ŠTO JE OPRAVDANJE VJEROM? – (2 dio: Abraham povjerova Bogu)

Prvi dio možete pročitati ovdje

U STAROME ZAVJETU

Noa i potop

Nakon pada u grijeh čitamo kako je Božje dobro stvorenje sve brže propadalo (Post 6,5). Bog je, stoga, odlučio suditi stvorenju i iznova početi s jednim pravednim čovjekom, Noom, i njegovom obitelji  (Post 6,7-8). Bog je naredio Noi da sagradi arku kako bi stvorenja, zajedno s njegovom obitelji, mogla biti spašena.  Bog je kroz potop vratio Svoje stvorenje u prvotno stanje kakvo je bilo u Postanku 1,2. Vode su opet prekrile zemlju kao i na početku. Noa i obitelj su iz arke stupili na obnovljenu zemlju, ali sve se ubrzo opet počelo raspadati. Počeli su se odvijati događaji koji su strahovito sličili onima koji su prethodili padu Adama i Eve. Noa je sagriješio, baš kao što su sagriješili Adam i Eva kada su jeli zabranjeno voće i shvatili da su goli, što je rezultiralo blagoslivljanjem i proklinjanjem sjemena. Isto je tako Noa sagriješio kada je popio previše vina, napio se i otkrio svoju golotinju. Noin je pad u grijeh također rezultirao blagoslivljanjem i proklinjanjem sjemena. Ako je bilo ikakve dvojbe je li čovjek sposoban udovoljiti Bogu i dati mu tu pravednost koju Bog traži od njega, Noini potomci su odagnali svaku dvojbu sagradivši babilonsku kulu (Post 11,1-9). Čovjek je još jednom pokušavao, kao i Adam u vrtu, biti Bogom.

U podnožju babilonske kule nalazimo novi početak kultura. Iz ruševine Babilona Bog je pozvao Abrahama: «Jahve reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati’» (Post 12,1-3). Ovo je sada nešto drugačije od onoga što se ranije događalo. Bog više ne zapovijeda svojim slugama da se množe i napune zemlju, kako je to zapovjedio Adamu i Evi te Noi (Post 1,28; 9,1). Umjesto toga, Bog obećava da će On napuniti zemlju kroz Abrahama i njegove potomke. Koliko je to obećanje globalno, vidljivo je iz činjenice da Bog obećava da će kroz Abrahama sva plemena na zemlji biti blagoslovljena. Važno je imati na umu kako je Božje obećanje Abrahamu samo nastavak obećanja danog Adamu i Evi da će ženino sjeme pobijediti zmijino sjeme. Nadalje, vidimo kako je Bog na sebe preuzeo ono što Adam i Noa nisu uspjeli, a to će ispuniti kroz Svoje obećanje Abrahamu. Upravo zbog toga apostol Pavao naziva Postanak 12,3 evanđeljem: «A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: ‘U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi.’» (Gal 3,8).

Abraham

Čitajući nadalje izvješće o velikom patrijarhu, nailazimo na jedan od najvažnijih dijelova Pisma koji se bave naukom o opravdanju vjerom. Bog je obećao Abrahamu da će od njega načiniti veliki narod i da će se njime blagoslivljati sva plemena zemaljska. Abraham je ovo obećanje primio kada mu je bilo 75 godina (Post 12,4). Međutim, godine su prolazile i činilo se kao da je Bog zaboravio na svoje obećanje, no Bog se još jednom obratio Abrahamu: «Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika» (Post 15,1). Abraham je bio potišten jer nije imao potomstva. Njegov sluga Eliezer Damaščanin trebao je biti njegov nasljednik (Post 15,2-3). Abraham je vjerovao da će umrijeti bez vlastita potomstva, no Bog ga je podsjetio na obećanje koje mu je dao rekavši: «Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak… Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti… Toliko će biti tvoje potomstvo» (Post 15,4-5). Kako je Abraham odgovorio na ovo ponavljanje evanđelja, kako to kaže apostol Pavao?

U Knjizi Postanka čitamo: «Abram povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost» (Post 15,6). Ovo je, najblaže rečeno, nevjerojatna izjava. Ona je poput munje u malenoj mračnoj prostoriji. Prvo, Abraham je povjerovao u Božje obećanje, ono što Pavao naziva evanđeljem. Drugo, Bog je pogledao na Abrahama ne kao na grješnika već kao na pravednika. Na drugim mjestima  Pismo opisuje pravednost kao nešto što osoba može dostići samo kroz potpunu i savršenu poslušnost cjelokupnom Božjem zakonu (Levitski zakonik 18,5; Ponovljeni zakon 27.-30., Poslanica Galaćanima 3,10-14; Poslanica Rimljanima 10,5). Abraham, međutim, dobiva status pravednika tako što se vjerom pouzdaje u Božje obećanje. Treće, Postanak 15,6 nam kaže da je Bog Abrahamovu vjeru «uračunao» kao pravednost, a to je vrlo bitno. Uračunati pravednosti, pridodati, imputirati pravednost nekomu znači da je ta pravednost nešto strano, nešto novo, nešto što nije u Abrahamovoj prirodi. Upravo u Postanku 15,6 nalazimo nauk o opravdanju vjerom ili sola fide.

