Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

ČLANAK 6.

O dostatnosti Svetog Pisma za spasenje

 „Sveto Pismo sadrži sve što je potrebno za spasenje, tako da ono što se u njemu ne može pročitati i što se iz njega ne može dokazati nikome ne smije biti nametnuto kao članak vjere ili nešto što je potrebno za spasenje. Pod time što nazivamo Svetim Pismom podrazumijevamo one kanonske knjige Starog i Novog zavjeta, u čiji autoritet nitko i nikada u Crkvi nije sumnjao.

Naslovi knjiga su:

Petoknjižje (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon), Jošua, Knjiga o Sucima, Ruta, Prva knjiga o Samuelu, Druga knjiga o Samuelu, Prva knjiga o Kraljevima, Druga knjiga o Kraljevima, Prva knjiga ljetopisa, Druga knjiga ljetopisa, Prva knjiga Ezrina, Druga knjiga Ezrina (ili Nehemijina), Estera, Job, Psalmi, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Proročke knjige – četiri velika proroka i dvanaest malih proroka.

Ostale knjige Crkva čita (kako kaže Jeronima) kao uzore života i pravila o ćudoređu, ali ih ne koristi kao dokaz za nauk vjere. Slijedi njihov popis:

Knjiga Ezrina (III. i IV.), Tobija, Judita, ostatak knjige Esterine, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova, Baruh, Izbavljenje trojice Danielovih drugova iz užarene peći, Daniel izbavlja Suzanu, Daniel i Baalovi svećenici, Molitva Manašeova, Prva knjiga o Makabejcima, Druga knjiga o Makabejcima.

Sve knjige Novog zavjeta – kako se općenito uzimaju –priznajemo i smatramo kanonskim.“

Čitanjem Članaka ništa ne može biti uočljivije kao njihovo prožimajuće priznanje prevlasti Svetog Pisma kao božanskog autoritativnog Pravila vjere i prakse.

Praktično polovina članaka (njih osamnaest od trideset i devet, kao što ističe Griffith-Thomas na stranici 123.) izravno upućuje na Sveto Pismo – u nekim slučajevima i više nego jedanput. Ono što se podrazumijeva prilikom upotrebe da Članci u potpunosti sadržavaju Sveto Pismo jasno je određeno u članku 6. putem zapovijedi ili principa. Sveto Pismo je autoritativno i dostatno.

Činjenica da je ovo razumijevanje Svetog Pisma koje treba voditi i upravljati Crkvu u njezinom vjerovanju i praksi, nastalo iz teksta Knjige zaređenja. Prilikom zaređenja prezbitera, pojavljuje se sljedeći niz pitanja i odgovora:

Biskup: Jeste li uvjereni da Sveto Pismo sadrži svu doktrinu koja se zahtijeva kao nužna za vječno spasenje po vjeri u Isusa Krista? Jeste li odlučni, iz onoga što Pismo govori, poučavati ljude povjerene vašem vodstvu, i ne naučavati ništa kao da je nužno za spasenje, nego ono za što ćete biti uvjereni da može biti zaključeno i dokazano Pismom?

Odgovor: Ja sam uvjeren i odlučan, po Božjoj milosti.

Ovo je stajalište naspram Svetog Pisma kojim je svaki zaređeni službenik Anglikanske crkve obavezan svetom prisegom.

Možemo se tada upitati, kakva je to vrsta autoriteta koju Sveto Pismo posjeduje i s kakvim ciljem ili svrhom se drži kao „dostatno“?

Kao prvo, jasno je da je autoritet Svetog Pisma određujući i konačan obzirom na doktrinu koja se zahtijeva za vjerovanje, i s obzirom na ono što je potrebno za spasenje. Izrazi su istaknuti i jasni: „… sve što je potrebno za spasenje“; ili ono što se „…zahtjeva od svakog čovjeka da treba vjerovati kao članak vjere“; ili ono što treba: „… biti naučavano neophodno ili potrebno za spasenje.“

Kao što treba primiti na znanje  točno ono što članak govori, također je od velikog značaja imati jasno na umu što iskaz ne govori. Izjava ne tvrdi da je Biblija iscrpno sveobuhvatna na način da se treba naučavati kao da sadrži svekoliko znanje koje upotrebljivo. Također se niti ne tvrdi da je Sveto Pismo autoritativno u smislu da u potpunosti odgovara na sva pitanja. Ne tvrdi se ni da je Sveto Pismo regulativno u smislu da ništa zakonito ne može biti učinjeno osim onoga što Pismo izričito zapovijeda ili naučava.

Vidi i ovo:  Video o protestantskom načelu Sola Scriptura

Postoje i druge knjige koje imaju vrijednost – i Članak će konkretno identificirati neke od njih, iz razloga koji ćemo kasnije razmotriti. Nadalje, postoje i drugi autoriteti koji određuju običaje, propisuju prakse i reguliraju ponašanje, čak i za Crkvu – ali samo unutar dobro određenih granica koje prepoznaju vrhovni autoritet Svetog Pisma i odgovaraju njegovom nauku. Kao primjer možemo navesti citat iz Članka 20..

