Ako imam sigurnost spasenja, znači li to da mogu činiti što god hoću, svejedno ću biti spašen?

Uvriježeno je mišljenje kako kalvinisti, budući vjeruju u predodređenje, ne teže posvećenju, odnosno svetom životu. Ukoliko smo spašeni, stvar je riješena za vječnost i nema potrebe da brinemo o tomu kako živimo. No je li tomu tako?

Pravi kalvinist vjeruje da je izbor osnova svetosti. Apostol Pavao, nakon što je u 8 i 9 poglavlju poslanice Rimljanima jasno razradio učenje o izboru odnosno predodređenju i sigurnosti spasenja, u 12 poglavlju (1 i 2 redak) iste poslanice poziva:

Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.

Povezanost predodređenja/izbora i posvećenja provlači se kroz cijeli Novi zavjet što nam pokazuju slijedeći retci:

U njemu (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim (Ef 1,4)

Njegovo (Božje smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo (Ef 2,10)

Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost… (Kol 3,12)

… po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha izabranima da budu poslušni te poškropljeni krvlju Isusa Krista. ( 1 Pt 1,2)

Iz ovih navoda, jasno je da izbor dovodi do preobraženog kršćanskog života i da smo za svetost/posvećenje izabrani.

No da bi smo ispravno razumjeli što znači posvećenje, moramo prvo razmotriti nekoliko važnih činjenica.

1. Tko je Bog

Kada Biblija govori o svetosti, savršenosti… ona nas uvijek poziva da se suočimo s Bogom: Budite savršeni kao što je savršen Otac Vaš nebeski… Budite sveti kao što sam ja svet… i sl. Jer kada nas Bog suoči sa sobom, onda ćemo se i mi suočiti s nama samima i shvatiti koliko ovisimo o Bogu. Suočeni s Bogom poput Izaije i mi ćemo uskliknuti: „ Jao meni propadoh, jer čovjek sam nečistih usana“ Iz 6,5.

Kalvinist mora biti svjestan veličine Božje veličine, Božje svetosti i Božje savršenosti. Kada shvatimo tko je Bog a tko smo mi tada ćemo Bogu iskazati  svu slavu (Soli Deo Gloria). Bog je velik i svet, a čovjek je grješan i nedostojan njegove ljubavi i njegove milosti. Shvaćajući da smo nedostojni a ipak  iskusili njegovu milos, kličemo sa psalmistom:  “Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?”  (Ps 116,13).

Gebhard_Fugel_Moses_vor_dem_brennenden_Dornbusch_c1920

Suočeni s Božjom svetošću mi ćemo zapravo shvatiti da na ovoj zemlji nećemo nikada biti sveti poput njega. Oni koji smatraju da se danas može postići savršenstvo na koje nas Biblija poziva, a ona nas poziva da budemo savršeni poput Boga, zapravo pokazuju jednu iskrivljenu i ružnu sliku Boga. Oni zapravo žele Boga prilagoditi sebi jer su i sami svjesni da sebe nikako ne mogu dovesti do te razine da budu savršeni i sveti poput Boga.

Zato je lakše, umjesto s Bogom, uspoređivati se s drugim ljudima. Farizej je našao carinika. Lako se, u usporedbi s njim pronašao svetim. No Bog nas ne poziva da se s ljudima uspoređujemo. Bog nas poziva da pred njega stanemo i sebe u svjetlu njegove svetosti promatramo.

2. Tko je čovjek? – duh pokajanja

Suočeni s Bogom i našim vlastitim grijehom, Bog nas vodi do pokajanja. Nema pokajanja dok nas Bog ne dovede k sebi (dok nas nanovo ne rodi).