Abraham nije proglašen pravednim zbog svoje poslušnosti već isključivo zbog svoje vjere u Božje obećanje. Potvrdu ovomu nalazimo u nepogrješivu i autoritativnom tumačenju ovoga odlomka. Pavao piše: «Što ćemo dakle reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu? Doista, ako je Abraham po djelima opravdan, ima se čime dičiti – ali ne pred Bogom. Ta što veli Pismo? Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost. Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost nego kao dug. Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost» (Rim 4,1-5). U Pavlovu tumačenju retka iz Postanka 15,6 apostol eliminira opravdanje djelima, pokušaj zadobivanja spasenja kroz poslušnost zakonu, već ističe opravdanje samo vjerom. Na ovu ćemo se temu još vratiti, naročito kada se budemo bavili Kristovim životom, smrću i uskrsnućem u odnosu prema nauku o opravdanju vjerom. No, prije nego što nastavimo, moramo se pozabaviti još jednim vidom priče iz Knjige Postanka 15.

Nakon Abrahamova opravdanja, Bog s njime sklapa savez. U Abrahamovo vrijeme običaj je bio da narodi, klanovi ili pojedinci sklapaju dogovore ili saveze. Ponekad su se savezi sklapali među jednakima, a ponekad je jedna strana bila moćnija. Nakon što bi se stranke dogovorile oko uvjeta saveza, savez bi se zapečatio nekim obredom. Obje bi strane uzele neku životinju, razrezale ju napola i prošetale između prepolovljenih životinjskih tijela. Svrha je ovoga obreda bila povezanost i predanje obje strane tom savezu te je služila kao znak da onoga tko prekrši dogovor, neka snađe ista sudbina koja je snašla  životinju (usporedi: Jeremija 34,18-19). Imajući to na umu, obratimo pozornost na ono što se dogodilo na ceremoniji sklapanja saveza između Boga i Abrahama.

Nakon što je Abraham prerezao životinje napola, zašlo je sunce i Abraham je čvrsto zaspao (Post 15,9-17). Tada su žeravka i goruća baklja, simboli Božje nazočnosti, prošle same između prepolovljenih životinja. Znakovito Bog obećava da, ako patrijarh ili sam Bog prekrše neke od uvjeta saveza, sam će Bog snositi posljedice za kršenje saveza. S obzirom na to da Bog ne može umrijeti, jasno je da će On održati obećanje koje je dao. Iznova i u ovom događaju nalazimo važne elemente nauka o opravdanju vjerom. Abraham je pasivan, štoviše, on spava dubokim snom. Bog je taj koji je aktivan, On daje savezno obećanje, On je taj koji opravdava Abrahama pripisujući mu pravednost kroz vjeru, On je taj koji se zaklinje nepromjenjivom zakletvom saveza da će snositi posljedice kršenja obećanja saveza. Obećanje koje je Bog dao Adamu i Evi postupno se otkriva i postaje sve očitijim u ovom savezu evanđelja kojega Bog skalpa s Abrahamom. Odmah nakon što je prošao između životinjskih polovica, Bog se zaklinje Abrahamu: «Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu… » (Post 15,18). Pavlovo tumačenje toga retka je neizmjerno vrijedno: «A ova su obećanja dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Ne veli se: ‘I potomcima’ kao o mnogima, nego kao o jednomu: ‘I potomstvu tvojem, to jest Kristu’» (Gal 3:16). Pavao nam tumači redak i pokazuje kako se obećanje saveza koje je Bog dao Abrahamu ispunilo u Isusu Kristu, Božjemu jedinom Sinu.

Sažetak 

Dosada smo u Postanku uočili neke važne zaključke. Vidjeli smo kako je Bog postavio čovjeka u edenski vrt i zapovjedio mu dvije stvari: 1) neka ne jede s drveta spoznaje, 2) neka napuni zemlju slikom Božjom i proširi Eden do kraja zemlje.

Adam je podbacio. Bog je zatim iznova počeo s novim «Adamom». Noa je bio pravednik, ali niti on nije izvršio zapovijed ispunjavanje zemlje slikom Božjom. Stoga je Bog pozvao Abrahama, bezbožnika, i dao mu obećanje. Ono što je zapovjedio Adamu i Noi sada obećava dati Abrahamu; On će sam to učiniti kroz Abrahama. Abraham je povjerovao tom obećanju i postao pravednim pred Bogom, ne vlastitim djelima i poslušnošću već vjerom u obećanje, samo vjerom u evanđelje da će sjeme ženino uništiti sjeme zmijino i da će mu Bog dati mnogo potomstvo kroz njegovo jedno sjeme, Isusa Krista. Štoviše, Abrahamova grješna narav nije više predstavljala problem jer mu je Bog pripisao, imputirao pravednost po vjeri. Odakle  ta pravednost? Ta je pravednost imala doći od Boga, Boga u tijelu, obećanoga ženinog sjemena, Abrahamova sjemena.

Nastavak pročitajte ovdje

Autor: J.V. Fesko

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link

Lajkajte i pratite nas na facebooku

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s