Apostolska sukcesija u Protestantskoj reformiranoj kršćanskoj crkvi

Apostolska sukcesija ili nasljeđe, ( (lat. apostolica successio) jest nauk po kojem su biskupi izravni nasljednici apostola. Apostolska sukcesija se održava zaređenjem (rukopolaganjem) biskupa koji pak rukopolažu đakone i prezbitere.

V&A_-_Raphael,_Christ's_Charge_to_Peter_(1515).jpg
Izvor: Wikipedia

Crkve koje prihvaćaju doktrinu apostolske sukcesije, episkopalne su po svome ustrojstvu. Biskup je onaj koji vodi Crkvu. No to vodstvo mora biti ostvareno u zajedništvu s drugim biskupima.

Episkopalno crkveno ustrojstvo jasno je vidljivo u ranim spisima kako apostolskih tako i crkvenih otaca. Sve do reformacije nije bilo nikakve dvojbe glede ovakvog modela crkvenog upravljanja.

Apostolska sukcesija i tradicionalne protestantske crkve u Hrvatskoj

Ovu doktrinu zastupaju Rimokatolička, Pravoslavna, Starokatolička crkva, dok ju većina protestantskih crkava odbacuje. Odbacivanje apostolske sukcesije od pojedinih reformatora bilo je uvjetovano činjenicom da nisu imali biskupe s nasljednom linijom na svojoj strani. Stoga su ustrojstva poput prezbiterijalnog i sl. nastala iz pragmatičnih a ne toliko teoloških razloga.

Evangeličke, odnosno luteranske crkve nejedinstvene su po pitanju apostolske sukcesije. Skandinavske luteranske  crkve smatraju da su je sačuvale te zbog toga imaju interkomuniju s pojedinim anglikanskim i starokatoličkim crkvama. No, većina Evangeličkih crkava je prekinula liniju apostolske sukcesije. Na našim prostorima evangelici imaju sinodalno-prezbiterijalno ustrojstvo (pod utjecajem Reformiranih crkava). Na čelu crkve jest biskup, no on se bira na mandat od šest godina i nema episkopalnu vlast kako je to u episkopalnim crkvama. Biskup se istina posvećuje od strane tri druga biskupa, no posvećenje se ne smatra nastavkom apostolske sukcesije, niti je ono nužno, što potvrđuje primjer sadašnjega biskupa Evangeličke crkve u Hrvatskoj koji nije posvećen.

Dvije reformirane denominacije u Republici Hrvatskoj (koje se oslanjaju na mađarsku reformiranu tradiciju) također su po svome ustrojstvu Sinodalno-prezbiterijalne. One u potpunosti odbacuju apostolsku sukcesiju. Biskup (koji se nekada nazivao superintendent) također se bira na mandat od šest godina i posvećuje od drugih biskupa, ali ne u smislu nastavka apostolske sukcesije.  Naziv “biskup” za vodećeg dužnosnika u crkvi specifičan je samo za mađarske Reformirane crkve dok je kod većine drugih Reformiranih crkava ustrojstvo prezbiterijalno (otuda naziv Prezbiterijanska crkva). Biskupa služba u većini Reformiranih crkava ne postoji niti kao mandatarska. Obično se biraju tzv. moderatori i to na mandat od jedne godine (po tradiciji Škotske crkve). Sukladno tome modelu upravljanja, crkvu vode prezbiteri (a prezbiteri su i klerici i laici), i oni zaređuju odnosno rukopolažu nove klerike.

Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj je od 2011. godine u punom zajedništvu s Anglikanskim crkvama koje djeluju u GAFCON-u. Time je ova crkva prihvatila i episkopalno ustrojstvo te nauk o apostolskoj sukcesiji. Godine 2013., tri su anglikanska biskupa posvetila  biskupa Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH.

