Jedan je od najdragocjenijih Božjih darova kojega bi svi vjernici trebali iznimno cijeniti je sigurnost spasenja. Istina je kako rimokatolici i arminijanci smatraju taj dar nepoželjnim jer bi, prema njihovim procjenama, bio poguban za pravu svetost te bi samo potpomagao tjelesnu sigurnost i duhovni ponos. Ponekad se nađe i pokoji reformirani kršćanin koji im se pridruži u pjevanju žalopojki nesigurnosti. Smatraju da je sigurnost koju drugi uživaju lažna, umišljanje mira tamo gdje mira nema, sigurnim znakom samo-pravednosti i arogancije. Dok s druge strane stanje neprestane sumnje smatraju, ne samo korisnim, već znakom istinske pobožnosti. Ponekad, čini se, kada i ne sumnjaju pretvaraju se da sumnjaju. Ponose se svojom sumnjom. Kada bi malo razmislili uvidjeli bi da se svojim sumnjanjem pridružuju, ruku pod ruku, rimokatolicima i arminijancima tj. onima koji svoje spasenje traže ne u Isusu Kristu i samo u Njemu, već se barem djelomice oslanjaju i na vlastita dobra djela. To bi im otvorilo oči kako su upravo oni ti koji su samo-pravedni, a ne oni koji su sigurni u svoje spasenje.

Poželjno je vjerniku posjedovati sigurnost spasenja. To možemo zaključiti iz činjenice da se vjernike ohrabruje neka ‘’svaki od vas pokaže istu revnost da svoju nadu učini savršenom do kraja’’ (Heb 6,11), i ‘’ozbiljnije nastojte da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor!’’ (2 Pt 1,10). Kako bi izbjegli nesporazum dobro bi bilo naglasiti činjenicu sa samoga početka, potpuna sigurnost vjere nije apsolutno nužna da bi osoba bila kršćanin. Thomas Boston je ispravno primijetio: ‘’čovjek može u nebo otići kroz maglu, da i ne zna kamo ide.’’ Naše spasenje ovisi o našem stanju, a ne o znanju o njemu.

No ako potpuna sigurnost vjere i nije nužna da bi osoba bila kršćanin, svakako je potrebna za njegovo blagostanje. Kršćanin je dužan živjeti životom istinske zahvalnosti. Tu zahvalnost mora izražavati riječima zahvale što proizlaze iz njegova srca, pjesmama zahvale koje teku s njegovih usana i iznad svega životom posvećene službe. Otkupljen je od propasti grijeha Jaganjčevom krvlju i ponukan je upitati se: ‘’Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio?’’ (Ps 116,12, op. prev.) Međutim, ovo se pitanje neće pojaviti ako osoba nije sigurna kako je otkupljena, kako su joj grijesi oprošteni i da je prihvaćena kao dijete Božje. Neće se osjećati prinuđena zahvaljivati Bogu za ono oko čega nije sigurna kako je primila. Neće biti u stanju odgovoriti zajedno s psalmistom: ‘’Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino. Izvršit ću Jahvi zavjete svoje pred svim pukom njegovim.’’

Život kršćanina treba biti život služenja u Kraljevstvu Božjem. On je posuda za plemenitu upotrebu, posvećen, spreman da ga Gospodar koristi, spreman na svako dobro djelo. Služba koja se zahtijeva od njega mukotrpna je i slična ratovanju. Vjernik je Kristov vojnik u opasnoj bitci protiv sila zla. Stoga mora na sebe staviti oklop Božji kako bi zadržao svoju poziciju u Kraljevstvu Božjem i osujetio djela đavolja. Potrebna mu je sva duhovna snaga koju ima na raspolaganju, naročito snaga koja izvire iz žive, aktivne vjere i iz sigurnosti spasenja. Neće moći dati najbolje od sebe za svojeg Zapovjednika ako mu je hod nesiguran i zastajkuje, ako su mu ruke nestabilne, ako mu pogled nije bistar i ako mu manjka pouzdanja. No ako stoji u sigurnosti vjere u boj će stupati s pouzdanjem, zauzet će položaj, gađat će s preciznošću i boriti se snagom koja dolazi iz pouzdanog očekivanja pobjede. Oni čija su srca ispunjena sumnjom i neprestano traže sigurnost su kao vojnik koji je stalno u potrazi za svojim oklopom i ne vidi neprijatelja koji se približava. Biblija nas jasno uči kako se djeca Božja moraju suočiti s mnogim nevoljama i često su podvrgnuta kušnjama i nedaćama. Ne samo da dijele patnje s cijelim čovječanstvom, već su pozvani nositi križ i sramotu kao i Krist.

