Nedjelja sv. Trojstva

Molitva dana:

Svemogući vječni Bože, ti si nama, slugama svojim,
udijelio milost da ispovijedanjem prave vjere priznajemo
slavu vječnoga Trojstva i da u moći Božanskog Veličanstva
častimo Jedinstvo; usrdno te molimo da nas uzdržiš
postojane u toj vjeri i bogoštovlju, i na koncu nas uvedeš u
promatranje tebe, Oče, u tvome jedinstvu i vječnoj slavi,
koji sa Sinom i Duhom Svetim živiš i kraljuješ, jedan Bog,
u sve vijeke vjekova. Amen.

Čitanja: Pnz 4, 32-34. 39-40; Rim 8, 14-17; Mt 28, 16-20

Vjera nije samo puko prihvaćanje određenih dogmi, niti pak nominalno pripadanje određenoj kršćanskoj zajednici. Vjera je povjerenje, pouzdanje u Boga i svaku Njegovu riječ.

No, kršćani moraju poznavati i određene činjenice o Bogu. Stoga su se od ranoga razdoblja kršćanstva javljali obrasci vjere (vjeroispovijedanja ili konfesije) koji su imali za cilj sažeti kršćansko vjerovanje. Prvo je vjeroispovijedanje bilo veoma jednostavno: «Isus Krist je Gospodin». Kasnije, uslijed različitih krivovjerja o Kristu, nije bilo dovoljno reći samo «Isus Krist je Gospodin» već je trebalo jasno definirati što se misli kada se kaže da je Krist Gospodin. Tako je u II. stoljeću nastalo tzv. apostolsko vjerovanje  a u IV. stoljeću Nicejsko – carigradsko. Apostolsko je vjerovanje nešto kraće i stoga se koristi u većini katekizama kako bi se pojasnile osnovne istine kršćanskoga vjerovanja o Bogu.

Apostolsko vjerovanje se dijeli na 12 manjih članaka i na tri veća djela; O Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetomu.  Apostolsko je vjerovanje nastalo kao vjeroispovjedni obrazac krštenika. Kršteniku su se postavljala tri pitanja: «Vjeruješ li u Boga Oca, svemogućeg stvoritelja neba i zemlje? Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega? Vjeruješ li u Duha Svetoga?». Temeljem ovih pitanja krštenici su odgovarali vjerujem (lat. Credo) te bivali trostruko podronjeni u vodu, temeljem Mt 28, 19. Vremenom se odgovori proširuju na konkretniji izričaj vjere o Ocu, Sinu i Duhu Svetome te tako nastaje Apostolsko vjerovanje od tri djela. Ta tri djela govore nam o onome što Bog, po različitim licima čini za čovjeka.

Kada se govori o Bogu Ocu, tada nam se ističe Njegova stvaralačka uloga. Kada se govori o Bogu Sinu, tada razmišljamo o Kristovom spasenju. Bog je spasio svijet po Isusu Kristu, odnosno po Njegovoj spasonosnoj žrtvi. Krist je došao uspostaviti novi odnos čovjeka i Boga i donijeti trajnu prisutnost Božju među ljude. To Bog čini Duhom Svetim.

Duh Sveti se nastanjuje u svakome tko je u Kristu ucijepljen i tko prima sva Božja obećanja iz svete Božje riječi. Duh Sveti čini u nama djelo posvećenja. Bez posvećenja nemoguće je spoznavati Boga. Prorok Hošea kaže: «Težimo da upoznamo Jahvu…» (Hoš 6, 3). Bog je spoznatljiv onoliko koliko je nama potrebno za naše spasenje i naše posvećenje. Naš Bog nije dalek i nedokučiv. On nam se objavio u Isusu Kristu i omogućio čovjeku da ga dovoljno spozna. Tako, upravo u objavi Krista mi spoznajemo da je Bog Trojedan. No, moramo također znati da Boga u potpunosti, našim razumom ne možemo pojmiti. Postoje određene činjenice o Bogu koje će nam biti potpuno i savršeno jasne tek kada budemo u vječnosti. Tako je i sa istinom o Trojstvu. Iako nam je spoznatljivo iz Božje riječi da je Bog Trojedan, ostaju nam još uvijek mnoga pitanja na koja nemamo odgovor pa stoga moramo prihvatiti definiciju iz Atanazijevog vjerovanja (V. stoljeće): «Otac je nepojmljiv, Sin je nepojmljiv i Duh Sveti je nepojmljiv». Iako se termin Trojstvo (Lat. Trinitas=Trojedinstvo) ne spominje u Bibliji, on pojašnjava istinu koja je dovoljno shvatljivo objavljena u Bibliji.

