39 članaka vjere (11): “O opravdanju čovjeka”
Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
ČLANAK 11.
O opravdanju čovjeka
„Samo zbog zasluga Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista, po vjeri, a ne zbog naših djela i zasluga, pred Bogom se smatramo pravednima. To što smo stoga samo po vjeri opravdani, vrlo je zdrav i vrlo utješan nauk, kako se to više objašnjava u homiliji o opravdanju.“
Sadržaj ovog članka postavlja Crkvu Engleske izravno u kontekst Reformacije 16. stoljeća. Za Luthera je opravdanje milošću po vjeri bio članak „na kojem Crkva stoji ili pada“. Prema tome je, prilikom sastavljanja Članka 11 kao takvog, reformirana Crkva u Engleskoj izravno usklađena s doktrinalnim shvaćanjima reformacije na kontinentu vezano za kritična pitanja u soteriologiji.
Vidi i ovo: Što je opravdanje vjerom?
Prilikom proučavanja sadržaja ovog članka, tri su pitanja koja se odmah nameću:
1.Što se tiče značenja opravdanja treba biti jasno da „biti opravdan“ znači isto što i „biti smatran pravednim“. Drugim riječima, biti opravdan znači „biti oslobođen optužbe“, odnosno smatran kao onaj koji „nije kriv“. Tako se na opravdanje gleda kao na presudu koju proglašava Bog, prema kojoj su on ili ona smatrani ili proglašeni pravednima.
Činjenica jest da ovo predstavlja jasan stav Reformacije koji postavljen u znatnom kontrastu sa službenim stavom Crkve u Rimu, što je jasno vidljivo ako usporedimo Članak XI s odlukom Sabora u Trentu. Ovo pitanje je stavljeno na dnevni red na šestom zasjedanju Sabora, koje je održano u siječnju 1547. godine. Ovako dakle glasi službeni stav Sabora u Trentu:
„Opravdanje ne predstavlja samo opraštanje grijeha već također i posvećenje i obnavljanje unutarnjeg čovjeka po dobrovoljnom primanju milosti i darova, pri čemu nepravedan čovjek postaje pravedan, od neprijatelja postaje prijatelj, kako bi mogao biti baštinik po nadi vječnoga života.“
Stoga, obzirom na gledište Rima, opravdanje uključuje i posvećenje. Zapravo je kanon 11 donesen na istom zasjedanju Sabora u Trentu anatemizirajući (proklinjući) „ svakoga tko bi rekao da se ljudi opravdavaju samo po udijeljenoj Kristovoj pravednosti ili samo po oproštenju grijeha, isključujući milost i milosrđe koje je razliveno u njihovim srcima po Duhu Svetome koji ih nastanjuje“.
Ono što ovdje nedostaje je jasno razlikovanje Svetog Pisma između opravdanja, koje je djelo Sina Boga za nas, i posvećenja, koje je djelo Boga Svetog Duha u nama. Upravo je to razlika koju Reformatori jasno i snažno isticali.
Vidi i ovo: Što znači da je grješnik opravdan vjerom?
2.Obzirom na uzročnost zaslužene milosti kao temelja za opravdanje, prema Članku XI stoji da je Krist temelj opravdanja, a ne naša vlastita djela. Iskazujući problem na ovakav način Članak ne ukazuje na kontrast između vjere i djela, nego između Kristovih zasluga i naših vlastitih zasluga. Ispunjavanje pravednih zahtjeva Božjeg zakona predstavlja preduvjet kako bi se nekome uračunala pravednost u Božjim očima.
Obaveza ili dužnost ispunjenja Zakona nikada se ne poništava ili umanjuje. Krist je onaj koji je Svojom savršenom poslušnošću u cijelosti održao Zakon i stoga je su Njegove zasluge postale temelj pravednosti za ljude koje će On spasiti.
Vidi i ovo: Abraham i opravdanje vjerom
Tako ovaj Članak pruža jasnu definiciju i razliku na koju trebamo pomno paziti. Evangelikanci su često u krivu zbog nemarnog načina govora kada se radi o pitanju uračunavanja čovjekove pravednosti pred Bogom; da li je to stvar ispunjavanja pravednih zahtijeva Zakona ili po vjeri?
Pravednost zakona svakako mora biti ispunjena i doista jest, po Kristu Isusu. Stoga nikako ne postoji u Božjim očima iskaz o pravednosti ako se ne radi o nečijem savršenom držanju Zakona. Nitko od nas nije kadar pružiti tako što savršeno. Zasluge za iskazivanje pravednosti pripadaju Kristu i samo Kristu. Sada će Članak nešto reći o trećem ključnom pitanju, naime:
3.Da je vjera način ili sredstvo našeg ispravnog prisvajanja opravdanja. To je pravo značenje izraza: „Prema tome… opravdani smo samo po vjeri…“ Članak je već jasno naznačio kako vjera nije uzrok ili temelj zasluživanja našeg opravdanja; taj je temelj Krist i samo Krist. Stoga su Kristove zasluge ono što primamo kao temelj za naše proglašavanje pravednima pred Bogom posredstvom vjere i samo po vjeri.
Vidi i ovo: Kristovo djelo i opravdanje vjerom
Sve ovo što je rečeno u Članku 11 jasno je i opširno predstavljeno, a očigledno je kako iskaz u „Homiliji o opravdanju“ stvara pravu zbrku. Zato ako želimo razmotriti Knjigu homilija, nećemo naći ništa pod tim naslovom. Navod se bez sumnje odnosi na homiliju iz prve Knjige pod naslovom „Homilija o spasenju“, za koju se čini da predstavlja dio trilogije zajedno sa homilijom „O istinskoj i živoj vjeri“ i homilijom „ O dobrim djelima“.
Ako se uzmu sve zajedno, ove homilije proširuju razumijevanje opravdanja koje je sadržano u Člancima. Ono najvažnije što nas ovdje zanima jest da one zajedno utvrđuju jasno shvaćanje naravi vjere i njenog djelovanja u odnosu na opravdanje. Obzirom na to, možemo reći slijedeće:
1. Vjera je pouzdano povjerenje i oslanjanje na Boga i Njegova obećanja, po kojima se opravdanje prihvaća kao dar Njegove milosti. Na vjeru se dakle gleda kao na samo-predanje (odricanje od sebe), što je suprotno od samopouzdanja. Stoga opravdanje nije nešto što je zarađeno našim vlastitim zaslugama, nego nešto što je primljeno po vjeri na osnovu Kristovih zasluga.
2. Iako vjera ne zastupa zasluge nečijih vlastitih djela kao temelj opravdanja, ona ipak vodi ka praktičnom djelovanju i pitanjima djela poslušnosti. Naša dobra djela su isključena sa položaja opravdanja, ali ona se ne poništavaju kao nužna posljedica vjere koja daje opravdanje.
Vidi i ovo: Učenje reformacije o opravdanju vjerom
Dodao bi još jednu misao koju je izrekao biskup Gibson u svom komentaru na Članke. On kaže sljedeće:
„Kada kažemo da smo opravdani samo po vjeri, to znači da je potrebno isključiti bilo koje drugo sredstvo od strane čovjeka vezano za njegovo primanje, a što nema za namjeru isključiti Božja sredstva vezana za darivanje opravdanja. Tako bi vjera bila poput ruke, i to samo ruke, koju čovjek može ispružiti kako bi primio blagoslov; dok bi sakramenti evanđelja mogli smatrati kao kanali kroz koje Bog prenosi blagoslov vjernoj duši koja je kadra da ga primi.“ (str. 404)
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link
Tekst 39 članaka vjere
Prethodni članci: 39 članaka vjere
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.