„Crkva ima pravo propisivati obrede i ima vlast odlučivanja u spornim pitanjima vjere. Ipak, Crkvi nije dopušteno nalagati ono što je u suprotnosti sa napisanom Riječju Božjom. Crkva također, ne smije tumačiti određeno mjesto u Svetom Pismu tako da spomenuto mjesto proturječi nekom drugom. Tako, premda Crkva svjedoči i čuva božanske knjige, ona ne smije zaključivati ništa što je u suprotnosti s njima, niti nametati bilo koji članak vjere izvan Svetog Pisma kao nužno potreban za spasenje.“

Sljedeći primjer dolazi nam iz članka 34.

„ Nije potrebno da običaji i obredi budu na svim mjestima jednaki ili posve slični; jer su u svakom vremenu postojali u različitim oblicima i mogu  biti promjenjivi obzirom na različitost zemalja, vremenskih razdoblja i ljudskog ponašanja, tako da ništa ne smije biti određeno protiv Božje Riječi. Tkogod dakle, prema svom vlastitom sudu, voljno i namjerno, javno krši običaje i obrede Crkve, što je proturječno prema Božjoj Riječi, a bude zaređen i potvrđen od strane zajedničkog autoriteta, treba biti javno ukoren (kako bi i drugi imali straha činiti isto), kao onaj koji je povrijedio zajednički dekret reda Crkve, uvrijedio autoritet Magistrata te ranio savjest slabe braće.

Svaka posebna ili nacionalna crkva ima ovlasti određivati, mijenjati i ukidati obrede i rituale crkve određene samo autoritetom čovjeka, kako bi sve bilo na izgradnju.“

Ako se uzmu zajedno, ovi članci predstavljaju stav anglikanizma da sve štogod nije zabranjeno od strane Pisma može biti dopušteno; i ništa što nije izričito i jasno naučavano ili dokazano Svetim Pismom ne može se zahtijevati kao nužno za spasenje. Kakogod, ako takvo što i „bude određeno i odobreno od zajedničkog autoriteta“, čak i ako Sveto Pismo to nužno ne zahtjeva, Crkva može zbog toga provesti disciplinsku kaznu — iako ne pod prijetnjom osude.

Vidi i ovo: Što znači Sola Scriptura?

Izvorni oblik ovog članka (koji je stajao kao Članak 5 od 42 članka kralja Edwarda iz 1553.) poučan je zato što ukazuje  kako bi trebali tumačiti njegovu svrhu i smisao. Članak je imao naslov „The Doctrine of Holy Scripture is Sufficient to Salvation“;(Doktrina Svetog Pisma je dovoljna za spasenje), i glasi ovako:

 „Sveto Pismo sadrži sve što je potrebno za spasenje, tako da ono što se u njemu ne može pročitati i što se iz njega ne može dokazati nikome ne smije biti nametnuto kao članak vjere ili nešto što je potrebno za spasenje.“ (Griffith-Thomas, 104 str.)

Glavna primjena koju bi posebno podcrtao je ona koju Griffith-Thomas na 133. stranici, 4 paragraf, označava dok govori protiv pogrešnih shvaćanja označenih kao „ekstremni protestantizam ili puritanizam“. Ono što on kaže smatram od dostatne jasnoće i važnosti citirati u cijelosti:

 „U 16. stoljeću ti su ljudi naučavali da se u Pismu sve nalazi i da ništa drugo nije važno za život Crkve. Ali Biblija jest knjiga načela, a ne pravila i podrazumijeva prirodni zakon, te društveno i građansko pravo. Kako je duhovni život raznolik on može i mora sebe izražavati na različite načine. Dokle god su život pojedinca i Crkve ispravni prema načelima Pisma, tada je svaki izvanjski autoritet dobrodošao. Pismo kao dostatno i vrhovno ima nakanu istaći bitne stvari različitima od onih koje su korisne.“

Sveto Pismo Starog i Novog zavjeta posjeduje karakter i autoritet jedincate i jedinstvene vrste obzirom na pitanja vjere i otkupljenja.

Ali, kao što je rečeno, također je istina da postoje i drugi dokumenti – drugačija drevna književnosti koja ima određenu vrijednost i korisnost drugačije vrste. Kršćani 16. stoljeća  vrlo dobro su znali za nešto od te književnosti kao što je doista i čitava kršćanska Crkva znala od samih početaka. Stoga je i bilo ispravno, nužno i svrhovito da se po tom pitanju nešto kaže u ovom članku. Također je od posebnog značaja činjenica da je Sabor u Trentu samo par godina ranije izdao proglas  vezan za to pitanje, donoseći ga više u svojstvu dužnosti da Crkva Engleske jasno progovori po tom pitanju. I doista jest jasno govorila.

