Izvorne protestantske crkve: Evangelici (luterani), Reformirani (kalvini, prezbiterijanci), Anglikanci (episkopalci), i Metodisti obavljaju krštenje djece, odnosno krste djecu vjerujućih. Baptisti, pentekostalci i ostale tzv. Crkve reformacijske baštine, smatraju ovakvu praksu nebiblijskom i krivom. No, pošteno je čuti razloge zbog kojih protestantske crkve krste djecu i smatraju takvu praksu ispravnom. O tome progovara Michael Green u svojoj knjizi Krštenje:
1. Djeca su bila uobičajena u starozavjetnoj crkvi
Bog sklapa saveze. Svi oni izviru iz njegove milosti, a vjera ljudi i njihova poslušnost trebale bi ju prihvatiti. Božji Savez s Abrahamom je bio mjerilom za sav narod Božji u Starom zavjetu. Njegov zreo odgovor na Božju milost bio je zapečaćen obrezanjem, znakom Saveza: kao i krštenje kod vjernika.
Ali savez nije završio ovdje. Izak se rodio u zajednici Saveza i primio je pečat obrezanja davno prije nego li je mogao dati bilo kakav odgovor na Božju milost. “I poslije osam dana obreza Abraham svoga sina Izaka, kako mu je Bog naredio.” (Post 21, 4)
Obrezanje djece nije bila povremena aberacija, niti iznimka uobičajenom pravilu obrezivanja odraslih. Bio je to dio Božje namjere za obitelj. Bilo je izričito zapovjeđeno. To je bio prvotni i najvažniji dio Saveza kojega je Bog uspostavio s Abrahamom prije rođenja Izaka, obećanoga djeteta. “A ovo je Savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe, koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano. Obrezujte se, i to neka bude znak Saveza između mene i vas. Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano; i rob, rođen u vašem domu, i onaj što bude kupljen od stranca, koji ne bude od vaše krvi. Da, i rob, rođen u tvome domu ili za novac kupljen, mora se obrezati! Tako će moj Savez na vašem tijelu ostati vječnim Savezom. Muško koje se ne bi obrezalo neka se odstrani od svoga roda: takav je prekršio moj Savez.” (Post 17, 10-14)
E, ovo je jaka stvar. Govori nam da dijete koje je rođeno u domu vjernika ima pravo na znak pripadnosti, iako je premlado da ispuni uvjete na kojima počiva Savez. Govori nam da je ovakav položaj djece osobiti dio Božje volje. Govori nam da je vjera glave kuće od velike važnosti za cijeli dom, bio to njegov prirodni dom ili drugi koji iz ovog ili onog razloga spadaju pod njegov krov. I pokazuje nam da je odbijanje davanja znaka djeci dok se rode unutar Saveza vrlo ozbiljna krivnja.
Sve je ovo iznimno značajno za krštenje djece i njihovo primanje u novozavjetnu crkvu. Iako je za Abrahama obrezanje bilo “znak ili pečat” njegove vjere (Rim 4,11) taj znak ili pečat bio je primijenjen po Božjoj specifičnoj zapovijedi na Izaku i drugima poput njega, koji su rođeni u Abrahamovoj kući ali su još uvijek bili nesposobni vjerovati. Oni su jednostavno i jedino kršteni jer su u Božjem planu i milosrdnoj i milosrdnoj namjeri bili rođeni u obitelj vjere. Stoga nas ne iznenađuje kada Petar na dan Pedesetnice kaže: “Vama je, naime obećani dar namijenjen, vašoj djeci” dok poziva svoje slušatelje na krštenje. “Oni dakle prihvatiše njegovu riječ i krstiše se.” (Dj 2, 39 itd.)
