Dana 15. svibnja 2018. godine, u Gradskoj knjižnici Ante Starčevića u Zagrebu održana je tribina pod nazivom Marko Antun de Dominis – Glas iz prošlosti kao zalog budućnosti.

O životu i radu de Dominisa,  govorili su:

dr.sc. Ivan Golub, profesor emeritus, književnik, svećenik i redoviti profesor u miru Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Vesna Tudjina, Odsjek za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dr. sc. Jasmin Milić, biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj.

Profesor Golub upoznao je općenito o životu i djelovanju te o njegovom istraživanju ovog znamenitog nadbiskupa.  Dr. Tudjina je govorila o Dominisovu djelovanju tijekom njegova boravka u Engleskoj. Na kraju je pročitala pismo koje je Dominis uputio  vjerojatno svome rođenom bratu Nikoli iz tamnice, a kojega donosimo na kraju ovoga teksta. Biskup Milić je govorio o jednakosti buskupa kao preduvjetu jedinstva Crkve u Dominisovoj misli. Tekst i video predavanje možete pogledati ovdje.

Koordinatori tribine su bili dr. sc. Boris Kožnjak i Ana Jerković, mag. oec. Tribinom je moderirala Ana Jerković.

Presvijetlom i preuzvišenom gospodinu bratu veleštovanom
Munje udaraju u Visoke planine. Ali, one ipak ne mogu puno učiniti. Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion: ne pomiče se, ostaje dovijeka. Prije sam u pritvoru nego zatvorenik, ni ne znam još zašto. Ali sveti Petar daje mi utjehu, ne samo svojim primjerom, kada ga je zatvorio onaj Vladar, ne zato jer je bio imao nešto protiv njega, nego samo zato da ugodi Židovima. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra; ali isto tako i svojim riječima, govoreći: kakve li slave doista ako za grijehe udareni strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo, ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac. S ovim i sličnim ugodnim razonodama iz prelijepog vrta Svetog Pisma tješim se u svom zarobljeništvu, znajući vrlo dobro da nisam dao ni najmanjeg razloga za to, ni djelom, ni riječju, otkad sam se pokajao i dobio oprost. Čista savjest trajna je gozba. I velika je utjeha u sličnim situacijama biti svjestan da ništa loše nisi učinio i ne problijediti ni zbog kakve krivnje, i toliko je još veća moja utjeha, jer sam uopće zadržan i prepoznat, a također sam uvjeren u to, od velikih i moćnih ljudi koji radi neke dobrobiti, i za dobro moje duše, žele, kako se nadam, da me izmuče, ali ne i unište, i zato sam u svom vlastitom zarobljeništvu tretiran ne kao krivac, nego kao ugledan zatvorenik, u udobnim i lijepim prostorijama, i to s velikom prijatnošću. Mojoj, meni dobro poznatoj, nevinosti pridodaje se savršena pravda koja, sada Više nego ikad prije, Vlada na ovom sudu pod najpravednijim i najpobožnijim Vladarom i Papom, što uvelike pospješuje moju utjehu, jer ne bojim se nepravde. U ovoj, reći ću, pobožnoj i svetoj dokolici provodim sate, tražeći utjehu ovoj svojoj nesreći među onim utjehama o kojima je veliki Pavao govorio, da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. U tim Pismima tražim razna zatočeništva s kojima bih volio da se moje može usporediti, i osim onog što sam spomenuo o svetom Petru često čitam i razmišljam o Danijelu, kada je bačen u dolinu s lavovima i to od Kralja koji mu je bio prijatelj, volio ga i veoma poštovao; ali, svladalo ga je dodijavanje njegovih satrapa, koji nisu voljeli Danijela, pa je donio tu odluku posve siguran i uvjeren da će ga veliki Danijelov Bog izbaviti i iz te opasnosti, znajući za njegovu nevinost, što se i dogodilo, na veliku radost i utjehu tog Kralja. Nadalje, pronalazim i Josipovo zatočenje, uzrokovano ružnim klevetama i lažima, koje ga je zadesilo zbog njegove uzvišenosti, i čitam to sa samilosnim suzama, Videći u tome čudesnu Božju providnost. Ali ja ne težim za nekom drugom uzvišenošću osim da se savršeno prepozna moja nevinost, odanost i potpuna Vjernost prema Bogu, Svetoj Crkvi i ovoj presvetoj Stolici. Svjestan sam da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje, a meni je ova prva, jer sam s tolikim uspjehom prošao tolike opasne provalije kroz 64 godine, i isti Bog koji me uvijek vodio svojom silnom providnošću od djetinjstva sve do danas, nadam se, vodit će me svojom beskrajnom dobrotom i u ovom malenom ostatku života koji mi preostaje. Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on će te potkrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik. I sveti Pavao podsjeća me da nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Mišljenje Vašega Gospodstva i mnogih mojih prijatelja, kako je prikladno u početku prihvatiti nizak položaj i ne dati priliku zavisti, ja ne odobravam i smatram da nije korisno i imam vrlo duboke razloge za to, zbog moga i javnog i osobnog ugleda. Oluje prolaze i nestaju, ali nesreće, u koju se čovjek sam uvali, ne može se tako lako otresti. Zaista, Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, nadam se da će se radi moje nevinosti žalost naša okrenuti u radost, i da ću moći reći ne samo Bogu, nego i njegovu namjesniku na zemlji, kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele. Ali, neka bude volja Božja. Molim Vaše Gospodstvo preuzvišeno da molite Boga, i da učinite da se moli za mene, plaćajući mi na ovaj način dug. Neka nas Gospodin Bog sve utješi.
Tvrđava St. Angelo, 18. svibnja 1624.
Od Vašega Gospodstva presvijetlog i preuzvišenog
rođeni brat najodaniji
Marko Antun Nadbiskup Zatočenik

• IPA