Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
Komentar na ostale članke vidi ovdje
ČLANAK 7.
O Starom zavjetu
„Stari zavjet nije u nesuglasju s Novim. Naime, i u Starom i u Novom zavjetu je ljudskom rodu ponuđen vječni život u Kristu, koji je jedini posrednik između Boga i čovjeka, istodobno i Bog i čovjek. Stoga su u krivu oni koji polaze od toga da su se stari nadali samo vremenskim obećanjima. Premda zakon kojega je Bog dao po Mojsiju ne veže kršćane u smislu ceremonija i obreda, a u njemu sadržana građanska pravila ni u jednoj državi ne moraju nužno biti prihvaćena, nijedan kršćanin nije oslobođen od poslušnosti zapovijedima koje su nazvane moralnim.“
Ovaj članak je dvosjekli mač. On predstavlja jedan izvjestan broj članaka koji se ne bave toliko suzbijanjem pogrešaka Rimske Crkve, već s fanatičnim reakcionizmom protiv Rima koji je na mnoge načine postao veći problem za reformatore, nego li je to bila sama Rimska Crkva.
Među brojnim anabaptističkim sektama 16. stoljeća, dvije su pogreške bile posebno aktualne. Jedna vrsta naučavanja držala je da Stari zavjet treba odbaciti u potpunosti i to na temelju činjenice da je u cijelosti nadomješten. Posljedično tome se tvrdilo da su ljudi iz doba Novog zavjeta bili izuzeti od moralnih zahtjeva Starog zavjeta jer su oni sami bili iznad njih. Biskup Alley od Exeter-a, na početku vladavine Elizabete I, žalio se na naučavanje takvih skupina kad se s njima sukobljavao, riječima koje će nam pomoći razumjeti smisao ovog Članka Vjere.
„Primjećujem ovdje samo jednu stvar, a to je pretjerivanje, neznanje i bogohuljenje određenih umišljenih glava, koji drže da su proroci pisali samo narodu Starog zavjeta, i da se njihove doktrine odnose samo na njihovo vrijeme; i isključili bi sve stare oce koji su živjeli pod zakonom u nadi vječnog spasenja. Također protiv njih zapažam kako u potpunosti odbacuju Stari zavjet, kao knjigu koja nema nikakve važnosti za kršćane koji žive po evanđelju.“ (Poore Mans Librarie, ii. 97)
Kao odgovor na sva takva naučavanja jest Članak 7. kakav danas imamo. Sastavio ga je nadbiskup Matthew Parker 1563., kombinirajući dva članka iz 42 Članka kralja Edwarda – naime Članak 6 i Članak 19.
Članak VI iz Edwardove serije glasi ovako:
„Stari zavjet se ne smije odbaciti kao da je u suprotnosti s Novim, nego još uvijek mora biti zadržan. Naime, i u Starom i u Novom zavjetu je ljudskom rodu ponuđen vječni život u Kristu, koji je jedini posrednik između Boga i čovjeka, istodobno i Bog i čovjek. Stoga su u krivu oni koji polaze od toga da su se stari oci nadali samo vremenskim obećanjima.“
Članak 19. Iz Edwardove serije nalazi se odmah ispod naslova, „Svi ljudi su obavezni držati moralni zakon“, a glasi ovako:
„Premda zakon kojega je Bog dao po Mojsiju ne veže kršćane u smislu ceremonija i obreda, a u njemu sadržana građanska pravila ni u jednoj državi ne moraju biti nužno prihvaćena, nijedan kršćanin nije oslobođen od poslušnosti zapovijedima koje su nazvane moralnima. Wherefore…………, tko tvrdi da je Sveto Pismo dano samo za slabe i stalno se hvali Duhom od koga je (kako kaže) to naučio i sada naučava, iako je očigledno i sam u proturječju sa Svetim Pismom.“
Očito je da je smisao ovih članaka da pronicljivo govore protiv ekstremnih odstupanja u sadašnjosti, baš kao što su govorili i u okolnostima 16. stoljeća.