Pozadina njezinog govora je proglas Sabora u Trentu 1546. Ovo je djelomičan iskaz onoga što je Rimska Crkva rekla:

„Sveti opći i ekumenski i opći koncil u Tridentu… imajući ovo uvijek u vidu, da su pogreške uklonjene, čistoća evanđelja u Crkvi treba biti sačuvana, koje (evanđelje) je prije nego li je obećano po prorocima u Svetim Pismima, naš Gospodin Isus Krist, Sin Božji, prvi objavio Svojim vlastitim ustima a zatim zapovjedio da se po Njegovim apostolima propovijeda svakom stvorenju, kao izvor svake spasonosne istine i moralne discipline; i primjećujući da je ta istina i disciplina sadržana u napisanim knjigama i u nepisanim predajama koje, primljene od apostola iz usta Samog Krista, ili od samih apostola, naloženo po Svetom Duhu, došlo čak i do nas, prenošeno kao iz ruke u ruku; (Sinod) slijedeći primjer pravovjernih otaca, prima i časti sa jednakim pobožnim osjećajem štovanja, sve knjige Staroga a također i Novoga zavjeta – uviđajući da je jedan Bog tvorac oba (zavjeta) – kao što je rečeno o predajama, i onih koje se tiču vjere kao i onih koje se tiču morala, kao da su naložene bilo iz Kristovih vlastitih usta ili po Svetom Duhu, i sačuvane po neprekidnoj sukcesiji u Katoličkoj Crkvi.“  (Gibson, str. 235-236)

Kao izravan odgovor na ovo, Članak Vjere odgovara: „I… ostale knjige… Crkva treba da čita…“ I doista je Crkva čitala ostale knjige – gotovo sedamnaest stoljeća! Židovska zajednica je imala apokrifne knjige još od među-zavjetnog vremena, smatrajući ih dovoljno vrijednima da budu prevedene na grčki i uključene u Septuagintu. Septuaginta (LXX) je prijevod Staroga zavjeta koji je bio najpoznatiji na grčkom govornom području u novozavjetnom vremenu – a također je bio poznat i piscima Novoga zavjeta. Prema tome, kada su apostolski pisci citirali Stari zavjet oni su često citirali Septuagintu. I dok je Griffith-Thomas potpuno u pravu kada kaže da je nemoguće pronaći ijedan opsežan citat iz među-zavjetnih apokrifa koji se podudara sa vrstom citata koju apostolski pisci rutinski izvode iz kanonskih knjiga Staroga zavjeta, ništa manje nije istina da su aluzije i reference iz apokrifnih knjiga bile uobičajena stvar. Novozavjetni su pisci poznavali te knjige i vrednovali ih kao tijelo religijske književnosti koje osigurava kontekst nužan za razumijevanje kršćanstva. Također je očito da su stari crkveni oci pristupali ovoj temi na sličan način – a navod u Članku 6.  tome daje značaj ukazujući na stav svetog Jeronima.

Činjenica je da Članak Vjere zauzima stav vezan za narav apokrifnih knjiga u odnosu na Sveto Pismo isto kao onaj koji su imali pisci Novoga zavjeta, drevna Crkva i rani crkveni oci. Ništa ne može biti jasnije od načina na koji Članak izražava razliku između među-zavjetnih apokrifa i kanonskih knjiga Staroga zavjeta. Istovremeno, ništa ne može biti od veće časti negoli tvrdnja koja ovim nekanonskim knjigama pridaje vrijednost koju imaju, dok istovremeno jasno poriče njihov autoritet na koji se nisu nikada ni pozivale.

Genijalna je stvar kod anglikanizma u slučaju mnogih pitanja kao što je ovo, da sačuva uravnoteženo gledište koje se izgubilo kod drugih crkava u njihovim pretjeranim postupcima. Ekstremne reakcije puritanaca rezultirale su konačnim izjavama, kao ona u Westminsterskom vjeroispovijedanju, koje iz preventivnih razloga isključuje među-zavjetne apokrife, smatrajući njihovu književnost kao nešto stvarno nebitno i nevrijedno pozornosti. Kakogod, braneći Crkvu Engleske od Puritanaca, Richard Hooker postavlja tipično pronicljivo (premda retoričko) pitanje, sa kojim smo i više nego zadovoljni da možemo njime zaključiti ovu temu. Glasi ovako:

„Ako u onome što smo mogli ondje pročitati nabasamo na neki izraz, rečenicu ili govor koji bi mogao naginjati ka pogrešci, da li bi onda primjesa malo šljake nagnala Crkvu da se riješi tolikog zlata radije nego da nauči kako umjetnošću i rasuđivanjem odvojiti jedno od drugoga?“ (Ecclesiastical Polity, Book V, chapter 22)

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

IMATE BLAGOSLOV PRATEĆI OVU STRANICU? ŽELITE POMOĆI NJEZINO DJELOVANJE?

Ovu stranicu njezini urednici i suradnici uređuju volonterski. Cilj nam je da se Božja riječ na ovaj način naviješta. Ukoliko želite financijski sudjelovati i vi u ovoj evanđeoskoj misiji, vaše, i najmanje priloge možete uplatiti putem pay pal usluge na ovome linku ili uplatom na žiroračun: KC “Dobroga pastira”, Franje Markovića 7, Osijek. IBAN:HR0824850031100235448 s naznakom: Donacija za Horizonte vjere. Za sva pitanja možete nas kontaktirati putem e-mail adrese: ipaprkc@gmail.com