Kada mi govorimo i Trojstvu, trojedinom Bogu, mi ne želimo reći kako postoje tri Boga kao tri zasebna i odvojena bića. To bi bilo mnogobožstvo. Biblijsko je vjerovanje u tri božanska lica a ne tri božanska bića. Kada kažemo biblijsko, tada želimo reći da se naše vjerovanje temelji na Bibliji. Starozavjetno učenje o Bogu jest da postoji samo jedan Bog. «Čuj Izraele, Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!». (Pnz 6, 4). To je bilo svojevrsno vjeroispovijedanje Židova koje pobožni Židovi i danas svakodnevno izgovaraju. No, Novozavjetno se učenje nije udaljilo od Starozavjetnog principa o jednom Bogu (Bog Staroga zavjeta i Bog Novoga zavjeta nisu dva Boga). Isus u Iv  5, 44 govori samo o jednom Bogu. Apostol Pavao u Rim 3, 30 govori kako je samo jedan Bog. U 1 Tim 1, 17 apostol Pavao daje čast jedinom Bogu. Jakov govori kako dobro čine oni koji vjeruju samo u jednoga Boga (Jak 2, 19).

No, također je jasno da je Novozavjetna crkva, temeljem Kristova djelovanja i iskustva koje su imali s Njim, kao i temeljem djelovanja Duha Svetoga i iskustva djelovanja Duha Svetoga među njima, vjerovali u božanstvo Isusa i božanstvo Duha Svetoga. Ivan na početku svoga Evanđelja jasno naglašava Božanstvo Oca i božanstvo Riječi (Iv 1, 1). U Iv 1, 14 jasno je da je Riječ sam Isus. To nas vraća u Stari zavjet, na prve stranice Biblije gdje nam se govori kako je Bog stvarao svijet svojom Riječju i kako je Duh Sveti lebdio nad vodama (Post 1, 1). Dakle, Riječ i Duh se spominju kod samoga stvaranja svijeta. Duh Sveti se u Novome zavjetu također opisuje kao osoba (a ne kao puka sila kako to pokušavaju objasniti oni koji negiraju božanstvo i osobnost Duha Svetoga). On je Utješitelj koji će doći (Iv 14, 16-17.26; 15, 26; 16, 7-14).  Apostol Pavao nas poziva da ne žalostimo Duha (Ef 4, 30). Duh Sveti je bio prisutan u Isusu dok je Isus fizički bio prisutan na ovoj zemlji (Lk, 3, 22; 4, 1. 14. 18). Danas, kada je Duh Sveti prisutan na zemlji, Isus je po Duhu Svetome s nama. Dakle jasno je da Biblija Govori o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu kao tri osobe. Apostol Pavao piše Efežanima kako postoji: «…jedan Duh,…jedan Gospodin…jedan Bog i Otac sviju…» (Ef 4, 4-6). No, za Pavla nema dvojbe da je Bog jedan (1 Kor 12, 4-6). Apostol Petar, govoreći o izabranju Božjem o čemu smo prošli puta govorili kaže: «izabranim po predznanju Boga Oca za posvećenje koje ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi.» (1 Pt 1, 2). Ovdje se jasno objašnjava uloga Trojstva u našem izabranju odnosno našem spasenju. Dakle, jasno je da se nauka o trojstvu razvijala temeljem iskustva koje su apostoli i prvi kršćani imali s Bogom. No, svoja su uvjerenja temeljili na Biblijskoj objavi i Kristovoj riječi.

Nauk o Trojstvu ne spada u sferu razuma već u sferu vjere. Mi do kraja ne možemo shvatiti sve teološke definicije Trojstva. No, važnije od teoloških objašnjenja jest iskustvo s Bogom; Ocem, Sinom i Duhom Svetim. To se iskustvo najbolje manifestira u našem spasenju; mi prihvaćamo ljubav našega nebeskoga Oca, prihvaćamo da je on Stvoritelj i onaj koji daruje svoga Sina za naše spasenje. Prihvaćamo da je Isus Krist naš jedini Spasitelj i Posrednik i naša «Jedina utjeha u životu i u smrti». U to nas uvjerava Duh Sveti po Božjoj Riječi. I tako shvaćamo da nam Bog u djelu spasenja daruje samoga sebe. Što više budemo, iz dana u dan, upoznavali Boga (težili da ga upoznamo), više će se očitovati istina o Trojedinome Bogu u našem životu.

Autor: + Jasmin Milić, biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH.

Povezano: TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: ČLANAK 1. – “O VJEROVANJU U SVETO TROJSTVO”

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.