Isus je volio govoriti u tzv. parabolama ili prispodobama. Matej je Isusove prispodobe skupio u posebno poglavlje (Mt 13). I u Mk 4 nalazimo malu rukovet s Markovom napomenom: „Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao“ (Mk 4,34). Evanđeoska parabola ili prispodoba, i inače česta u Bibliji, posebna je književna vrsta govora. Parabole ili usporedbe uzete su iz seoskog i malograđanskog svagdašnjeg života: iz ratarstva, vinogradarstva, voćarstva, ribolova, graditeljstva itd.
Nadovezujući se dakle na tu svima dobro poznatu stvarnost, Isus osvjetljuje neku višu istinu ili zbilju višega reda. Naročito želi svojem slušateljstvu približiti svoj nauk o naravi, članstvu, razvoju i borbama kraljevstva Božjega što ga propovijeda. U prispodobi nemaju sve pojedinosti posebno značenje nego često služe samo kao okvir temeljnog nauka. Prispodoba je živa i privlačna, a u isto vrijeme tajnovita te uvijek zahtijeva veće ili manje razmišljanje. Tim je svojim parabolama Isus, smijemo reći, na poseban način obogatio svjetsku književnost.
Kraljevstvo je Božje kao gorušičino zrno. Sitno, maleno, bačeno u zemlju izraste u veliko stablo: „te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“ Početak Kraljevstva vezan je uz neznatnost, malenost, neprimjetnost. Božju Riječ čujemo i promišljamo u skrovitosti srca, postojano, između drugih riječi. Rast Riječi koja je posijana, kako govori današnje evanđelje, ovisi o djelovanju Duha. On je onaj koji čini da Riječ klija i raste. Budimo plodna njiva!
Obje prispodobe imaju zajedničku pozadinu: polje, sjeme, sijače. U prvoj prispodobi naglasak je na čudesnom rastu sjemena. Jednom u zemlju bačeno, ono iz sebe izbija čudesnu snagu. Rataru ne preostaje ništa drugo nego da se, zapanjen, čudi. U drugoj prispodobi naglasak je na nerazmjeru između malih početaka i neočekivana razvoja. Gorušica je povrtna biljka. Njezino je zrno uistinu jedno od najsitnijih, a stasa u pravo malo stablo. Ptice se gnijezde u njemu (citat iz Ezekiela poznamo iz 1. čitanja!).
Isus ima oko da upozori na čudesa u prirodi. Time poučava svoje slušateljstvo, napose učenike: neka od njega kao Mesije ne očekuju spektakularna, čudovišna djela, zahvate i uspjehe. Rast je temeljni zakon koji upravlja životom svakoga kršćanina i cijele Crkve kroz povijest: u malenosti – veliko, u polaku i strpljivu rastu – sazrijevanje, kroz neprilike i male i velike protivnosti – k punom uspjehu. No u sjemenu već klija puni klas.
Dakako, da te prispodobe ne uspavljuju kršćane da odlože svoje angažmane. Naprotiv! Ipak ih potiču na strpljivu ustrajnost u dobru. Osim toga, u prispodobama se skriva pouka da ne ovisi sve o sijaču. Bog sam bdije nad svojim sjemenom! Pročitajmo svakako odraz te Isusove prispodobe u 1 Kor 3, 5–9! „Niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva nego Bog koji daje rasti.“ Ali iako smo „Božja njiva i Božja građevina“, ne budimo lijeni „Božji suradnici.“ AMEN!
– fra Bonaventura Duda