TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 8 – O vjeroispovijedanjima

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

ČLANAK 8.

                                                             O vjeroispovijedanjima

„Nicejsko vjeroispovijedanje, (Atanazijevo vjeroispovijedanje[1]) i ono uobičajeno nazvano Apostolsko vjeroispovijedanje, moraju se u potpunosti prihvaćati i u njih valja vjerovati. Jer njih se može dokazati najsigurnijim svjedočanstvima Svetog Pisma.“

Naše razumijevanje ovog članka olakšat ćemo početnim razmatranjem vezanim za vjeroispovijedanja općenito. Podrijetlo kršćanskih vjeroispovijedanja može se  pronaći u „Velikom poslanju“. Krist prilikom svog uznesenja zapovijeda svojim sljedbenicima da stvaraju učenike, krštavaju i naučavaju. Ali što točno treba naučavati? Što se točno zahtijeva od onih koji postanu učenicima? Možete odgovoriti kako je odgovor na to pitanje očit. Ono što treba naučavati je „istina Svetog Pisma“. U Članku 6 je već potvrđeno kako Sveto Pismo sadrži sve što je potrebno za spasenje i da jedino što se u njemu nalazi ili se njime može dokazati jest ono što se zahtijeva. Ali sljedeće pitanje je ovo: „Tko zapravo određuje što je a što nije, kada se izvlači i dokazuje iz Svetog Pisma, ispravno predstavljeno za vjerovanje. Odgovor na to pitanje bit će jasno obrazložen u Članku 20: „Crkva ima… vlast odlučivanja u pitanjima vjere.“

Ono o čemu se radu u Članku 8, a posebice u vjeroispovijedanjima o kojima članak govori — jest da ono što Crkva radi je njezin pravi zadatak. Vjeroispovijedanja su primljena i vjerovana zato što „mogu biti dokazana najpouzdanijim jamstvom Svetog Pisma“. Autoritet Svetog Pisma i dalje ostaje primarni i konačni. Ali je Crkva izložila vjeroispovijedanja kao važan aspekt svoje, od Gospodina određene misije: propovijedati evanđelje, učiniti učenicima, krstiti i naučavati.

Povijest jasno ukazuje na to da su službena vjeroispovijedanja najvjerojatnije bila u uporabi već sredinom drugog stoljeća. Dok neka od tih ranih vjeroispovijedanja prikazuju neka odstupanja, sva zapravo slijede isti temeljni nacrt, sastavljen na način kršteničke formule „U ime Oca, i Sina i Svetoga Duha“. Iz dokumenata, kao što su Katehetska predavanja svetog Ćirila Jeruzalemskog (347), dobivamo uvid u to kakva je bila praksa stare Crkve. Nekoliko dana prije održavanja čina krštenja, kandidate se poučavalo o službenom vjerovanju crkve u kojoj su trebali biti kršteni. Nije samo vjeroispovijedanje ono čemu ih se poučavalo, nego i izlaganje vjeroispovijedanja u obliku propovijedi. Takav postupak se nazivao „Predaja vjerovanja“ (Traditio Symboli). Tada bi se na sam dan njihovog krštenja kandidati ispitali o njihovom vjerovanju te bi na pitanje biskupa morali odgovoriti u obliku vjeroispovijedi koju su primili, a koju bi sada morali „vratiti“ (Redditio Symboli). (Gibson, str. 300)  Na taj su način u praktičnom kontekstu oblikovana najranija vjeroispovijedanja, vjerno prenoseći „Veliko poslanje“ – naučavajući i krsteći.

Tijekom vremena Crkva je razvila daljnju uporabu vjeroispovijedanja kao ispita pravovjerja. Unutar konteksta vjeroispovijedanja su postala detaljnija i razrađenija; službeno su potvrđena od strane Crkvenih Sabora; i ponuđena vjernicima da je potpišu kada je ispravnost njihove vjere dovedena u pitanje.

Kasnije tijekom razvoja, vjeroispovijedanja su bila proširivana u svrhu izgrađivanja i zaštite vjernika. Unutar takvog okvira, vjeroispovijedanja su postala sredstva  za pastoralnu skrb i odgoj – štiteći vjernike od pogrešaka.

Apostolsko vjeroispovijedanje ukazuje na jasan primjer prvog vjeroispovijedanja najprimitivnijeg podrijetla i upotrebe u Crkvi. Razvijeno je kao krštenička formula u obliku pitanja. U biti to je najstarije od svih vjeroispovijedanja u Crkvi, koje potječe iz drugog stoljeća. Premda sada imamo Apostolsko vjeroispovijedanje u svom razvijenom obliku, ono će posljednje biti obrađeno u članku. Legenda kaže da je svaki od apostola doprinio nastanku ovog vjeroispovijedanja. Ono zapravo i zaslužuje biti nazvano „Apostolsko vjeroispovijedanje“, ne zbog toga što su ga napisali apostoli, nego jer pogodno sažima bitne elemente apostolske vjere.