Tko se god suoči sa svetim Bogom, u njemu nestaje svaki duh samopravednosti. Kad nam Bog otkriva svoju slavu on nas uvijek suočava s našom grešnošću. Bog nam otkriva u kojem području našega života imamo najveći problem. Izaija je shvatio da je čovjek nečistih usana. On, koji je svoje usne koristio za proslavljanje Boga i naviještanje Božje riječi, priznaje Bogu da su mu usne nečiste. On je s tim istim usnama druge osuđivao zbog njihovih grijeha. Sada shvaća da su i njegove usne nečiste. Farizej je u hramu  hvalio Boga što nije kao drugi ljudi,  što nije kao onaj carinik. Njemu ne pada na pamet da se uspoređuje s Bogom. Pa Bog treba biti sretan što ima jednog takvog slugu koji, u usporedbi s drugima jest pravi svetac. No, farizej je griješio svojim usnama, a one su otkrivale stav njegova srca. Nevjerojatno je da mnogi kršćani nisu naučili lekciju. Često se susrećem s ljudima, kršćanima, koji mi žele dati do znanja da u usporedbi s njima nisam dovoljno kršćanin (za neke uopće nisam kršćanin), da nisam dovoljno duhovan, nisam dorastao njihovim standardima. Možda se i mi ponašamo spram drugih tako.  Kako rekoh ranije, tako je lakše.  Mnogo je ozbiljnije pred Boga stati. Kada pred njega stanemo, nema nam druge nego zavapiti: Bože, smiluj se meni grješnome. Taj osjećaj grešnosti pomaže nam shvatiti što je MILOST što je SPASENJE. Kako shvatiti od čega nas je Gospodin spasio, ako ne shvaćamo svoje vlastito stanje? Kako shvatiti tu prekrasnu milost Božju ako ne razumijemo zbog čega je ona bila potrebna?

Netko će prigovoriti: Zašto da molimo, Bože smiluj se meni grješnome/grješniku, ako nam se Bog već smilovao?

Bez obzira što smo jednom primili milost, apostol Petar nas poziva da „Rastemo u milosti“ (2 Pt 3,18). Mi ne možemo postići savršenstvo na ovozemaljskom putu. I nadalje smo skloni griješiti. Ivan kaže da su lažci oni koji smatraju da grijeha nemaju. I upravo zato što sam jučer povrijedio Boga i bližnje, što sam to učinio danas i što ću to učiniti sutra, moram vapiti Gospodinu: Smiluj se meni grješniku. Njegove milosti nikada dosta.. Njegova smilovanja nikada dosta. Kršćanin mora imati pokajnički duh. Svakodnevno ispovijedanje grijeha donosi zdravo nepovjerenje u vlastitu pobožnost i vodi nas k ovisnosti o Bogu i Njegovoj milosti.

3. Milošću smo Božjom ono što jesmo

Samo čovjek koji je ispunjen Duhom Svetim (a Duh Sveti nas uvodi u svu istinu pa tako i istinu o Bogu i nama samima) može se kajati za svoje grijehe. Stoga je i pokajanje Božanski čin u nama. Pokajanje je neizostavni aspekt posvećenja jer osoba koja se ne kaje, ona i ne teži za Božjom slavom. Onaj tko je ustvrdio da grijeha nema, njemu ni posvećenje nije potrebno.

Pokajanje je snažan znak novoga života. Kalvinist je svjestan da je  iskvaren kao i svi drugi ljudi. Prva točka kalvinizma jest da smo potpuno iskvareni. Svako je naše područje života zahvaćeno grijehom. Samo je milost Božja ta koja tu pokvarenost sanira. Bog u nama proizvodi plodove novoga života. On koji nas je pozvao u novi život, koji nas privodi pokajanju, također silom Duha Svetoga čini da možemo živjeti novim životom. Taj novi život nije plod naše posebnosti, već Božje milosti: Apostol Pavao  ustvrđuje: „Milošću sam Božjom ono što jesam.“ O sebi govori da je prvi među grješnicima (1 Tim 1,15).