Druga vrsta pogrešnog naučavanja prisutna među nekim anabaptističkim sektama – naučavanje koje je potpuno drugačije naravi nego već spomenuto – također je obrađeno u Članku 7. To je naučavanje onih, kao što su bili sljedbenici John Leyden-a u Munsteru (Westphalia), u vrijeme oko 1530. Ta je skupina insistirala na tome da je sav građanski i ceremonijalni zakon Starog zavjeta i dalje stvar božanske obveze za sve kršćane. Kako bi to proveli u praksu, oni su osnovali nešto što se može opisati kao parodija Židovske države, koju su nazvali „Novi Jeruzalem“. Upravo radi takvih odstupanja govori drugi odjeljak Članka 7., da je: „zakon kojega je Bog dao po Mojsiju ne veže kršćane u smislu ceremonija i obreda, a u njemu sadržana građanska pravila ni u jednoj državi ne moraju biti nužno prihvaćena…“ Naše opažanje i primjedba na ovo je da „što se stvari više mijenjaju, tim više ostaju iste“, te da ovaj dio članka daje svoje učinkovito svjedočanstvo protiv odgovarajućih pogrešaka i iskrivljenja koja danas gnjave Crkvu slično kao što su to činila reformatorima u 16. stoljeću.
Bilo bi interesantno napraviti određenu poveznicu s Člankom 41. iz 42. Članka kralja Edwarda, koji je u potpunosti odbačen zajedno sa još tri eshatološka članka koji se više ne drže. Možemo zapaziti rječnik Članka 41., koji će možda zvučati neobično (ili čak smiješno), iako mu zasigurno to nije bila nakana.
„Oni koji hoće obnoviti heretične bajke, takozvani milenijaristi, odbojni su Svetom Pismu i sebe bezglavo bacaju u židovsko ludovanje (deliramenta).“
Možda bi ovom prigodom bilo prikladno napomenuti kako „ništa novoga nema pod suncem“. Naše shvaćanje mora svakako biti usuglašeno s reformatorima 16. stoljeća, koji su borili ne samo protiv razornih djelovanja pogrešnih doktrina i praksi proizašlih iz Srednjeg vijeka, nego i protiv podmuklih, opasnih i zavodničkih učenja i praksi proizašlih od onih koji su se izjašnjavali da se bore na istoj strani s njima.
Ali usprkos svemu, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da ne postoje samo negativne strane Članka 7. Sa negativnog stajališta članak se suočava i bori protiv pogrešaka fanatičnih sekti 16. stoljeća. Pozitivan značaj je iskaz članka o snažnoj potvrdi jedinstva dvaju zavjeta, utemeljenog na nadi otkupljenja po Kristu, koji je zajednička poveznica za oba (zavjeta). To je bez sumnje bilo zajedničko uvjerenje svih reformatora Engleske, kao što je i zabilježeno u retcima homilije pod naslovom „Of the True and Lively Faith“ (O pravoj i živoj vjeri), koja je bila jedna od dvanaest homilija uključenih u prvu knjigu izdanu u vrijeme prve godine Edwarda VI. Pisac kaže slijedeće:
„Stari oci… iako se nisu nazivali kršćanima, ipak je ono što su imali bila kršćanska vjera; jer su ono što su tražili bile sve blagodati Boga Oca po zaslugama Njegovog Sina Isusa Krista, kao što i mi danas tražimo. Ovo je razlika između njih i nas: oni su gledali kada će Krist doći, a mi da budemo u vremenu kada dođe. Stoga je sveti Augustin rekao: „Vrijeme se izmjenjuje i mijenja, ali ne i vjera. Jer mi svi zajedno imamo istu vjeru u jednog Krista.“ (The Homilies, str. 39 (Ed. S.P.C.K.)
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link