Djeca su bila uobičajena u starozavjetnoj crkvi. Bi smo li ih trebali isključiti iz novozavjetne crkve? Je li Bog s godinama postao manje milostiv? Bi li djeca trebala biti u gorem položaju pod Novim Savezom nego što su bila pod Starim? Sastoji li se crkva samo od suglasnih, odraslih? U jedno možemo biti uvjereni. Ako bi Židov prešao na kršćanstvo premda ispunjavajući sve židovske zakone, bio bi zapanjen kad bi čuo da njegova djeca ne bi trebala primiti znak Saveza. “Ako mogu primiti obrezanje”, rekao bi, “zašto ne bi krštenje? Ako su dobro došli u starozavjetnoj crkvi, zašto nisu u novozavjetnoj?”
2. Cijela se obitelj krstila kad su prozeliti prešli u judaizam
Kad je jedna obitelj iz poganske pozadine prešla u judaizam dogodile su se tri stvari. Glava obitelji je prinosila žrtve. Sjeli su u kadu i krstili se “ispirući poganske nečistoće”. Prozelitsko krštavanje je bilo predkršćansko. Rečeno nam je da su farizeji “obilazili more i kopno da učine jednoga istovjernikom” (Mt 23, 15).
Nema sumnje, prozelitsko krštenje je utjecalo na kršćansko krštenje, unatoč ogromnim razlikama između to dvoje. Jezik koji su rabini koristili govoreći o novom krštenju istovjerniku nam najviše kazuje. On je “kao ponovno rođeno dijete”, “novo stvorenje”, “ustao iz mrtvih”, “ponovno rođen”. Njegovi “grijesi su mu oprošteni”. Sada je “svet za Gospodina”.
Profesor Jeremija, koji zalazi u fascinirajuće detalje o ovoj stvari u svojoj knjizi Infant Baptism in the First Four Centuries, zaključuje nakon oprezne usporedbe jezika koji upotrebljavaju u prozelitizmu i kršćanskom krštenju opažajući: Vrijedno je primijetiti da u ova dva podudaranja nemamo samo pojedinačne točke povezanosti, već se cijela terminologija židovske teologije obraćenja koja je povezana s prozelitskim krštenjem ponavlja u teologiju prvobitnog kršćanskog krštenja.
Slučajnost je nemoguća; jedini mogući zaključak je da su ovi obredi povezani kao roditelj i dijete. (str. 36) On nastavlja kako bi pokazao da ne postoji bliska povezanost između prozelitskog i kršćanskog krštenja samo i jeziku koji se koristi, već i u povezanim djelovanjima. Oba su slučaja skloniji uranjanju, ispovijed grijeha ukoliko je osoba dovoljno odrasla, i čak su se vršili obredi poput toga da žene raspuštaju svoje kose i kite se, kako i prozelitskom tako i u kršćanskom krštenju.
Ovo nas ne bi trebalo iznenaditi. Jedini uzor koji su kršćani imali za krštenje je bilo prozelitsko krštenje kojega su dobro poznavali. Budući da je to tako, ne bi li im bilo nezamislivo da isključe djecu iz krštenja? Najmanja djeca su prolazila kroz prozelitsko pranje, pa nekad čak i na dan rođenja. Bilo je uobičajeno da se djeca krste i onda kada im je samo jedan roditelj pristupio judaizmu.
Teško je pretpostaviti da je djeci bilo zabranjeno kršćansko krštenje koje očito mnogo duguje prozelitskom krštenju. Židovi su jako cijenili obitelj. Pri obrezanju kao i prozelitskom krštenju obitelj zauzima vrlo važno mjesto. To je bilo duboko ukorijenjeno u njihov vjerski život. To bi mogla zaustaviti samo jasna Isusova zapovijed. Nigdje se ne može naći takve zapovijedi. Obično sumnjam na argumente iz šutnje. Ali kad je Isus, ispunitelj judaizma, došao narodu koji je tisućama godina priznavao židovsku djecu u Savezu po izričitoj zapovijedi Abrahamu, njihovom ocu, i kada su dugo vrijeme priznavali djecu poganskih obraćenika krsteći ih zajedno s ostatkom obitelji tada argument šutnje postaje dopustiv.