Kako je vrijeme prolazilo, tako se značaj Apostolskog vjeroispovijedanja smanjivao, te je njegova primarna upotreba u Crkvi zamijenjena Nicejskim vjeroispovijedanjem. To se dogodilo na dva načina. Od petog stoljeća naovamo, crkva u Rimu je prigodom krštenja zamijenila Apostolsko vjeroispovijedanje Nicejskim, jer je Nicejska formula bez sumnje davala detaljniji i učinkovitiji odgovor na arijanizam. Nadalje, od šestog stoljeća naovamo, Nicejsko vjeroispovijedanje je ono koje se koristilo prilikom euharistijskog slavlja Crkve ( baš kao i Knjiga zajedničkih molitava), te tako postalo najkorištenije i najpoznatije vjeroispovijedanje. To vjerojatno i jest razlog zašto se ova dva vjeroispovijedanja u Članku 8 pojavljuju u obrnutom vremenskom redoslijedu.

Ako Apostolsko vjeroispovijedanje pruža najbolji primjer oblika i upotrebe od svih drevnih vjeroispovijedanja, Nicejsko vjeroispovijedanje pruža jednako podoban prikaz razvoja vjeroispovijesti na drugoj razini: ono se za ostala vjeroispovijedanja nameće kao ispit pravovjerja. Oblikovanje Nicejskog vjeroispovijedanja počinje, naravno, s koncilom u Niceji (325). Neka njegova proširenja započela su 25. godina kasnije, što je vjerojatno bilo povezano s crkvom u Jeruzalemu i svetim Ćirilom. Kakogod, čini se da je prošireno Nicejsko vjeroispovijedanje potvrđeno 381. godine na Saboru u Carigradu. Rekao sam kako se čini da je potvrđeno, budući da zapisi koje imamo sa Sabora u Carigradu ne spominju izričito bilo kakav postupak vezan za Nicejsko vjeroispovijedanje. Ipak je Sabor u Kalcedonu 451. godine proveo potvrđivanje proširene verzije Nicejskog vjeroispovijedanja, koja se navodi kao što je navedena na Saboru u Carigradu.

Prilikom bavljenja pitanjem različitih verzija Nicejskog vjeroispovijedanja, spomenimo dvije osobitosti koje se odnose na verziju vjeroispovijedanja koju mi danas koristimo. Kad kažemo „mi“, prvenstveno i određeno mislimo na „nas kao reformirane episkopalce“, a u drugom slučaju „nas“ kao anglikance općenito. Prva stvar koju želimo navesti odnosi se na početak trećeg članka vjeroispovijedanja: “Vjerujem u  Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca“. Nedostatak zareza iza riječi „Gospodin“ stvara određene nejasnoće u značenju: i naši ljudi sa slabim razumijevanjem ponavljaju taj izraz. Kao što sam i naglasio, izraz bi  mogao značiti: „Vjerujem u Duha Svetoga , Gospodina života i Davatelja života.“ Ali u originalnom tekstu vjeroispovijedanja značenje je prilično jasno, ali i prilično različito. Tamo jasno stoji: „Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina, i Životvorca“ (to kyrion, to zoopoion). Sve dok ne izvršimo promjenu interpunkcije prilikom budućeg ponovnog tiskanja Knjige molitava, moći ćemo započeti utjecati na promjene poučavanjem naših vjernika da izgovaraju izraz s ispravnim stankama koje  jasnije odražavaju njegovo značenje.

Druga stvar uključuje pitanje koje je od većeg značaja nego nedostatak zareza, a odnosi se na riječ koja nedostaje. Radi se o riječi koja u potpunosti nedostaje u izdanjima Knjige zajedničkih molitava iz 1549. godine pa sve do 1662. godine u Knjizi koja je još korištena u Engleskoj, te u Američkoj Knjizi molitava, kao što je ona iz 1928. godine, pa sve do naše Reformirano-episkopalne Knjige molitava. Riječ koja nedostaje u  Nicejskom vjeroispovijedanju u svim tim izdanjima Knjige molitava jest riječ „svetu“, kao oznaka za Crkvu. Povijesno vjeroispovijedanje potvrđuje ovako: „Vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu“. Anglikanska Knjiga molitava kaže: „ Vjerujem u jednu katoličku i apostolsku Crkvu.“ Općenito se pretpostavlja da je izostavljanje riječi u prvoj Engleskoj Knjizi molitava iz 1549 bio stvar tiskarske pogreške. Ako je i bilo tako, teško je razumjeti zašto nije naknadno ispravljena. Također je moguće, u drugu ruku, da je izostavljanje bilo namjerno, budući da se u znanstvenim krugovima došlo do zaključka kako je riječ „svetu“ nedostajala u vjeroispovijedanju kao što je prikazano u izdanjima nekih Ekumenskih sabora koji su bili dostupni reformatorima u 16. stoljeću. Ali je činjenica da su ta izdanja sa svojim propustom bila manjkava. I bilo da je izostavljanje riječi „svetu“ kao oznake Crkve bilo isprva nehotično, ili je pak bilo namjerno, zasigurno je pogrešno te je potrebno da se ispravi prilikom sljedećeg tiskanja naše Knjige molitava. Nikakve potrebe nema za bilo kakvom raspravom s obzirom na činjenicu kako postoji krajnja potreba za ispovijedanjem ovog članka sa sve četiri oznake Crkve, jasno i ispravno izraženo: „ I vjerujem u jednu, svetu, sveopću (katoličku) i apostolsku Crkvu“

