Autor: dr.sc. Jasmin Milić
Marko Antun De Dominis u Engleskoj pronalazi model Crkve kako ju on vidi kao idealno pročišćenu Crkvu. Njemu je stalo do crkvenog jedinstva te stoga u Engleskoj pokušava razumijeti razloge koji su doveli do reformacije, zalažući se protiv raskola a za jedinstvo Crkve. Jedinstvo Crkve je zapravo glavna skoro svih njegovih spisa, poglavito znamenitog djela De Republica Ecclesiastica .
Reformacija koja se dogodila na Europskom kontinentu pročistila je crkvu od mnogih iskrivljenih dogmi i učenja, no uglavnom je odbacila i episkopalno ustrojstvo koje je kao takvo bilo čuvano od najranijeg razdoblja kršćanske Crkve. Razlog tomu je bila činjenica da pojedini reformatori (poglavito Zwingli i Calvin) nisu imali biskupe na svojoj strani koji bi nastavli sukcesijsku episkopalnu liniju. Stoga je odbacivanje episkopalnog ustrojstva, npr. od strane Calvina, bilo više uvjetovano nego što je to bila nekakva nova doktrina reformacije. No za Dominisa je odbacivanje episkopata raskol.
Što nije uspjelo kontinentalnim reformatorima, uspjelo je reformatorima Crkve Engleske. Pod vodstvom Thomasa Cranmera, nadbiskupa canterburyjskog, započinje proces reformacije u Engleskoj crkvi. Često se krivo interpretira kako je protestantizam u Engleskoj započeo s Henrikom VIII, što nije točno. Istina je da su razlozi odvajanja Crkve Engleske od Rima bili čisto osobne i političke naravi od strane okrutnog kralja Henrika VIII. No, Henrik VIII je bio protivnik i progonitelj protestanata. I nakon prekida s Rimom, pod Henrikom VIII Crkva Engleske je u teologiji i praksi bila rimokatolička ali bez Rima. Henrik VIII je ukinio samostane, celibat i sl., sebe je postavio vrhovnim suverenom nad Crkvom Engleske, no u teološkom i obrednom smislu Crkva Engleske nije bila protestantska. O tome vidi više ovdje.
Reformator Engleske crkve bio je nadbiskup Thomas Cranmer. On je stupio u kontak s kontinentalnim reformatorima, reformirao liturgiju, određene crkvene doktrine, i zapravo, s anglikanskog stajališta uspio u onomu što je i bio cilj reformacije: reformirati Crkvu.
Cranmer je, kako smo rekli sačuvao i episkopalno ustrojstvo, odnosno biskupsku službu i učenje o apostolskoj sukcesiji. Zato se anglikanska crkva naziva i episkopalna crkva.
Upravo služba biskupa važna je i za Dominisa. Budući da je ista sačuvala vezu s Općom (katoličkom) Crkvom biskupskim nasljeđem, on ne vidi da je u Engleskoj došlo do poptpunog raskola, već da se radi o jednoj te istoj Crkvi kao i Rimskoj. Stoga nije slučajno da Dominis odlazi u Englesku a ne npr. u Njemačku ili Švicarsku gdje je protestantizam već bio učvršćen. Crkva Engleske je za njega najbolji izbor jer je zadržala episkopalno ustrojstvo i gdje može nastaviti djelovati kao biskup.
Dominis staje u obranu biskupske službe no u isto vrijeme naglašava u svojim spisima da je svaki biskup, po svojoj crkvenoj vlasti jednak te da papa nema primat nad cijelom Crkvom. Po njegovu razumijevanju, kao što su apostoli bili jednaki u svojoj službi, tako su i biskupi jednaki. Osporava papinsku vlast, onakvu kako se ona shvaćala u njegovo vrijeme. Papa nema i ne može imati primat nad drugim biskupima ondosno nad cijelom crkvom. Time na određeni način Dominis zagovara ideju koja će se tek na Drugom vatikanskom koncilu ustrojiti kao biskupski kolegij.
Upravo taj naglasak na jednakosti svih biskupa Dominisu je polazišna točka i k jedinstvu crkava: Rimokatoličke, Anglikanske i Pravoslavne. On ove crkve smatra katoličkom (sveopćom) Crkvom u pravom smislu te riječi. Dominis će reći u VII. knjizi De republica ecclesiastica: „
“Za mene je izvjesno to da je Crkva katolička svugdje i zato ne sumnjam da onaj koji poriče da je svugdje, u stvari nije nigdje jer nije u katoličkoj Crkvi”.