Je li razumljivo da ako je Isus htio promijeniti ovu dugogodišnju proceduru, ne bi dao barem malu naznaku da se odsada pa na dalje djeca trebaju tretirati drugačije? Ne bi li u Velikom poslanju rekao: “Idite i učinite sve narode učenicima mojim, ali krstite samo odrasle u ime Oca i Sina i Duha Svetoga?”
3. U novozavjetno vrijeme krstile su se cijele obitelji
Čitamo o tome da se krstio Lidijin dom (Dj 16, 15), obitelj tamničara u Filipima (11, 14) i Stefanin dom (1 Kor 1, 16). Ovi odlomci koji su neumjetnički i nesamosvjesni predstavljeni u novozavjetnu narativu često uzrokuju neugodu u baptističkim krugovima. Oni se radije nadaju da u tim obiteljima nije bilo male djece! Ali to nema dovoljnu težinu na samom obavljanju obrezanja djece i prozelitskom krštenju djece, već cijeloj solidarnosti obitelji u starom svijetu.
Postali smo toliko zaraženi individualizmom da nam je teško to cijeniti. Ali u drevnim vremenima, kada je glava obitelji nešto činio, to je činio u ime cijele obitelji. Kamo je on išao i oni su išli.
Kroz cijelu Bibliju vidimo da se Bog bavi s obiteljima: Abrahamom i njegovom obitelji, Noom i njegovom obitelji i tako dalje. Možda samo glava obitelji ispovijeda vjeru, ali cijela obitelj prima znak pripadanja. Tamničar u Filipima dobar nam je primjer. On je upitao Pavla i Silu: “Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?” “Vjeruj u Gospodina Isusa-odgovoriše mu-pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.” Još u isti čas noći on ih odvede i opra im krv od rana. Odmah zatim bi kršten on i svi njegovi… vrlo se veseleći sa svim domom što je našao vjeru u Boga” (Dj 16, 30 itd.).
Obraćenje i krštenje oca temelj je za krštenje svih koji su u njegovom domu, toliko je jaka jednodušnost obitelji. Sve ih dovodi u Savez. Možda je to značenje 1 Kor 7, 14, veoma spornog retka, ali ne bih predlagao njegovu uporabu jer u tom odlomku krštenje zapravo nije spominjano, već govori da djeca vjernika budu “sveta”. Jednodušnost obitelji u krštenju, kao i u svemu drugom, je odlično razmišljanje.
Naravno, ne znači da je svaki član obitelji spašen. Niti teologija niti iskustvo ne predlažu ništa takvoga. Ali znači da svi članovi vjerne obitelji imaju pravo na znak Saveza sve dok se sami ne odluče hoće li ili ne odgovoriti Bogu koji je dao inicijativu i ispružio maslinovu grančicu pomirenja prema njima. Velikom zaslugom Kurta Alanda, istaknutoga baptističkog teologa koji priznaje ovo: “Kuća je spašena kada je glava kuće spašena” Did the Early Church Baptize Infants?, p.91 (Je li rana crkva krštavala djecu?, str. 91.). Ova pozitivna ocjena djece proizlazi od samoga Isusa. Stoga je ovo četvrto razmišljanje o krštenju male djece.
4. Isus je prihvatio i blagoslovio djecu koja su bila premalena da bi odgovorila
U Mk 10, 2-16 i paralelama nalazimo najpoučnije priče koje pokazuju Isusov stav prema djeci. Najvjerojatnije se taj incident dogodio u predvečerje Dana pomirenja jer je te večeri bio običaj, kao što nam rabini kažu, da pobožni židovski roditelji donose svoju djecu književnicima koji bi polagali svoje ruke na njih i molili da bi i oni jednoga dana “stekli poznavanje Zakona dobrih djela”.
