Nakon što smo razmatrali poveznicu između Sveza Božjeg s Abrahamom, nastavljamo razmatrati krštenje u kontekstu Saveza s Noom i Mojsijem.

Učimo od Noe
Noa je još jedan starozavjetni čovjek kojemu se novozavjetničari obraćaju kako bi razumjeli krštenje.

U značajnom odlomku u svom prvom pismu, Petar se obraća: Božja strpljivost… u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom. Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spašava sad i vas; i ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista, koji uzašavši na nebo, sjedi s desne strane Božje, pošto je sebi pokorio anđele, vlasti i sile. (1 Pt 3,20-22)

Petar izabire nekoliko elemenata iz priče o Potopu (Post pogl. 6-9) i primjenjuje ih na kršćansko krštenje.

Prvo, obratite pozornost na pozadinu.

Osuda i milost. Neminovno Bog nije mogao ostati nepokretan kada je vidio kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. Reče Jahve: “Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje”… Ali Noa je našao milost u očima Jahvinim. (Post 6,5-8) Bog je sveta ljubav. Ne može izdržati grijeh i mora ga se osuditi – danas koliko i tada. Ali Noe ovog svijeta koji mu vjeruju i poslušni su mu nalaze milost u Njegovim očima, danas kao i onda.

Drugo, krštenje te spašava

(Ovu izjavu ne bismo smjeli pomiješati s tim da se krštenje dodaje pokajanju i vjeri kao uvjetu za spasenje jer je krštenje sredstvo spasenja, ne temelj spasenja. Također na ovu izjavu ne bi se trebalo gledati kao na pridavanje vjerodostojnosti ideji da je krštenje nevaljano ako se poduzima bez namjere spašavajućega čina). To je ono što Petar kaže. Nije to samo slika spasenja, već i sredstvo spasenja. Kad se osvrtao na priču o Potopu vidio je analogiju između dolaženja do sigurnosti po vodama Potopa i po vodama krštenja. 5∗ Ovu izjavu ne bismo smjeli pomiješati s tim da se krštenje dodaje pokajanju i vjeri kao uvjetu za spasenje jer je krštenje sredstvo spasenja, ne temelj spasenja. Također na ovu izjavu ne bi se trebalo gledati kao na pridavanje vjerodostojnosti ideji da je krštenje nevaljano ako se poduzima bez namjere spašavajućega čina.

Treće, obitelj pripada zajedno.

Petar čini specifičnu dramu iz činjenice da su osmero ljudi iz Noinoga doma bili sigurni u arci. Gospodin je zainteresiran za obitelji. One su bile Njegova zamisao. On ih je stvorio i voli ih. I Njegovo spasenje u Pismu često obuhvaća ne samo vjernika poput Abrahama i Noe, već i njihove obitelji, vjerovali oni ili ne kao ovi.

Četvrto, krštenje nema automatski učinak.

Daleko od toga. On naglašava da to nije tjelesni čin krštenja: “ukidanje tjelesne nečistoće” koji spašava: već je to sve skupa radije nešto unutarnje. Njegova učinkovitost nema veze s automatizmom.

Peto, krštenje zahtjeva odgovor.

Što je to nešto unutarnje na što Petar aludira? Riječ koja se koristi, eperotema, može se razumijeti na više načina. Ali riječ se također koristila za rimski sacramentum ili zakletvu vjernosti koja je obvezivala vojnika prema činovniku koji ga učlanjuje. U ovom bi slučaju to značilo: “molba vjernosti koja dolazi od iskrene savjesti”. U svakom slučaju element ljudskoga odgovora na božansku inicijativu jasno je naglašen.