4. Naša predanost Gospodinu

Njegova milost čini nas voljnima da se podložimo Gospodinu i činimo njegovu volju. Pokajani grješnik, razumijevaći grijeh, i shvaćajući Božju milost, okreće se od grijeha ka Bogu s iskrenom namjerom i čežnjom za poslušnošću Bogu. Samo poslušnošću, odnosno pokornošću prema Bogu, odnosno prepuštanjem Njegovim putovima, kršćanin može živjeti blagoslove posvećenog života. Čovjek nije marioneta u ovome procesu. On se predaje u Božje očinske ruke, s potpunim povjerenjem se oslanja na Boga. Samo smo u Njegovim rukama sigurni.

 5. Odvojeni za Boga

Što uopće znači posvećenje? Iako smo to trebali definirati na početku, učinit ćemo to sada-.  Posvetiti znači da smo nešto ili nekog odvojili, odnosno namijenili za posebnu svrhu.

Tko kršćanina posvećuje, odnosno odvaja za posebnu svrhu? Apostol Pavao u 1 Solunjanima 5, 23-24 kaže slijedeće:

„A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo Vaše biće-duh, duša i tijelo-sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našeg Isusa Krista! Vjeran je onaj koji vas je pozvao: on će to i učiniti.“

Riječ je jasna. Djelo posvećenja je Božje. On nas je izabrao, predodredio i odvojio za novi život u Njemu. Pisac poslanice Hebrejima moli da „Bog ostvari u nama ono što je pred njim ugodno po Isusu Kristu“ (Heb 13,21).

Jedna od primarnih uloga križa jest posvećenje onih za koje je Krist umro:

”Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas    grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.”2 Korinćanima 5,21

”…Krist je ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi da sam sebi privede Crkvu krasnu bez ljage,      bez bore bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane.”Efežanima 5,25-27

”…sada Bog izmiri u Kristovom smrtnom tijelu, smrću, da vas izvede preda se svete, neporočne i besprijekorne.”  Kološanima 1,22

”…velikog Boga našega Spasitelja, Isusa Krista. On je dao samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod,      revan u djelima ljubavi.”Titu 2,13-14

Onaj koji nas je predodredio za vječnost i koji nas za tu vječnost čuva u svojim rukama čvrsto, očuvat će nas sigurno i u ovozemaljskom životu kako bi smo ustrajali u posvećenom životu.

„Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.” (Filipljanima 1,6).

Ista nas milost posvećuje i ista nas milost čini ustrajnima. Duh Sveti radi cijeli život u kršćaninu da bi ga učinio svetim.

I mi trebamo težiti biti što svetiji. Mi trebamo činiti i dobra djela koja je za nas Krist pripravio. S djelima mi ne zadobivamo  svoje spasenje. U tome se slaže većina onih koji nisu kalvinisti. No problem je u tomu što većina protestanata, koji su arminijanci, smatraju da se djelima čuva spasenje. I tako, mnogi žive u smrtnom strahu hoće li učiniti kakvo djelo zbog kojega će izgubiti spasenje. Osim za sebe, zabrinuti su i za druge još više, pronalazeći u drugima stalno nekakve negativnosti zbog kojih bi ih mogli prozivati da nisu dovoljno dobri kršćani.

Ukoliko živimo doista predanim i posvećenim životom za koji nas je Krist predodredio, ne trebamo se brinuti za svoju vječnu sudbinu niti da će Bog dopustiti da učinimo bilo što, što bi nas u konačnici odvojilo od njega. Padova i prijestupa će biti, požnjet ćemo i određene posljedice naše neposlušnosti prema Bogu, no u konačnici on će nas uvijek vratiti na pravi put (kao što je to učinio u slučaju izgubljenog sina).

Što će se vjernik više posvećivati, to će više shvaćati svoje prijestupe , grijehe i nedostatke. Kako kršćanin bude postajao posvećeniji, bit će sve ponizniji te će se više užasavati svojih nedostataka u usporedbi sa sinom Božjim kojega vidi u sebi.

Autor: + Jasmin Milić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s