Očito je da su neki roditelji došli k Isusu i tražili Njegov blagoslov. Učenici su im pak, možda jer se činilo da su roditelji stavljali Isusa na istu razinu s književnicima, rekli da odu. Isus je bio ljut (riječ eganaktesen je jaka i ni na jednom drugom mjestu se ne koristi za Isusove reakcije). Rekao je: “Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao malo dijete, taj sigurno neće ući u nj. Tada ih je zagrlio, blagoslivljao, stavljajući na njih ruke.” (Mk 10, 14-16)
Na prvi pogled ovaj odlomak nema nikakve veze s krštenjem. Ipak, od drugog stoljeća na dalje koristili su ga za opravdanje krštenja djece, Tertulijan pokazuje da su u njegove dane riječi tako bile tumačene De Baptismo (18,5) i Apostolski ustav (6, 15) temelji svoje krštenje djece na ovim riječima: “Ne priječite im” (izraz koji je zauzimao mnogo mjesta u raspravama o krštenju).
Kako god to bilo, nema javne primjene ovih riječi kod krštenja djece u evanđelju. Netko to ne bi očekivao. Naposlijetku, kršćansko krštenje u to vrijeme nije bilo uspostavljeno. Mnogo je važnije što ovaj odlomak otkriva o Isusovu stavu prema djeci. I sjetite se da su to bila malena djeca; evanđelisti namjerno to ističu. Marko koristi riječ paidion, umanjenica za riječ dijete. Luka koristi brephos, riječ koja izvorno znači embrio i znači majušno dijete. Kako se Isus odnosio prema tako malim ljudima?
Ovaj odlomak nam pojašnjava tri stvari. Prvo, Isus voli malu djecu. On ih rado prima k sebi i okrivljuje one koji ih drže podalje. Drugo, Isus je voljan blagosloviti ih iako su oni premladi da bi ih razumjeli. Treće, mala djeca mogu primiti blagoslov iz Isusovih ruku. Tko može posumnjati u to jesu li oni uistinu bili blagoslovljeni kada ih je On blagoslovio? Kad bi to bilo tako, kad bi mala djeca bila objekt Isusove ljubavi, i bili prinošeni njemu na blagoslov kada su bili premladi da bi razumjeli, i mogli su primiti blagoslov iz njegove ruke, je li čudno da je taj odlomak kasnije primijenjen za krštenje i da je postala prirodna stvar dovoditi djecu u Savez milosti još u najranijim danima njihovih života?
Prije nego napustimo ovaj fascinirajući odlomak, vrijedno je spomenuti da Isus nije samo blagoslivljao djecu, već ih je učinio uzorom za sve vjernike. Moraš postati dijete, bespomoćno dijete koje vjeruje, ležeći u Isusovom naručju, ako želiš dobiti od Dana pomirenja i ući u kraljevstvo Božje. Daleko od toga da su iznimke uobičajenog članstva, malena djeca nam pokazuju put unutra!
5. Krštenje djece bilo je uobičajeno u crkvi kroz povijest
Postoje neke sumnje da je tu praksu uspostavila subapostolska crkva kako bi krstila djecu u kršćanskim domovima. Oko 215. godine poslije Krista rimski teolog Hipolit, u dokumentu značajnog naziva Apostolska tradicija, na najprirodniji se način odnosi na krštenje djece. Dakako, aludira na njega kao na “nesumnjivo pravilo”, “Prvo, trebali biste krstiti malene. Svi koji mogu govoriti u svoje ime neka govore, ili tko drugi tko pripada njihovoj obitelji.” Tada su muškarci bili kršteni i konačno žene (Apostolska tardicija, 21).
Hipolitov redoslijed službe krštenja široko je rasprostranjen, preveden na razne jezike i postavio je standarde za više od tisuću godina. Prije Hippolita nemamo mnogo jasnih dokaza. Ono je takvo zahvaljujući nedostatku referenci na krštenje u sačuvanoj literaturi iz drugog stoljeća, a ono što je zapisano ne označava pobliže misli na krštenje djece ili odraslih.
