Bože, Kralju slave, ti si svoga jedinoga Sina Isusa Krista s
velikim pobjedničkim slavljem uzdigao u svoje nebesko
kraljevstvo; molimo te, ne ostavljaj nas neutješene, već
nam pošalji svoga Svetoga Duha tješitelja, te uzdigni i nas
onamo kamo je pred nama otišao Spasitelj naš Krist, koji s
tobom i istim Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, sada i dovijeka. Amen

ČITANJA: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

---

U današnjem evanđeoskom odlomku možemo vidjeti Isusovu molitvu Ocu. Ovo je događaj koji je od presudne važnosti za nastavak širenja Radosne vijesti i jačanje Kraljevstva nebeskog. Isus zna da će krenuti putem križa, putem muke, prema neizbježnoj smrti. Isus se žrtvuje iz ljubavi prema Ocu i prema nama, njegova ljubav je uvijek žrtva. No zanimljivo je vidjeti kako Isus u tim bolnim i mučnim trenucima u trenucima vlastitog egzistencijalnog pitanja moli za one koje je do sada vodio putem spasenja. Od sada oni će hodati samostalno, morat će primijeniti sve što su naučili. Samostalno će se kretati prema punini radosti koju im Isus obećaje.

Isus je svjestan da svijet nikada neće prepoznati njegove učenike kao vrijednost već će ih zamrziti jer se zalažu za vrednote koje ovaj svijet uporno odbacuje kao nešto suludo pa čak i opasno. Pa i u današnje vrijeme ta borba postoji i mnogi kršćani, mnoge denominacije već su pale pod utjecaj svijeta. Tako npr, prošloga tjedna biskupija Novog Zelanda jedne protestantske crkve odlučila je prepoznati homoseksualni brak među svećenstvom kao nešto što je Bog namijenio čovjeku, a one koji se protive tome zajedno s medijima, javnosti čak i sama ta crkva osuđuje. Nije to ništa neobično, sve je to Isus predvidio.

Isus je svojim učenicima rekao: “Ovo vam govorim da imate mir. U svijetu ćete imati patnju, ali ohrabrite se, ja sam pobjedio svijet”

U ona Isusova vremena progoni su bili teški, kršćani su gubili živote samo zbog imena Isusova, zbog molitve Isusu, no ipak su ustrajali. Možda je najbolji primjer tome Sveti Stjepan koji se u trenucima svoje smrti osvrće na Isusovo uskrsnuće i kao da ga vidi na svome tronu govori: “Gospodine Isuse primi duh moj”. Vidite u početku kada su kršćani bili sustavno mučeni i ubijani duh crkve je bio snažan, kršćani su živjeli po duhu a ne po tijelu pa je zato sveti Stjepan mogao izreći riječi koje je izrekao jer je znao da postoji konačni sud i jedini ispravan sudac koji ga može osuditi. U tim trenucima umjesto da pristupi svijetu Stjepan je u mukama zavapio Kristu da ga spasi za vječnost. Sveti Stjepan je uistinu spašen, iako osuđen od svijeta; sveti Stjepan je u euharistijskoj gozbi i zauvijek boravi s nama u liturgijskom slavlju dok su nebesa otvorena i mi slavimo s njima.

Možda ste primijetili da često koristim izraz “sveti” Stjepan. izraz sveto ili sveti često prevodimo kao izdvojeno za nešto, za neku službu, za određeni put ili svrhu.

U našem slučaju biti svet znači da smo odvojeni od svijeta za posebnu uporabu. Kao što sam prošli put govorio, to ne znači da kršćani moraju bježati od svijeta već da trebaju napredovati prema cilju. Biti svet ne znači biti prestrašen osudom svijeta već ohrabren da se kreće prema ispunjenju svojega cilja, a to je preobrazba svijeta, preobrazba ljudi i svih stvorenja kako bi se sve izmirilo s Bogom. ipak, kao što sam ranije rekao danas svijet ima snažan utjecaj na svete, na Crkvu. Toliko snažan utjecaj da mnogi kršćani prestaju biti sveti kako bi udovoljili svijetu. Govori se o prilagodbi Crkve, umjesto o preobrazbi svijeta. To se događa kada sveti ne preobražavaju svoje umove kao što sveti Pavao piše “Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.”

Možemo uzeti jedan primjer, jednu priču da vidimo što se točno događa:

“Putovala su tako dva monaha, i došla do grada u kome je živjela mlada žena, čekajući da izađe iz svoje nosiljke. Kiša je napravila duboke bare i nije mogla da siđe a da ne uprlja krajeve svoje svilene haljine.

Stajala je tako, izgledala veoma ljuto i nestrpljivo. Grdila je sve prisutne, ali oni nisu imali gdje spustiti svoje teške torbe kako bi joj pomogli da siđe. Mlađi monah je uočio ženu, ali ništa nije rekao, i prošao je pored nje.

Stariji monah ju je brzo podigao, stavio je na leđa, prebacio preko vode, i spustio je na drugu stranu, gdje je bilo suho. Ona nije zahvalila starijem monahu, samo ga je odgurnula s puta i otišla.

Kako su nastavili putem, mlađeg monaha počele su da muče misli.

Nakon nekoliko sati, kada više nije mogao da izdrži, rekao je: “Ona žena je bila veoma sebična i nekulturna, a ti si je podigao na svoja leđa i nosio je! A onda, nije ti ni zahvalila!”

“Spustio sam ženu prije nekoliko sati,” odgovorio mu je stariji monah. “Zašto je ti i dalje nosiš?”

