SJEME KRALJEVSTVA BOŽJEGA

Isus je volio govoriti u tzv. parabolama ili prispodo­bama. Matej je Isusove prispodobe skupio u posebno poglavlje (Mt 13). I u Mk 4 nalazimo malu rukovet s Markovom napomenom: „Bez prispodobe im ne govo­raše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao“ (Mk 4,34). Evanđeoska parabola ili prispodoba, i inače česta u Bibliji, posebna je književna vrsta govora. Para­bole ili usporedbe uzete su iz seoskog i malograđanskog svagdašnjeg života: iz ratarstva, vinogradarstva, voćar­stva, ribolova, graditeljstva itd.

Nadovezujući se dakle na tu svima dobro poznatu stvarnost, Isus osvjetljuje neku višu istinu ili zbilju višega reda. Naročito želi svo­jem slušateljstvu približiti svoj nauk o naravi, članstvu, razvoju i borbama kraljevstva Božjega što ga propovi­jeda. U prispodobi nemaju sve pojedinosti posebno zna­čenje nego često služe samo kao okvir temeljnog nauka. Prispodoba je živa i privlačna, a u isto vrijeme tajnovita te uvijek zahtijeva veće ili manje razmišljanje. Tim je svojim parabolama Isus, smijemo reći, na poseban na­čin obogatio svjetsku književnost.

the_parable_of_the_sower-1024x535.jpg

Kraljevstvo je Božje kao gorušičino zrno. Sitno, maleno, bačeno u zemlju izraste u veliko stablo: „te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“ Početak Kraljevstva vezan je uz neznatnost, malenost, neprimjetnost. Božju Riječ čujemo i promišljamo u skrovitosti srca, postojano, između drugih riječi. Rast Riječi koja je posijana, kako govori današnje evanđelje, ovisi o djelovanju Duha. On je onaj koji čini da Riječ klija i raste. Budimo plodna njiva!

Obje prispodobe imaju zajedničku po­zadinu: polje, sjeme, sijače. U prvoj prispodobi naglasak je na čudesnom rastu sjemena. Jednom u zemlju bače­no, ono iz sebe izbija čudesnu snagu. Rataru ne preostaje ništa drugo nego da se, zapanjen, čudi. U drugoj prispo­dobi naglasak je na nerazmjeru između malih početaka i neočekivana razvoja. Gorušica je povrtna biljka. Nje­zino je zrno uistinu jedno od najsitnijih, a stasa u pra­vo malo stablo. Ptice se gnijezde u njemu (citat iz Ezekiela poznamo iz 1. čitanja!).

Isus ima oko da upozori na čudesa u prirodi. Time poučava svoje slušateljstvo, napose učenike: neka od njega kao Mesije ne očekuju spektakularna, čudovišna djela, zahvate i uspjehe. Rast je temeljni zakon koji upravlja životom svakoga kršća­nina i cijele Crkve kroz povijest: u malenosti – veliko, u polaku i strpljivu rastu – sazrijevanje, kroz neprilike i male i velike protivnosti – k punom uspjehu. No u sjemenu već klija puni klas.

Dakako, da te prispodobe ne uspavljuju kršćane da odlože svoje angažmane. Na­protiv! Ipak ih potiču na strpljivu ustrajnost u dobru. Osim toga, u prispodobama se skriva pouka da ne ovisi sve o sijaču. Bog sam bdije nad svojim sjemenom! Pro­čitajmo svakako odraz te Isusove prispodobe u 1 Kor 3, 5–9! „Niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva nego Bog koji daje rasti.“ Ali iako smo „Božja njiva i Božja građevina“, ne budimo lijeni „Božji suradnici.“ AMEN!

– fra Bonaventura Duda

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s