Članak koji je pred nama govori nam o istočnom ili urođenom grijehu. Naziva se i nasljedni grijeh.

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

ČLANAK 9.

O Istočnom ili urođenom grijehu

„Istočni grijeh ne sastoji se (kako su pelagijanisti isprazno tvrdili) u nasljedovanju Adama, već u krivnji i izopačenosti naravi svakoga čovjeka koji prirodno potječe od Adama. Otuda proizlazi da je čovjek vrlo udaljen od svoje izvorne pravednosti te da je po svojoj prirodi sklon zlu i da tjelesno uvijek žudi protiv Duha, što onda u svakom čovjeku rođenom u ovome svijetu zaslužuje Božju srdžbu i osudu. Ta izopačenost naravi ostaje i kod onih koji su preporođeni. Otuda proizlazi da tjelesni stav, grčki nazvan fronema sarkos – što neki prevode kao mudrost, neki kao čulo, neki kao stav, a neki kao tjelesna požuda – nije podvrgnut Božjem zakonu. I premda nema osude za one koji povjeruju i krste se, apostol ipak priznaje da požuda i strast po sebi imaju narav grijeha.“

Poseban cilj ovog članka jasno je predstavljen u tekstu prijevoda iz 1553., koji kada govori o pelagijanističkoj zabludi, dodaje: „ koju su, također, anabaptisti danas oživjeli.“ Članak je prikladno sastavljen kako bi se suočio s preporodom Pelagijeve zablude u 16. stoljeću.

Pojam „istočni grijeh“ dolazi od svetog Augustina, čijim se naučavanjima Pelagije protivio. Posebno uvredljivo za Pelagija bilo je Augustinovo načelo: „Daj što zapovijedaš, a onda zapovijedaj što hoćeš.“ Prema Pelagijevom mišljenju takvo je poimanje precijenilo božansko djelovanje obzirom na čovjekovo spasenje. Suprotstavljajući se bilo kakvoj sličnoj ideji, Pelagije i njegov prijatelj Celestius razvili su način razmišljanja, koji je pogodno sažet u optužbama koje su protiv njihovog učenja donesene u Kartagi 412. godine. Ovo su te optužbe:

1. Da je Adam stvoren kao smrtno stvorenje te da bi svakako umro i da nije zgriješio.

2. Da je Adamov grijeh povrijedio samo njega, a ne čitav ljudski rod.

3. Da su novorođenčad prilikom rođenja u istom stanju u kojem je bio i Adam prije pada.

4. Da će nekrštena novorođenčad, kao i drugi koji ne budu kršteni, zadobiti vječni život.

5. Da čovječanstvo nije niti umrlo po Adamovoj smrti ili prijestupu, niti će uskrsnuti po Kristovom uskrsnuću.

6. Da je Zakon imao isti učinak kao i evanđelje, vodeći ljude u Kraljevstvo nebesko.

7. Da se i prije Kristovog dolaska na zemlju postojali bezgrešni ljudi.

Problem koji se ovdje jasno nazire tiče se učinka koji je Adamov pad imao na ljudsku narav. Sveti Augustin je držao kako je to na ljudsku narav imalo učinak bolesti ili „zaraze“ (infekcije) same naravi, uzrokujući izravnu sklonost ka zlu. Posljedica takve zaraze je da je čovjekova volja onesposobljena, a mogućnost za izbor dobra je izgubljena. Stoga je ishod Adamovog prijestupa prema ljudskom rodu nije samo bijeda ( odnosno, samo puki gubitak svetosti ili pravednosti), nego izopačenost (što će reći, stvarna izopačenost naravi).

Obzirom na jačinu ove zle zaraze ljudske naravi, članak govori da je čovječanstvo u svom padu u grijeh „vrlo udaljeno od svoje izvorne pravednosti“. Značaj ovakvog načina izražavanja je od iznimne važnosti. Stav ovog članka je, kao i posljedica pada, da se ne može  reći kako je čovječanstvo pokvareno u cijelosti koliko je to moguće, nego se ipak mora shvatiti kako je naša pala narav izopačena u svim svojim svojstvima i sposobnostima. „Tjelesno uvijek žudi protiv Duha“.