Ako u tim okolnostima vjernik ima sigurnost vjere i siguran je da uistinu jest dijete Božje i da je Bog njegov ljubljeni Otac tada će, ne samo imati snage nositi križ, već će imati snage radovati se usred nevolja. Bit će čvrsto uvjeren kako Otac nebeski upravlja njegovim životom i okolnostima u kojima se nalazi, kako su teškoće koje su ga snašle samo roditeljske opomene potrebne za njegovu duhovnu dobrobit, kako je unatoč teškoćama u sigurnim rukama koje će ga provesti kroz sve nevolje i da će sadašnje teškoće rezultirati vječnom slavom. Stoga zajedno s psalmistom kliče: ‘’Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja.’’ (Ps 34,20, op. prev.). Može se radovati zajedno s apostolom Pavlom: ‘’Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.’’ (Rim 8,18, op. prev.). Bez sigurnosti vjere kada se nadviju oblaci, spusti tama i kada oluje života počnu udarati o njihovu krhku lađicu, vjernici će uvidjeti koliko su slabi. Tada kormilo preuzima nepovjerenje, strah ispunja srce, javljaju se mučna pitanja, i nezadovoljan duh si daje oduška u tihom mrmljanju ili u otvorenom protestu. Sumnjičavi vjernik je poput ‘’morskog valovlja koje vjetar podiže i tamo-amo goni.’’ (Jak 1,6, op. prev.).

Napokon, sigurnost spasenja ispunja srce radošću spasenja. Zaista, nitko nema više razloga ‘’radovati se klicati od veselja’’ (Mt 5,12 op. prev.) kao što to imaju oni koji su primili Duha posinjenja. Dionici su najveće moguće časti, da su djeca Božja i baštinici vječnoga života. Stoga Pavao kaže: ‘’Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!’’ (Fil 4,4 op. prev.). Oni bez sigurnost vjere, čija su srca i životi ispunjeni sumnjama i nemaju radost, najjadniji su od svih ljudi, vrijedni žaljenja. Neka bi djeca Božja stala uspravno na taj temelj, sigurnost spasenja, neka nebeska svjetlost obasja njihov zemaljski život. Tada će moći hodati kroz ovaj život radujući se, a kada dođu do kraja puta spokojno će se suočiti sa smrću uvjereni da iako se ovaj šator, njihova zemaljska kuća ruši, imaju vječnu kuću na nebu koja nije sagrađena ljudskom rukom, već je djelo Božje. Raduju se jer znaju kako se na dan svoje smrti rađaju u bolji život. Gledajući natrag na svoj prošli život i naprijed na svoj vječni dom mogu se pridružiti apostolu u riječima: ‘’Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.’’ (2 Tim 4,7-8). ‘’Zato braćo to ozbiljnije nastojte da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor! Radeći tako, sigurno nećete nigda pasti. Tako će vam se, naime, pružiti sve što je potrebno za ulazak u vječno kraljevstvo našeg Gospodina Isusa Krista.’’ (2 Pt 1,10-11).

Odlomak iz knjige: Louis Berkhof, Sigurnost vjere, str. 59-62

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link