Međutim, oni dokazi koji postoje podržavaju nesumnjivo prihvaćanje krštenja djece. Iako je sam Polikarp (c.69.-155. poslije Krista), koji je bio dijete kršćana, izjavio je u svom mučeništvu: “Osamdeset i šest godina sam Mu služio, a On mi nikada nije učinio nikakve krivice…” Ovo nas vraća oko 70. poslije Krista u jek napretka mlade Crkve, kada su još apostoli živjeli. Gotovo je nevjerojatno da Polikarp želi da razumijemo da je započeo kršćanski život krštenjem kao momak od 12 ili 14 godina, kada je bio dovoljno star da donese svoju osobnu zrelu odluku za Krista. Kada bi to bio slučaj, imao bi 100 godina kada je mučenički umro.
Nije mnogo ljudi toga vremena doseglo tu starosnu dob! Kada jesu, to je bilo posebno naznačeno. Ne, Polikarp je gotovo sigurno kršten kao dijete osamdeset i šest godina prije mučeništva. Isto vrijedi i za Origena. Tri puta spominje krštenje djece kao crkveni običaj i u svom Komentaru na poslanicu Rimljanima 6, 5-7 kaže: “Iz ovog je razloga crkva primila od apostola tradiciju krštavanja djece.” Origen, taj krajnje učeni crkveni otac, rođen 185. godine poslije Krista u kršćanskoj obitelji, iako on smatra da je krštenje djece apostolska praksa, on je i sam zacijelo bio kršten kao dijete. Odakle njegovim roditeljima takva ideja? Takva nas pitanja vraćaju u prvo kršćanko stoljeće.
Još jedan veliki učitelj rane Crkve, Irenej (130.-200. poslije Krista) jednako je jasan i čvrst dok je riječ o toj praksi. On je rekao da je Isus došao spasiti sve one koji su po njemu rođeni za Boga – nejačad, djeca, dječaci, mladići i starci. Prolazio je kroz svaku dob postajući dijete za djecu, iako posvećuje djecu, itd. (Adv.Haer. 2:22:4). I Justin (100.-165. poslije Krista), jedan od najranijih kršćanskih pisaca od kojeg imamo sva supstancijalna literarna djela, spominje “mnogi muškarci i žene u svojim šezdesetima i sedamdesetima koji su učinjeni učenicima Kristovim (primijetite oblik u pasivu, ematheteuthesan) od djetinjstva” (1 Apol, 15, 6).
Ovo je jasna aluzija na krštenje u vrlo ranoj dobi. Slika je jasna i jedinstvena. Rani su kršćani krstili djecu u svojim obiteljima i uzeli to kao apostolsku praksu. Vjerujem da postoji samo jedan glas koji se digao protiv te prakse tijekom prvih petnaest stotina godina crkvene povijesti, usamljeni glas Tertulijana (160.-220. poslije Krista).
Naravno, nije za reći da nisu postojali reformatorski pokreti u crkvi tijekom tog milenija i poslije. Naravno da ih je bilo. Montanizam u drugom stoljeću, donatizam u četvrtom i Franci, Husiti i sljedbenici Wycliffa u kasnijem razdoblju srednjega vijeka, svi su oni pripremali put reformaciji. Svi su, na ovaj ili onaj način, napadali pogreške institucionalne crkve. Ali nisu dovodili u pitanje krštenje djece vjernika.
No Tertulijan jest. On je živio u sjevernoj Africi i u de Baptismo, napisanoj 205. godine poslije Krista, izrazio je svoje najdublje sumnje o krštenju male djece. Zanimljivo je da on ne koristi ono što bi bio dokučiv argument protiv toga, naime, da krštenje djece ne potiče od apostola. On to ne može, jer dobro zna da to nije novina u Crkvi.
Umjesto toga, on krštenju ne nameće preveliku odgovornost na kumove, osim u krajnjoj potrebi; oni mogu umrijeti i tako ne biti u mogućnosti ispuniti svoju dužnost ili bi se u djeci mogle javiti nepoželjne tendencije! Stoga predlaže odgodu krštenja. Isto predlaže za nevjenčane mlade odrasle i udovice. Neka pričekaju “dok se ili vjenčaju ili odluče za uzdržavanje”. Tertulijan ne osporava legitimnost krštenja za te ljude, već samu mudrost toga. Cuntatio baptismi utilior je njegov zaključak: odgoda krštenja daje više koristi (op.cit.,18). Deset godina kasnije, kada Tertulijan piše de Anima, zadovoljan je dok se dijete krsti iako mu jedan roditelj nije kršćanin temeljem 1 Kor 7,14 i Iv 3, 5 (op.cit., 39).