Vidi i ovo: O prvotnom grijehu

U širem smislu, ljaga istočnog ili urođenog odnosno nasljednog grijeha inficira čitavu našu narav, ne ostavljajući niti djelić koji nije njime zaražen. Obzirom na intenzitet našeg pada u grijeh to ne znači smo u cijelosti grešni koliko god je to moguće zamisliti. Kao Adamovi nasljednici i potomci, mi smo „ vrlo udaljeni od izvorne pravednosti“. Slika Božja (imago dei) na koju smo stvoreni je iskrivljena, ali ne upropaštena; u suprotnom bi, zapravo, prestali biti ljudi.

Vidi i ovo: Što je nasljedni grijeh?

Članak je potpuno izravan kada tvrdi da „ta izopačenost naravi ostaje i kod onih koji su preporođeni.“ Čini se kako je ova oznaka postavljena usporedno s izrazom u posljednjoj rečenici članka: „oni koji povjeruju i krste se“. Stoga se postavlja pitanje obzirom na krštenje i kako to treba razumjeti u odnosu spram pitanja o istočnom ili urođenom grijehu?

Pogledaj: Augustin nasuprot Pelagiju

Kako god razumjeli učinkovitost krštenja obzirom na ovo pitanje, tekst članka jasno kaže kako moralna obnova ne dolazi u obzir. Jasno je iskazano da tjelesna požuda i dalje nastavlja prebivati u onima koji su preporođeni, te da požuda i strast po sebi imaju narav grijeha. Sklonosti i dalje ostaju nepokorne, a tjelesna požuda „nije podvrgnuta Božjemu zakonu“.

Za stanje onih koji vjeruju i koji su kršteni može se reći kako oni ostaju pod silom grijeha i njegovim izopačenim djelovanjem u ljudskoj naravi. Ali obzirom na njihov položaj, oni se nalaze pod slavnom zaštitom Saveza milosti, jer „nikakve osude nema za one koji povjeruju i krste se.“ Oni koji dođu pod veličanstvenu zaštitu Saveza broje se kao Božji vlastiti narod te se stoga više ne računaju kao oni izvan zajednice Saveza koji ostaju osuđeni. Na njih se gleda kao na one kojima je oprošteno, ali ne kao da su bezgrešni.

Pri Svetom krštenju Bog proglašava da se oni koji su po naravi određeni kao „djeca gnjeva“, sada po Njegovoj milosti broje među „djecu milosti“. Ovo je bez sumnje ono što rječnik katekizma ima u vidu kada kaže o milosti Božjoj pri krštenju da oni koji „su po naravi… djeca gnjeva… ovime postali djeca milosti.“ Iskaz Članka 27 koji govori „O krštenju“ ima vrlo sličan smisao:

„Krštenje nije samo znak ispovijedanja vjere i obilježje po kojem se kršćani razlikuju od nekršćana, već i znak preporoda i ponovnog rođenja, po kojem se, kao ispravom, oni koji su primili sakrament Krštenja prihvaćaju u Crkvu. Obećanja, pak, o oprostu grijeha i našem prihvaćanju kao djece Božje, vidljivo su označena i zapečaćena Duhom Svetim…“

Pelagije je bio u pravu barem što se ovoga tiče: ispravno je uvidio da ako je Bog bio suveren obzirom da je doveo u svijet Adamove potomke koji su, po naravi, djeca gnjeva; da je Bog također suveren obzirom da je doveo u Savez odnosa sa sobom one koji će, po Njegovoj milosti, biti nazvani djecom milosti.

Pelagije ne bi imao nikakve koristi od takve Božje suverenosti i odbacio bi te obje ideje. Crkva koja je nazvana imenom njezinog Spasitelja Krista, ponizna Božjom milošću i pokrenuta Njegovim milosrđem, zahvalno prepoznaje njegovu suverenost te se raduje i Njegovoj milosti.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

Tekst 39 članaka vjere
Prethodni članci: 39 članaka vjere

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.