Neki su autori iz ovih i sličnih njegovih riječi u kojima potvrđuje svoju pripadnost Katoličkoj Crkvi, razumijeli da je on uvijek bio jedino na strani Rimokatoličke crkve. No za njega, kao i za reformatore, katolik nije značilo rimokatolik, već pripadnost jednoj sveopćoj (katoličkoj) Crkvi Kristovoj. Dominis je bez sumnje bio i doktrinarno na poziciji reformacije što se vidi iz njegovih spisa. Njegov pogled na euharistiju je reformirani odnosno anglikanski. O tomu vidi više ovdje.
Za Dominisa nema dvojbe da je Crkva jedna. Ona je istina sastavljena od partikularnih crkava, no one sve čine jednu, jedinstvenu Crkvu a glava te Crkve je sam Krist.
Za Dominisa papa nije simbol jedinstva već naprotiv raskola. Papinsko insistiranje da se jedinstvo očituje na način da se sve partikularne crkve potčinjavaju Papi, zapravo jest uzrok raskola. Jedinstvo se ne očituje u jednomu biskupu već mnogi biskupi, ujedinjeni s glavom Crkve, Kristom, čine Crkvu jedinstvenu, univerzalnu i katoličku (sveopću).
Kao što smo naveli ranije, jednako kao što je Rimska i Engleska Crkva jedna te istia Crkva, tako su i Istočne Crkve dio te jedne jedine, Katoličke Crkve. Dominis će darovati primjerak svoje knjige De Republica Ecclesiastica aleksandrijskom patrijarhu Ćirilu, a uz njega poslati popratno pismo u kojem izražava želju da dođe do ujedinjenja s Anglikanskom crkvom:
„Molim i zaklinjem Vas svom dušom Kristovom, ozbiljno uzmite u razmatranje ujedinjavanje Vaših istočnih crkava s ovom uzvišenom i rastućom Engleskom crkvom.“
Dominis smatra da je ujedinjenje Crkve Engleske i Istočnih (Pravoslavnih) crkava izglednije nego ujedinjenje različitih Zapadnih crkava. Također smatra da će se takvim ujedinjenjem moći snažnije suprotstaviti papinstvu. Dakako, suprotstavljanje papinstvu za njega nije negiranje Rimske crkve već negiranje autoriteta koji sebi prisvaja biskup Rima namećući se kao poglavar cijele Crkve.
Osim eklezijalnih razloga zbog kojih je smatrao nužnim ponovno jedinstvo Crkve, Dominis je shvaćao da je jedinstvo europskih crkava jedan od preduvjeta i jedinstvu Europe. Zato s pravom možemo reći da je Dominis bio vizionar ne samo kada je u pitanju jedinstvena Crkva već i jedinstvena Europa.
Dakle, razumijevajući da je Crkva tamo gdje je biskup, kako su to shvaćali oci rane Crkve, Dominis je razumio da je Crkva tamo gdje je sačuvana biskupska služba: u Rimokatoličkoj, Pravoslavnoj i Anglikanskoj crkvi.
U modernom ekumenskom promišljanju, upravo je ovaj momenat od ključne važnosti za ponovno uspostavljanje jedinstva Crkve. Rimokatolicima, Pravoslavnima, Anglikancima i Starokatolicima episkopalno je ustrojstvo od temeljne važnosti za eklezijalnost, liturgičnost, sakramentalnost kao i za očuvanje valjanog kršćanskog nauka.
Zbog svojih težnji, zalaganja i pisanja o jedinstvu Crkve, nije bio shvaćen ni od Rimske ni od Engleske Crkve. Rimska ga je crkva smatrala heretikom i kao takvog osudila te nakon smrti njegovo tijelo spalila zajedno s njegovim djelima, a pojedini pripadnici Engleske crkve smatrali su ga uhodom Rima. Ljudi poput Dominisa, nažalost, često prolaze ovaj trnovit put odbacivanja. No, neke njegove ideje su ipak rehabilitirane na Druhom Vatikanskom koncilu (1962.-1965.) ) kao i ideje reformatora. Time začuđuje da još nije došlo do novog vrednovanja Dominisovog djela od strane službene Rimokatoličke crkve u Hrvata.
Predavanje održano na tribini o Marku Antonu de Dominisu u Zagrebu, 15. svibnja 2018. godine.
Povezano: Apostolska sukcesija u Protestantskoj reformiranoj kršćanskoj crkvi
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link.