Anglikansko razumijevanje apostolske sukcesije

Apostolska sukcesija odnosno nasljedstvo (kod pravoslavnih prejemstvo) je u Anglikanskoj crkvi preduvjet za valjanu svećeničku službu. Sukladno shvaćanju apostolske sukcesije, svaki valjano ordinirani odnosno zaređeni biskup mora imati poveznicu sa samim apostolima (apostoli su zaredili svoje nasljednike biskupe, oni pak druge biskupe, i tako sve do današnjih biskupa).

consecration_beach-770x303
Izvor: americananglican.org

Budući da je Crkva Engleske tijekom reformacije, koje se dogodilo ne pod Henrikom VIII kako se često krivo shvaća (o tome vidi više ovdje), već pod Edwardom VI, odnosno djelovanjem nadbiskupa Thomasa Cranmera, sačuvala episkopalno ustrojstvo, sačuvala je i apostolsku sukcesiju, kao i staru “nadbiskupsku stolicu”, canterburyjsku.

Sve do 19. stoljeća nije bilo nikakve dvojbe od strane rimokatolika i pravoslavnih oko valjanosti apostolske sukcesije kod anglikanaca. Dvojbe se javljaju tek od 19. stoljeća.

Prema buli Apostolicae Curae pape Leona XIII. iz 1896., Rimokatolička crkva ne priznaje apostolsku sukcesiju anglikancima zbog promjena u shvaćanju euharistije i svetog reda koje se dogodilo za kralja Edvarda VI., odnosno u BCP 1552. No anglikanski znanstvenici su odgovorili na ove primjedbe izjavljujući da je nakana anglikanskog ređenja podijeliti onakvu svećeničku službu kakvu je Krist ustanovio. Također su se usprotivili prigovorima pape Leona XIII. tvrdeći da su riječi i geste koje je on smatrao nužnima za valjano ređenje, potpuno nedostajale u obrednicima prve Crkve.

Od 1896. rimokatolici i anglikanci raspravljaju o valjanosti anglikanskoga ređenja te se može reći da je, bez obzira na nepromijenjeni stav pape Leona XIII., anglikansko ređenje još uvijek otvoreno pitanje u dijalogu između rimokatolika i anglikanaca. Rimokatolici priznaju apostolsku sukcesiju Starokatoličkoj crkvi koja ima interkomuniju s Anglikanskom crkvom te si ove crkve međusobno priznaju sukcesiju.

Pojedine Pravoslavne crkve smatraju da je anglikansko ređenje potpuno valjano i jednako onom u Katoličkoj crkvi. Srpska pravoslavna crkva izrazila je još 1923. godine svoj stav da su anglikanska posvećenja biskupa i zaređenja đakona i svećenika valjana. O tome vidi više ovdje

Dvojbe se javljaju od vremena kada su pojedine Anglikanske crkve počele posvećivati žene za biskupe, što je dakako suprotno novozavjetnom, patrističkom i povijesno-tradicijskom učenju o biskupskoj (i svećeničkoj) službi. Osim toga, posvećenje žena za biskupe otežava ekumenski dijalog između kršćanskih crkava. Pitanje apostolske sukcesije je među ključnim pitanjima u ekumenskom dijalogu.

Bez obzira na stav određenih crkava o anglikanskoj sukcesiji, ona ipak ima neprekinuti slijed od samih apostola i svaki valjano zaređeni biskup po anglikanskom obredu može to i potvrditi.

Biskupa, sukladno staroj tradiciji crkve, zaređuju (ili posvećuju) tri biskupa, iako je i ređenje od strane jednoga biskupa, u nužnim okolnostima valjano. Anglikanci ne drže da je podjeljivanje svetoga reda sakrament te da isto djeluje ex opere operato (Samo po sebi djelotvorno). Apostolska sukcesija se ne sastoji samo u mehaničkom prenošenju polaganja ruku s biskupa na biskupa (a po njima na svećenike i đakone), već i u očuvanju apostolskog nauka. Zaređenje službenika je zapravo  potvrda milosnog dara kojeg mu je Gospodin svojim pozivom već udijelio.

Biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj u svoj sukcesijskoj lini ima i znamenitog nadbiskupa splitskog, Marca Antona de Dominisa. O tomu, kao i o sukcesijskoj liniji od Dominisa do današnjeg biskupa PRKC, vidi više ovdje.

Autor: + Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s