U ovoj priči možemo uočiti nekoliko zanimljivih stvari:

1. Kako se svijet ponaša prema toj ženi?

Svijet ignorira ženu, svijet živi po svome, po svojim pravilima po svome smislu. Ona je samo jedna od mnogih na ulici. Kao takva njena vrijednost nije velika niti je njena ljutnja, zbunjenost važna. Svijet nema ljubavi spram toj ženi a ona nema ljubavi spram njih. Ono za što prolaznici brinu jeste da se zaprljaju svoje torbe.

2. Kako se mlađi monah ponaša prema ženi?

Slično kao svijet. On ju vidi kao jednu od mnogih iz svijeta. Ona nije na putu na kojem je on. Ona nije netko na koga bi se on obazreo. ipak, postoji i još nešto kod mlađeg monaha, a to je strah. Mlađi monah se boji pada. Boji se utjecaja svijeta na njegov duh. Boji se da ne bi slučajno mislima ili tijelom odlutao od svojega poslanja. Mlađi monah ne pomaže ženi jer se možda boji i osude svijeta: “što monah ima pričati sa ženom, zašto ju dira, kamo je nosi?” S druge strane on zna da mu ona neće uzvratiti s radošću i zahvalnosti. Mlađi monah razumije da on nije od ovoga svijeta i da ga svijet ne trpi.

3. Stariji monah djeluje drukčije:

On ignorira svijet. ignorira njegove ciljeve, vrednote i stavove. Podigao ju je i spustio na suho tlo. Ona mu je odbrusila. Možda upravo onako kako bi to učinio svijet: “Odakle ti pravo da me diraš, odakle ti pravo da mi pomažeš”. ipak kao što vidimo u priči ona je tražila pomoć, ali pomoć svijeta a ne pomoć svetih. Ona se možda i naučila na svijet, na njegovo odbacivanje, na iskorištavanje, na njegova pravila. Monah je to učinio kako bi pomagao, kako bi ukazao na svoju službu, izvesti ženu iz kaosa voda, iz blata, na suho na spasenje. On je ženi ukazao ljubav ne tražeći ništa od nje. Učinio je žrtvu, ponizio je sebe kako bi spasio ženu.

Što se kasnije događa?

Mlađi monah koji ima sliku svjetovne pravednosti, svjetovna morala i etike. On je na svome putu svetosti i toliko je zaokupljen putom da zaboravlja biti svet, izdvojen za svrhu. Boji se djelovati u svetosti kako ne bi pao pod utjecaj svijeta odnosno pod osudu svijeta. On ne razumije kako si je stariji monah to mogao dopustiti, iako je na putu svetosti i dalje razmišlja o tome, on tu ženu nosi u mislima i ne može je pustiti. Stariji monah je s druge strane obavio svoju službu i krenuo dalje putem odvojenosti, putem svetosti.

To se danas događa i s mnogim kršćanima. iako na putu svetosti, po tjelesnome izgledaju sveti ali po duhovnome oni su u svijetu. Boje se reakcije pa neće djelovati, boje se za svoj status sveca pa neće sudjelovati u preobrazbi svijeta. To je bijeg i izbjegavanje poslanja. Stariji monah odgovara mlađem: “Ja sam tu ženu odavno spustio a ti je i dalje nosiš”. Mlađi monah nosi svijet u srcu a ne svetost.

Isus u svojoj boli moli sljedeće: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.“ Naša služba je u ovome svijetu. Naša svrha nije bježati od svijeta već ga učiniti Božjim. Isus je u svojoj službi mnoge sablaznio svojom posvećenosti. Činio je ono što je svijet smatrao neprimjerenim. Na šabat je spašavao svijet i pojedince, naviještao je evanđelje samaritanki, oprostio je bludnici. To je neprimjereno za svijet to nije “normalno”. No Isus ne traži od Oca da nas uzme sa svijeta već da nas očuva od kneza ovoga svijeta, baš kao što piše sveti Pavao: “i vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje.” Ova izjava “nekoć ste živjeli po Eonu ovoga svijeta” se može dodatno razložiti. Riječ eon naime znači vrijeme ili vremenito ali se također može prevesti kao svijet.

Kršćanin nije ovdje na ovome svijetu da bi se suobličio Duhu vremena (Zeitgeistu) već je na ovome svijetu da bi i sebe i svijet preoblikovao po Duhu Svetome. Vremena se mijenjaju jednom su bolja a drugi put pak teža, no Duh vremena je uvijek u suprotnosti s Duhom Svetim. Duh vremena je u rukama Kneza ovoga svijeta a taj se protivi Knezu kozmosa, Knezu vječnosti. Vidite Eon je prolazan a vječnost je samo s Bogom.

I možda baš zato trebamo pozorno primijetiti što Isus govori nakon svog uskrsnuća, na dan uzašašća: “Činite sve ljude mojim učenicima i ne zaboravite, ja sam s vama sve do kraja Svijeta”. Ta riječ svijet u izvorniku piše Eon. Odnosno Isus daje nadu i radost svojim učenicima, a ta je da će vremenito odnosno svjetovno proći i da će nastupiti svetost.

Zato, ohrabrujmo se međusobno u ljubavi. Poput mlađeg monaha neki od nas su slabi i još uvijek razmišljamo “što će ljudi reći kada im svjedočim”, “što će ljudi reći kada molim”, “hoće li me svijet osuditi ako postupim ovako ili onako”. Kada molimo za naše bližnje, za neobraćene, to činimo u ljubavi. To činimo zato što nam je stalo do njihova spasenja. Kada im pomažemo to činimo radi spasenja. Naše poslanje jest pokazati milost Božju pa ako treba i žrtvovati svoju sliku svetosti pred svijetom mi ćemo to činiti. Isto kao što je Gospodin radio.

Povezani članci ZNAMO LI ŠTO JE KRŠĆANSKA LJUBAV?