Ovu zanimljivu nedosljednost u njegovom odnosu prema krštenju djece najvjerojatnije najbolje možemo opisati ovako. Izgleda da svjedoči o univerzalnosti krštenja djece, ali u de Baptismo odražava rastuću tendenciju prema želji za “čistom Crkvom”, što vodi do dugovremenog katekumenata za odrasle koji su svoje krštenje odlagali do svoje smrtne postelje! Kao što Colin Buchanan oštroumno zapaža: “katekumenat ili drugi probni period prije krštenja odraslog nosi reakciju protiv krštenja djece; i apostolski način krštenja odraslih (npr. odmah nakon ispovijedanja vjere) sretno prihvaća krštenje djece.”
U svakom slučaju kod Tertulijana postoji nedosljednost, ali izgleda da je on jedini glas koji se digao protiv krštenja male djece. Kakve god sumnje da je imao o ispravnosti krštenja djece, žena samica i udovica prije nego su imale priliku dokazati se, ove sumnje nisu ostavile dojam na Sjevernu Afričku Crkvu kojoj je on pripadao. Na sinodi u Kartagi nekoliko godina kasnije, šezdeset i sedam biskupa iz cijele kršćanske Afrike jednoglasno su odlučili da ne odlažu krštenje do osmoga dana, kao što je bio slučaj s obrezanjem, već krstiti odmah nakon rođenja. Toliko su ove rane kršćanske vođe bile sigurne da je krštenje djece bilo dio Božje volje kao što se vidi u Starom zavjeti i u stavu Isusa.
Prije nego napustimo ovu temu rane crkvene povijesti, važno je napomenuti još jednu stvar. Ako samo pretpostavimo da je crkva iz drugog stoljeća promijenila pravila i da je zabranila krštenje onima koji su jasno znali što čine, ne bi li već nešto čuli o tome? Kada sredinom prvog stoljeća poganska crkva nije vidjela potrebe da inzistira na obrezanju i držanju zakona kao uvjetima ulaska u Božju obitelj, postojala je velika debata o tome, koja je ostavila tragove ne samo u Djelima 15 već i na mnogim drugim mjestima u Novom zavjetu. Odjeci te rasprave bili su ogromni.
Smijemo li pretpostaviti da se dogodila promjena jednakih, ako ne i većih proporcija u ranom dijelu drugoga stoljeća bez da se išta u sačuvanoj literaturi uopće odnosi na to? To bi stvarno predaleko napelo lakovjernost. Dokazi sugeriraju da je apostolska crkva krstila djecu koja su se rodila kao njihovi članovi te da se ta praksa nastavila kroz period nerazdijeljene Crkve sve do protesta anabaptista u reformaciji.
6. Krštenje djece naglašava objektivnost evanđelja
Ono ukazuje na solidno ostvarenje raspetog i uskrslog Krista, odgovorili mi na to ili ne. Krštenje je sakrament našeg posvojenja, našeg pomirenja, našeg opravdanja. Ne možemo ništa od toga dobiti ako ne činimo ono što pretpostavlja, naime pokajanje i vjerovanje. Ali stoji demonstracija da naše spasenje ne ovisi o našoj osobnoj, vrlo grešnoj vjeri; već ovisi o onome što je Bog učinio za nas.
Krštenje djece nas podsjeća da nismo mi spašeni zbog naše vjere već po milosrdnom Božjem djelovanju u našu korist što znači, u svakom slučaju. I to je najvažniji naglasak.
Martin Luther, taj veliki zagovornik, mogli bi skoro reći ponovni otkrivatelj blagoslova opravdanja po vjeri, bio je opsjednut najstrašnijim sumnjama. U takvim vremenima nije rekao. “Povjerovao sam”. Bio je previše nesiguran u svoju vjeru da bi to učinio.