AthanasiusKonačno da damo jednu napomenu vezanu za Atanazijevo vjeroispovijedanje, što je izostavljeno u našoj Američkoj Knjizi molitava, a također je izostavljeno i u Članku 8 u američkom prepravljenom izdanju iz 1801. godine. Atanazijevo vjeroispovijedanje predstavlja treću razinu u razvoju vjeroispovijesti. Ovo vjeroispovijedanje se zauzima za izgrađivanje, sigurnost i zaštitu vjernika. Kao takvo, njegovo stvaranje nije imalo za svrhu podučavanje katekumena i kandidata za krštenje, niti je predstavljalo ispit pravovjerja, nego sredstvo za odgajanje, (duhovnu) ishranu i izgrađivanje vjernika. Uvodna izjava na početku odmah daje naslutiti, iako ne toliko jasno na engleskom kao na izvornom latinskom jeziku: „Quicunque vult salvus esse“ ili „Tkogod želi biti spašen“. Riječ „spašen“ se ne odnosi nužno na spasenje, nego na „sigurnost“ ili čak možda „ispravnost“ ili „zdravlje“. Dakle: „Tkogod želi biti dobro.“ Ako, dakle, to shvatimo na takav način, svaki zamijećeni problem sa osuđujućim navodima vjerojatno bi iščeznuo kao beznačajan. Jer bi vjeroispovijedanje jednostavno progovorilo o čežnji za sigurnošću i duhovnoj dobrobiti. A vjerojatno bi na odgovarajući način upozorilo one koji ne drže ili ne čuvaju katoličku vjeru da se nalaze u opasnosti. Naposljetku, ako ne drže ono što su primili, neće biti sve u redu s njihovom dušom.

Griffith-Thomas ističe kako je uporaba Atanazijevog vjeroispovijedanja svojstvena za Crkvu Engleske. Što se tiče njegove popularne uporabe na javnom bogoštovlju, to jest istina. Ali sa šireg gledišta se smatra da je Atanazijevo vjeroispovijedanje izgovarano u Zapadnoj crkvi kao dio službe časoslova sve od 10. stoljeća. Prema rimskoj upotrebi, izgovarano je jedino nedjeljom. Ali prema korištenju Saruma zahtijevalo se da se izgovara svakodnevno. Časoslov je služba koju izgovaraju redovnici u 6 sati ujutro. Tako se može sigurno zaključiti kako je prije 1549. godine Knjiga molitava određivala da ga izgovara čitava kongregacija neposredno poslije Benedictusa (blagoslova) u vrijeme šest velikih blagdana – Božića, Bogojavljenja, Uskrsa, Pedesetnice (Duhovi), Uzašašća, Nedjelja (blagdan) presvetog Trojstva. Može se stoga slobodno reći kako je prije tog vremena bez sumnje bilo možda nekolicina običnih vjernika koji si znali bilo što o Atanazijevom vjeroispovijedanju.

Vjerojatno bi dobro učinili kada bi promislili o njegovoj vrijednosti kao o vjeroispovijedanju treće vrste: kao pastoralno sredstvo za skrb o vjeri naroda Božjeg, štiteći ih od zamki zablude. „Tkogod hoće biti siguran i dobro – nužno je da drži katoličku vjeru“. Nije li ovo, naposljetku, svrha svečanog obećanja da podučavamo vjeroispovijedanja našu djecu kada ih prikazujemo za sveto krštenje?

„… Da li prihvaćate obavezu, koliko god je do vas, da osigurate da ovo dijete odrasta u odgoju i savjetu Gospodnjem, da bude pomno upućeno u Sveto Pismo, te da bude poučeno vjeroispovijedanju molitve Gospodnje, Deset zapovijedi i svega ostaloga što bi kršćanin trebao znati i vjerovati poradi zdravlja svoje duše?“

Odgovor: „Prihvaćamo.“

Vjerojatno bi dakle trebalo biti kao što Crkva Engleske i ima sadržano u Članku 8: „Tri vjeroispovijedanja; Nicejsko vjeroispovijedanje, Atanazijevo vjeroispovijedanje i ono svima poznato kao Apostolsko vjeroispovijedanje, moraju se u potpunosti prihvaćati i u njih valja vjerovati: jer njih se može dokazati najpouzdanijim svjedočanstvom Svetog Pisma.

[1] Uključeno u The Book of Common Prayer (Knjigu zajedničkih molitava) 1662.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s