Za reformatore je učenje: opravdanje vjerom imalo poseban značaj. Krist nas opravdava ne po našim djelima već po vjeri u njegovu dragocjenu žrtvu.

Prvi dio pročitajte ovdje

Drugi dio pročitajte ovdje

Treći dio pročitajte ovdje

Opravdanje vjerom – nauk reformatora

Pregledavajući biblijske podatke, glavne točke nauka opravdanju vjerom možemo sažeti na sljedeće:

Opravdanje je pravnog karaktera; njime Bog onoga koji pogleda vjerom na Krista proglašava pravednim.

Opravdavamo se jedino vjerom jer, radi grijeha koji u nama prebiva, ne možemo iskazati Bogu poslušnost koju On zahtijeva od nas. Dakle, ne oslanjamo se sami na sebe za spasenje već se za svoje spasenje moramo osloniti na ono što je Krist učinio, izvan nas samih.

Kristov život, smrt i uskrsnuće pravni su temelj našega opravdanja.

Opravdanje vjerom nam osigurava boravak u Božjoj prisutnosti, sada i u budućnosti, i jamči j da smo primili vječni život.

Vrlo je važno prepoznati da je upravo nauk opravdanja vjerom bio od iznimne važnosti za reformaciju u 16. stoljeću. Razni su teolozi već i ranije postavljali temelje, ali Luther je bio ta kap koja je prelila čašu. Jedan od Lutherovih suvremenika, katolički svećenik Johann Tetzel, putovao je po zemlji i prodavao oproštajnice. Oproštajnica ili indulgencija trebala je biti nešto kao zahvalnica za donaciju za gradnju katedrale sv. Petra u Rimu. Papa je izdao te oproštajnice kako bi ljudi, navodno, provodili manje vremena u čistilištu ili kako bi živući mogli kupiti oslobođenje iz čistilišta svojim preminulim rođacima. Tetzel je skovao zgodnu frazu: «Kada novčić u škrinjici zazvoni, duša se iz čistilišta skloni!» Ti su događaji na kraju nagnali Luthera da zakuca svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu, večer uoči Svih svetih, 31. listopada 1517. Budući da je u to vrijeme izumljen i tiskarski stroj, Lutherove su se teze vrlo brzo tiskale i proširile čitavom Europom te je ubrzo započela reformacija.

Tijekom reformacije su i luterani, sljedbenici Luthera, i reformirani teolozi, kao što su Ulrich Zwingli, John Calvin, Zacharias Ursinus, Heinrich Bullinger, Gaspar Olevianus i mnogi drugi, uvidjeli istinitost onoga što je Luther pisao i složili su se s njime. Naravno, slagali su se s Lutherom jer su istine o kojima je pisao, prepoznali kao istine Pisma. Reformatori su čitali Pismo, naročito Pavlove poslanice, i uvjerili se u istinitost nauka opravdanja vjerom. Ovi su se teolozi pobrinuli da se taj nauk uvede u vjeroispovijedanja i katekizme reformacije.

U sljedećim vjeroispovijedanjima i katekizmima nalazimo potvrdu nauka o opravdanju vjerom:

Augsburška konfesija (1530.), luteranska

«Naše crkve naučavaju kako čovjek ne može biti opravdan pred Bogom vlastitim trudom, zaslugama ili djelima već je besplatno opravdan, Krista radi, kroz vjeru kada uzvjeruje da je u milosti i da su mu grijesi oprošteni kroz vjeru, kada uzvjeruje da je Krist patio radi njega i da su mu Njega radi oprošteni grijesi i dani su mu  pravednost i vječni život.» (§ 4)

Francusko vjeroispovijedanje (1559.), francusko reformirano.

«Vjerujemo kako dioništvo u opravdanju zadobivamo isključivo vjerom, kako je pisano: ‘On je patio radi našega spasenja i tkogod pogleda na Njega s vjerom neće poginuti.’ To činimo tako što na sebe primjenjujemo obećanja koja su nam dana kroz Njega i osjetimo učinke toga prihvaćanja, uvjereni da smo utemeljeni na Božjoj Riječi i da nas ništa ne može zavarati. Stoga naše opravdanje po vjeri ovisi o obećanjima kojima nam Bog objavljuje i svjedoči svoju ljubav.»

Belgijsko vjeroispovijedanje (1561.), nizozemsko reformirano.

«Vjerujemo kako se naše spasenje sastoji od oproštenja naših grijeha, zbog Isusa, i da se uračunava pravednost; kao što nas David i Pavao uče, proglašavajući taj događaj najsretnijim događajem za čovjeka, da nam Bog uračunava pravednost bez naših zasluga.“ (§ 23.)

Heidelberški katekizam (1563.), nizozemsko reformirano

«61. Zašto kažeš da te samo vjera opravdava?

Zato što snagom i zaslugom svoje vjere ne mogu ugoditi Bogu nego zadovoljštinom, pravednošću i svetošću Kristovom koji su moja jedina pravednost pred Bogom te zato što to mogu jedino steći prihvativši vjerom i nikako drugačije.»  (Pitanje 61.)

39 članaka vjere (1571.), anglikansko

«Samo zbog zasluga Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista, po vjeri, a ne zbog naših djela i zasluga, smatramo se pravednima pred Bogom . To što smo, stoga, samo po vjeri opravdani, vrlo je spasonosan i utješan nauk… » (§ 11.)

Westminstersko vjeroispovijedanje (1647.), prezbiterijansko; Drugo londonsko vjeroispovijedanje (1689.), baptističko.

«Vjera je, stoga, instrument opravdanja jer po njoj primamo Krista i Njegovu pravednost.» (§ 11:2.)

Promatrajući ovaj pregled katekizama i vjeroispovijedanja iz razdoblja reformacije i postreformacije, jasno nam je kako su se teolozi diljem Europe – Njemačka, Francuska, Nizozemska, Škotska i Engleska – iz različitih denominacija – luterani, reformirani, anglikanci, baptisti, prezbiterijanci – svi jednoglasno složili oko opravdanja vjerom. Dakle, očito je kako nauk opravdanja vjerom nije neko opskurno učenje ograničeno na jedan mali dio zemlje, već je bio naširoko priznat i naučavan u čitavoj Europi u 16. stoljeću. Prije negoli zaključimo, pozabavimo se još dvama pitanjima koja se uglavnom postavljaju protiv opravdanja vjerom.

ODGOVORI NA PRIMJEDBE

Antinomijanizam

Kada ljudi čuju o biblijskom nauku opravdanja vjerom, uglavnom se pojavljuju dvije primjedbe. Prva, kako je takvo učenje opasno jer će potaknuti ljude da žive u grijehu kada čuju da su im svi grijesi – prošli, sadašnji i budući – oprošteni ako samo povjeruju u Krista. Takva reakcija proizlazi iz straha od bezakonja, što se još naziva i antinomijanizam. Naravno, uvijek se dogodi da netko nakon što sazna o nauku opravdanja vjerom iskrivi i zlorabi učenje. Štoviše, upravo se s time suočio i sam apostol Pavao. U Poslanici Rimljanima Pavao odgovara na pitanje «da ostanemo u grijehu da milost izobiluje?» (Rim 6,1). Drugim riječima, bilo je onih koji su smatrali da ako Bog oprašta grijehe, a ja sam grješnik, to je onda savršeni spoj: ja griješim, a Bog mi oprašta po Svojoj milosti.» Ovakvomu pogrješnom shvaćanju nauka o opravdanju vjerom Pavao je odrješito rekao: «Nipošto!» (Rim 6,2).

Pavao objašnjava da se u našem opravdanju vjerom dogodio raskid sa starim Adamom kada smo oživljeni u Kristu. Pavao piše: «Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života» (Rim 6,3-4). Ovdje je jasno izrečeno kako naše opravdanje vjerom znači konačni raskid s našim grješnim postojanjem u Adamu i označava novi početak u Kristu. Na drugome mjestu Pavao objašnjava kako se u opravdanju vjerom nalazi i transformirajuće djelo Duha Svetoga: «Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu – da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri» (Gal 3,13-14).

Ovdje vidimo da je uzročni blagoslov opravdanja obnavljajuće djelovanje Duha Svetoga. Na drugom mjestu, u Poslanici Galaćanima, Pavao piše da Duh Sveti u nama proizvodi plodove: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,22-23).

Opravdan  vjerom i ujedinjen s Kristom, vjernik je u isto vrijeme ispunjen Duhom Svetim koji u vjerniku proizvodi Kristovu svetost i pravednost. Ovaj se preobražujući proces, tijekom kojega se vjernik transformira na sliku Kristovu, zove posvećenje. To znači da je svatko tko je opravdan vjerom također i posvećen. To znači da svakoga dana postaju sve pravednijima, a ne grješnijim. Kalvin to objašnjava tako što drži da smo mi dionici Krista: «Mi primamo dvostruku milost, naime, pomireni s Bogom kroz Kristovu nedužnost u nebu imamo milostivog Oca a ne Suca, i drugo, posvećeni Kristovim duhom možemo gajiti nedužnost i čistoću života.»(Calvin, Institutes, 3.11.) Pogledajmo što o toj dvostrukoj milosti – opravdanja i posvećenja – kaže Westminstersko vjeroispovijedanje: «Vjera je, stoga, instrument opravdanja jer po njoj primamo Krista i Njegovu pravednost. Međutim, ta vjera nije sama; u opravdanom se čovjeku uz nju nalaze i druge spasonosne vrline, a ta vjera nije mrtva vjera, već čini dobra djela iz ljubavi» (11,2). Drugim riječima, vjernik koji je ujedinjen s Kristom, po vjeri je opravdan, a to zajedništvo s Kristom donosi plodove svetosti – dobra djela. Dobra djela koja vjernik čini nisu uzrok njegova opravdanja već posljedica.

Legalizam

Druga primjedba opravdanju vjerom jest ta da predobro zvuči da bi bilo istina. Ljudi se pitaju kako je moguće da su nam grijesi oprošteni, da nam je uračunata pravednost, a da mi sami ničime tomu nismo pridonijeli? I s  tim se problemom apostol Pavao susreo u svojoj službi. Pavao je osnovao  mnoge crkve na području Galacije. Ubrzo nakon njegova odlaska, u crkvama su se pojavili lažni učitelji koji su naučavali da se nežidovi koji su povjerovali u Krista moraju i obrezati kako bi bili spašeni. Ti su lažni učitelji naučavali da se čovjek opravdava vjerom i djelima, u ovom slučaju vjerom i obrezanjem. Takvo je naučavanje vrsta legalizma, vjerovanje kako kršćanin može zadobiti Božju naklonost svojom poslušnošću. Pavlov odgovor na takva učenja je bio odrješit, nazvavši ga lažnim evanđeljem (Gal 1,8-9). Pavao kori Galaćane postavljajući im pitanje: «Ovo bih samo htio doznati od vas: jeste li primili Duha po djelima   Zakona ili po vjeri u Poruku? Tako li ste bezumni? Započeli ste u Duhu pa da sada u tijelu dovršite?» (Gal 3,2-3). Ono što legalisti ne shvaćaju jest da zakon Božji ne može spasiti, on samo osuđuje. Upravo se zato moramo obratiti Isusu vjerom: «Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego  vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati… Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro» (Gal 2,16 i 21; usporedi: Rim 2-3).

Kada ljudi čuju evanđelje, čija je sama srži opravdanje vjerom, i pomisle kako je to predobro da bi bilo istinito, to je znak da su tek počeli ponirati u dubine Božje ljubavi koje nam je Bog iskazao u Kristu. Kroz nauk opravdanja vjerom možemo shvatiti koliko je legalizam jadna zamjena za sveobuhvatno i svedostatno djelo Isusa Krista. Na koji način vjernik može pridonijeti savršenomu i dostatnom djelu Kristovu? Božja milost je uistinu predivna!

ZAKLJUČAK

Prije negoli završimo, pogledajmo praktične implikacije nauka o opravdanju vjerom. Kao prvo, mora nam biti jasno da niti jedna biblijska doktrina nije nepraktična, a najmanje nauk opravdanja vjerom. Ima li išta važnije i praktičnije od činjenice da je Krist ispunio jaz između grješna čovjeka i svetoga Boga, prinijevši Bogu poslušnost koju traži, podnio Njegov gnjev, uskrsnuo od mrtvih kako bi mi mogli imati život vječni i prebivati u nazočnosti Trojedina Boga? Ništa nije praktičnije od otkupljenja od zaslužena vječnog gnjeva Božjeg. Uz ovaj predivan blagoslov ide još čitav niz drugih blagoslova koji dolaze s istinama nauka opravdanja vjerom. Pavao nam piše: «Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu» (Rim 5,1). Drugim riječima, naše duše mogu biti mirne i sigurne jer Bog nam više nije sudac već je naš nebeski Otac, a sve to zbog djela našega starijeg brata, Isusa Krista (usporedi: Kol 1,15 i Heb 2,10-18). Vjernik više ne mora nositi krivnju i sramotu grijeha jer je to Krist umjesto njega uzeo na Sebe.

Nadalje, možemo biti sigurni da nas ništa ne može odvojiti od ljubavi Božje koja nam je dana u Kristu Isusu: niti Sotona, niti svijet, niti naši grijesi. Pavao je pisao crkvi u Rimu: «Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!» (Rim 8,33-34). Dakle, za sve one koji tuguju radi svojih grijeha i nose težak teret krivnje, nudi se sloboda, radost i sreća jer je Krist ponio taj strašni teret umjesto nas. Postoji nada i za roditelje koji gledaju kako njihova djeca idu putem samouništenja i grijeha, nada da će Bog otvoriti oči te djece te da će se pokajati i obratiti Isusu s vjerom i primiti pravednost koja će im biti uračunata.

Upravo je nauk opravdanja vjerom donio nadu Adamu i Evi dok su drhtali u Božjoj nazočnosti, Mojsiju  kada je sagriješio i dobio zabranu ulaska u obećanu zemlju, Davidu kada je strašno sagriješio s Bat-Šebom, Pavlu kada je shvatio da je progonio Kristovu nevjestu, Crkvu; taj nauk donosi nadu svakoj osobi koja uvidi svoj grijeh i shvati da je jedini lijek za beznadno stanje u kome se nalaze život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, primljeni isključivo vjerom. Uistinu, nauk o opravdanju vjerom glavna je osovina na kojoj vjera počiva i uistinu jest članak na kojemu crkva stoji ili pada.

Autor: J.V. Fesko

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link

Lajkajte i pratite nas na facebooku

TREBAMO VAŠU POMOĆ

Ovu stranicu njezini urednici i suradnici uređuju volonterski. Cilj nam je da se Božja riječ na ovaj način naviješta. Ukoliko želite financijski sudjelovati i vi u ovoj evanđeoskoj misiji, vaše, i najmanje priloge možete uplatiti putem pay pal usluge na ovome linku ili uplatom na žiroračun: KC “Dobroga pastira”, Franje Markovića 7, Osijek. IBAN:HR0824850031100235448 s naznakom: Donacija za Horizonte vjere. Za sva pitanja možete nas kontaktirati putem e-mail adrese: ipaprkc@gmail.com