Rekao je: “Kršten sam” (kao dijete, štoviše!). Krštenje je pretpostavljalo ono što je Bog učinio za njega kako bi ga Ljubljeni prihvatio. To je bilo zdravo objektivno. U našim danima, kada se miješaju osjećaji, kao barometar duhovnog blagostanja, mogli bismo i učiniti gore nego učiti od Luthera.
7. Krštenje djece naglašava Božju inicijativu u spasenju
Svi se slažu da je krštenje pečat Saveza između Božje milosti i našeg odgovora. Ali prije ili kasnije morate izvršiti taj sakrament. Bismo li ga prvenstveno pripisali ljudskom odgovoru ili Božjoj inicijativi? (npr. oni koji krste djecu) i baptista.
Baptisti vjeruju da je krštenje nevaljano sve dok osoba ne povjeruje, jer pripisuje pečat Saveza prvenstveno na ljudski odgovor. Položaj pedobaptista, što je glavni tok kršćanske misli, zauzima drugačije gledište. Da, odgovor je veoma važan. Treba napraviti mjesta za to u nekom sakramentalnom činu, kao konfirmaciji. Ali konačno, krštenje je znak Božje prve ljubavi prema nama koja prethodi našem odgovoru i priziva ga.
Za baptiste krštenje prvenstveno svjedoči o onome što mi činimo kad odgovaramo na Božju milost. Za pedobaptiste prvenstveno svjedoči o tome što je Bog učinio da bi sve omogućio. Pismo o krštenju djece – teologija Prije nekoliko dana primio sam pismo od jednoga člana naše zajednice koji je znao da pišem ovu knjigu. Napisao je: Spoznao sam da je svako krštenje znak toga što je Bog učinio i što će učiniti, prije onoga što mi činimo.
To je prvenstveno svjedočanstvo Božjih obećanja u evanđelju radije nego svjedočanstvo naše vjere. Ovo mi je pomoglo da vidim jedinstvo kršćanskog krštenja bez obzira na dob primatelja. Moj dojam je da kršćani koji prihvaćaju krštenje djece, ali bez takvog razumijevanja, imaju tendenciju vidjeti to kao nešto drugačije od krštenja odrasloga i da je to isto samo po imenu.
Prihvaćajući baptističko razumijevanje krštenja odraslih kao prvenstveno javnu vjeroispovijed i čin poslušnosti, teško im je opravdati krštenje djece (naspram prinošenja djece) osim na temeljima stare tradicije ili krajnjeg sakramentalizma.
Ovaj tip pedobaptizma u stvarnosti se slaže s baptističkom braćom da je ono što se događa u ova dva slučaja u biti različito zbog očitih razlika u subjektima. Ako netko nije bio poučavan gledati na krštenje kao na ono što Bog čini kroz obred, uopće nije iznenađuje da će on o “deklaraciji” misliti isključivo u terminima deklaracije vjernika ili roditeljske deklaracije, ili crkvene deklaracije vjere prije nego na Božju deklaraciju njegovog prihvaćanja i opravdanja grešnika. Nadam se da će tvoja knjiga pomoći svim kršćanima da bolje razumiju svoje krštenje.
Nadam se da će pomoći kršćanima koji prihvaćaju i “obraćenje – krštenje” i “Savez – djeca – krštenje”(moja osobna terminologija) kako bi vidjeli da su isti pri deklaraciji Božjih milostivih obećanja u evanđelju (i tako biti izbavljeni iz suštinskog baptističkog pristupa krštenja odraslih i sentimentalnog ili magičnog uvjerenja u krštenje djece). Nadam se da će ono pomoći baptistima da imaju više Bogocentrično razumijevanje krštenja (te tako budu izbavljeni iz čovjekocentričnog shvaćanja krštenja vjernika).
Autor: Michael Green (Iz knjige Krštenje)
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link
Povezani članci: