TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 10 – O slobodnoj volji

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

                                                                       

ČLANAK 10

                                                                O slobodnoj volji

“Stanje čovjeka nakon Adamova pada je takvo da se on svojom vlastitom naravnom snagom i dobrim djelima ne može preobratiti na vjeru niti se pripremiti na obraćenje i poziv Božji. Stoga ne možemo činiti dobra djela, Bogu ugodna i prihvatljiva, ako nas po Kristu Božja milost ne štiti kako bismo imali dobru volju, te u nama ne djeluje kada tu dobru volju posjedujemo.”

Kao i prethodni članak, čija je namjera bila da se suoči s ponovnim oživljavanjem pelagijanskog krivovjerja među anabaptistima u 16. stoljeću, članak 10 također ima u vidu određena pogrešna naučavanja anabaptističke sljebe. U ovom slučaju, krivovjerje s kojim se trebalo suočiti bilo je značajno anabaptističko poricanje potpune ili apsolutne potrebe za božanskom milošću. Zapravo bi možda i bilo bolje da je ovaj članak naslovljen: „Potreba za milošću“. Uistinu, tekst ovog članka se uopće ne bavi temom „slobodne volje“ per se. I potpuno sigurno se ne bavi tom temom na neki apstraktni ili filozofski način. Upravo suprotno, baš poput ostalih Članaka vjere niti ovaj nije apstraktne, nego praktične naravi.

Članak 10 je povezan sa prethodnim ne samo zbog podrijetla konteksta, nego i zbog slijeda misli. Zapravo, ako se ovaj članak uzme zajedno sa sljedeća tri (naime, od 9 do 13. Članka), možemo uvidjeti kako se bave istom temom, a to je: Božji način postupanja s onima koji su dovedeni u Savez s Njim po Kristu u Crkvi.

Ovaj članak posebice potvrđuje istinu koju je jasno izrazio sveti Pavao, da je u evanđelju otkrivena pravednost od Bog koja je po milosti od početka do kraja (Rimljanima 1,17). Kao oni čija je narav zaražena istočnim ili urođenim grijehom, mi nismo sposobni činiti ikakvo dobro djelo koje je Bogu ugodno ili prihvatljivo bez milosti Božje koja „nas prevenira“ (nam prethodi) kako bi mogli imati želju činiti dobro, i koja nas prati („radi s nama“) kako bi doista mogli ostvariti dobro koje želimo. Teologija govori o pojmovima „prethodne“ i „suradničke“ milosti. Prethodna milost navodi volju da izabire dobro, a suradnička milost nas osposobljava da djelujemo kada izaberemo dobro. Ovakva se raščlamba temelji na učenju svetoga Pavla u poslanici Filipljanima 2,13, da „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.“

Stoga se na Članak 10 može gledati kao na otvoreni iskaz jednog od osnovnih načela Reformacije 16. stoljeća: da spasenje nije po djelima ili pomoću vlastitih napora, nego milošću, po vjeri. Kršćanski život je život vjere „od početka do kraja“. To je život koji je započet, nastavlja se i završava u Bogu po milosti i samo po Njegovoj milosti.

Ono što članak načelno iskazuje to Knjiga zajedničkih molitava raščlanjuje u praktičnoj pobožnosti. Prilikom sabiranja za Uskrs na Kolekti (zbornoj molitvi) iskazujemo ovu zamolbu:

„Svemogući Bože, koji si po svome jedinorođenom Sinu pobijedio smrt i otvorio nam vrata vječnog života; ponizno te molimo da po tvojoj velikoj milosti naklonjenoj nama staviš u naše umove dobre želje, kako bi po tvojoj stalnoj pomoći mogli činiti dobro; po Isusu Kristu našem Gospodinu, koji živi i kraljuje s tobom po Duhu Svetome, jedan Bog, u vijeke vijekova. Amen.“

Na sedamnaestu nedjelju nakon blagdana Presvetog Trojstva na  Kolekti  iskazujemo ove riječi:

„Gospodine, molimo te, da nam tvoja milost može uvijek prethoditi i pratiti nas, i učini da trajno budemo predani činiti sva dobra djela; po Isusu Kristu našem Gospodinu. Amen.“

Ovdje je predstavljena Kolekta koja se u Knjizi zajedničkih molitava pojavljuje na 55. stranici (englesko REC BCP izdanje, prim, urednika), ali je namijenjena da bude dijelom Euharistijske službe:

„Sačuvaj nas,  Gospodine, u svemu što činimo svojom milostivom naklonošću i podupiri nas nadalje svojom trajnom pomoći da bi sva naša djela bila započeta, nastavljena i dovršena u tebi, kako bi mogli slaviti tvoje sveto ime i po tvojoj milosti, zadobiti vječni život po Isusu Kristu našem Gospodinu. Amen.“

free-will

Vjera Članaka je također i vjera Knjige molitava. Prva stoji kao iskaz Reformacijske doktrine, a druga predstavlja izričaj Reformacijskog bogoslužja i pobožnosti prema Božjoj Riječi. Kršćanska vjera i život Članaka Vjere i Knjige molitava jesu, po milosti, od početka do kraja.

Članci kralja Edwarda iz 1553. godine daju jedan iskaz odmah nakon članka koji danas imamo kao članak 10. Taj je iskaz nadbiskup Matthew Parker izostavio u svom izdanju iz 1563. godine. Kako god, pregled njegovog sadržaja u vezi s našim trenutnim predmetom razmatranja ponudit će nam uvid koji bi nam mogao biti od pomoći:

„Neka bi milost Kristova ili Njegov Sveti Duh koji nam je dan uzeo kameno srce  i dao srce od mesa. I onima koji nemaju volje činiti dobro, On može učiniti da htjednu i onima koji čine zlo može učiniti da ga više ne žele činiti: iako On sam ne prisiljava ničiju volju. I stoga se nijedan čovjek kada zgriješi ne može ispričavati, iako nije ni vrijedno da ga se optužuje ili osudi ako izjavi da je zgriješio nenamjerno ili pod prisilom.“

Ako se uzme u cijelosti Članak 10, može se uvidjeti kako je Crkva Engleske gledala da sastavi jasno i uravnoteženo shvaćanje obzirom na pitanje odnosa između dvije stvarnosti: Božanske suverenosti i ljudske odgovornosti. U jednu ruku, jednoglasna potvrda Članka X o apsolutnoj ili potpunoj potrebi za božanskom milošću suprotstavlja se anabaptističkom oživljavanju pelagijanskog krivovjerja koje je poricalo takvu potrebu za milošću. U drugu ruku, ovaj članak izbjegava nepotrebno detaljiziranje baveći se pitanjima koja u konačnici ostaju tajna (mysterion). Napori da se razriješi odnos između Božanske suverenosti i ljudskog voljnog djelovanja često završavaju u krajnostima i nejasnom komunikacijom na obje strane. Pelagijanizam je zgriješio obzirom na jezik odnosno, način izražavanja koji je uzvisio ljudsko slobodno djelovanje do razine poricanja Božanske suverenosti. Iskazi koje možemo čuti unutar Crkve ponekad govore o porobljavanju ljudske volje na tako fatalistički način koji kao da u potpunosti poriče ljudsku odgovornost. Članak 10 potvrđuje što Sveto Pismo zahtjeva i to bez korištenja načina izražavanja koje božanska objava neće dopustiti. Ona pojašnjava istinu koju možemo saznati,  određuje krivovjerje koje moramo izbjeći te pruža čvrst temelj vjere bez davanja ikakvog povoda nedozvoljenim špekulacijama.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link

Naslovna foto: geek.hr

                                            

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s