibliji, sadržavao klauzulu poslušnosti. Kao prvo, Bog je od Adama tražio neka ne jede s drveta spoznaje. Drvo spoznaje u ovom je smislu bilo vizualni simbol Božje zapovijedi, znak Njegova zakona. Drugo, Bog je Adamu zapovjedio da napuni zemlju slikom Božjom, što bi i učinio razmnožavajući se zajedno sa ženom. Adam i Eva bi stvorili potomke koji bi također bili na sliku Božju i na taj način napunili zemlju Božjom slavom. Jedan je od Adamovih zadataka bio podložiti zemlju sebi. Drugim riječima,  trebao je proširiti taj red koji je vladao u edenskom vrtu, mjestu gdje je Bog boravio, na sve krajeve zemlje. To je bio zadatak kojega je Bog stavio pred Adama, zajedno s testom poslušnosti. Kada bi izvršio sve zadano, Bog bi Adama proglasio pravednim i ta pravednost više ne bi bila nedokazana, netestirana. U potpunosti bi bilo potvrđeno da Adam jest vjeran i poslušan zapovijedima svojega nebeskog Oca.  Ako ne bi izvršio zapovijedi, Bog je jasno dao do znanja da će umrijeti (Post 2,17). Reformirani su teolozi taj odnos između Boga i Adama nazivali savez djela ili savez života. Westminstersko vjeroispovijedanje kaže: «Prvi savez koji je Bog sklopio s čovjekom bio je savez djela po kojemu je Adamu i njegovu potomstvu obećan život uz uvjet savršene osobne poslušnosti» (VII:2).

Nažalost, znamo što se dogodilo. Adam i Eva su sagriješili, poslušali su zmijin glas umjesto da budu podložni Božjoj zapovijedi. Međutim, umjesto da čovjeka kazni zasluženom kaznom, Bog biva milostiv prema njima. Adam i Eva su bili kažnjeni zbog svojega grijeha, izbačeni  iz Edena, Božjeg prebivališta. Kažnjeni su fizičkom i duhovnom smrću, nisu više mogli biti poslušni Bogu, što je od njih zahtijevao, i stoga su morali živjeti bez Božje dobrostive nazočnosti. Bog je ipak iskazao paru milosrđe i obećao da će sjeme žene pokoriti sjeme zmijino. Proklinjući zmiju, Bog joj je rekao: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu» (Post 3,15). Drugim riječima, ne samo da će Bog poslati nekoga da poništi katastrofalne i tragične posljedice koje je donio pad u grijeh nego će ta osoba također biti poslušna Bogu, što je od početka zahtijevao. Upravo su zbog toga teolozi događaj iz Postanka 3,15 nazvali prvo obećanje evanđelja. Bog se više nije prema Adamu i ženi odnosio na temelju saveza djela, već na temelju nečega sasvim nova. Sada se prema njima odnosio na temelju Svoje milosti. Ovaj su odnos reformirani teolozi kroz povijest nazivali savez milosti.

Westminsterski teolozi su to vrlo lijepo izrekli u vjeroispovijesti:

 «Padom u grijeh čovjek je postao nesposobnim živjeti po savezu djela, stoga je Gospodin sklopio novi savez s čovjekom – savez milosti. Po savezu milosti Bog nudi grješnicima život i spasenje po Isusu Kristu, zahtijevajući vjeru u Njega kako bi bili spašeni, obećavajući Duha Svetoga svima koji su određeni za život vječni, čineći ih voljnima i sposobnima da vjeruju.» (Westminstersko vjeroispovijedanje VII:3.)

Adam je našao utočište u savezu milosti i Božje prvo obećanje Evanđelja vidljivo je u njegovoj reakciji: Adam svojoj ženi daje ime. Više nije bila žena već je sada imala ime Eva, što znači davateljica života (Post 3,20). Drugim riječima, Adam je vjerovao u obećanje da će ih ženino sjeme izbaviti, vjerom se pouzdao u Krista, znao je, možda ne svaku pojedinost, da će ih djelo onoga koji će doći od ženina sjemena osloboditi od ropstva Sotoni, grijehu i smrti te vratiti čovjeka u Božju nazočnost.

Adamova vjera nije bila introspektivna. On nije sam u sebi tražio rješenje pada u grijeh; rješenje je tražio negdje drugdje, u ženinu sjemenu. Već u priči iz Postanka možemo naslutiti da će čovjekov grijeh biti iscijeljen, ali ne tako što će jednostavno biti vraćen u edenski vrt u Božju nazočnost, već će spasenje Adama i Eve biti daleko veće. Oni će biti vraćeni u Božju nazočnost da s Njime borave zauvijek, a njihova golotinja, njihov sram bit će pokriven prolijevanjem krvi drugoga. To se daje naslutiti iz toga što su Adam i Eva odjeveni u životinjsku kožu koju im je sam Bog pribavio (Post 3,21). Krv je morala biti prolivena kako bi se čovjek mogao vratiti u Božju nazočnost. Čovjek više nikada neće biti gol već odjeven u haljine drugoga. Odjeven u pravednost sjemena ženina.

Nastavak pročitajte ovdje

Autor: J.V. Fesko

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link

Lajkajte i pratite nas na facebooku

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s