Vidi i ovo: Krštenje dojenčadi je nužno – evo iz kojeg razloga

Konačno, arka je značajna. Petar je svoje čitatelje jasno želio poučiti nečemu važnom kao aluziju na Noinu arku. U arci je postojala sigurnost: svagdje drugdje je vladala propast. To je isto tako duboko istinito i na duhovnom nivou. Krist je arka, jedino mjesto sigurnosti. Izvan Krista u konačnici nemam nade i nemam sigurnosti. Pitam se duguje li išta novozavjetna ideja o kršćaninu kao o nekome tko je “u Kristu” ovom važnom opisu arke? Bila ova zadnja točka opravdana ili ne, ostalih pet pokazuje koliko su novozavjetni pisci tražili i razmišljali nad starozavjetnim pričama i temama dok su se borili kako bi razumjeli novu stvar koju je Bog učinio za njih u Kristu. U svijetu koji je opravdano izložen Božjoj osudi protivno svoj nadi i očekivanjima, nalazimo da je On milostiv te priskrbljuje put spasenja za one koji to nimalo ne zaslužuju. U ovo mjesto sigurnosti ulaziš krštenjem, ti i tvoja obitelj, a opet krštenje nije automatsko sredstvo. Ono potrebuje ruku vjere koja će ga uhvatiti i jamstvo potpune odanosti Davatelju.

Učimo od Mojsija
Postoji i treći starozavjetni lik kojega nam novozavjetni pisci predočuju kako bi iluminirali krštenje i spasenje koje ono označuje. Pavao nam predstavlja Mojsija u 1 Korinćanima 10,1 i na dalje.

Pouke s Crvenog mora i krštenje

Ovaj odlomak oblikuje dio Pavlovog nasrtaja na Korinćane zbog njihove sebičnosti i nepromišljenosti u blagovanju hrane koja je žrtvovana idolima. Oni su se osjećali toliko sigurnima u svojim sakramentima i njihovom “znanju” da su bili spremni učiniti bilo što: to ne bi moglo štetiti tako profinjenim vjernicima poput njih. Pavao želi da oni uvide kako to nije ispravno.

Podsjeća ih na Izraelce u pustinji. Bili su tako sigurni u svojim sakramentima da su dali mjesta idolopoklonstvu i bludništvu pretpostavljajući da im to ne može štetiti. Dvadeset i tri tisuće njih, Pavao lakonski primjećuje, palo je u jednom danu! Oni su imali prasliku krštenja – prolazak posred voda Crvenog mora. Imali su prasliku euharistije – nebesku manu u pustinji. Imali su sve ove njima pretpostavljene privilegije i pali su. Dakle, tko od Korinćana misli da stoji, neka pazi da ne padne! (1 Kor 10,12)

To je udarac odlomka. Krštenje i Gospodnja večera nisu pouzdana zaštita protiv otpadništva. Poslušnost je također potrebna ako žele ostati u Savezu. U tome je i glavna svrha odlomka, a i važan je podsjetnik da je oslanjanje na sakrament krštenja dok slobodno odlazimo od Boga jadnikovo pribježište.

Ali odlomak ima za reći više od toga. Sugerira da je put do Boga ravno po Kristu bio čak i u vremenima prije utjelovljenja. Nadnaravna Stijena iz koje su pili bila je Krist, tvrdi Pavao (r. 4). Rabini su imali veliku raspravu o odlomku Stijene. Ali Pavao tvrdi da je pravi uzdržavatelj onih davnih Izraelaca bio onaj koji je kasnije postao tijelo u Isusu Nazarećaninu. On, samo On je bio put od Boga i prema Bogu, čak i u onim davnim danima, da, čak i onda kada nikako nisu mogli znati ništa o Njemu. Odlomak nas također podsjeća da Bog daje spasenje i samo On.

Bila je to Božja moćna ruka koja je Izraelce izvukla iz Egipta. On je bio taj koji ih je vodio kroz more i kroz pustinju. Spasenje je kako u Starom zavjetu, tako i u Novom, samo Božje djelo. Krštenje to snažno potvrđuje. To je nešto što je učinjeno za tebe, ne nešto što ti činiš. Sama pasivnost krštenja simbolizira činjenicu da je Bog učinio sve što je potrebno da bi nas stavio u ispravan odnos sa samim sobom. U ovom odlomku postoji snažan naglasak na ljudski odgovor koji Bog traži.

U slučaju Izraelaca većinu puta ga nije našao. Ali neki su odgovorili u vjeri i poslušnosti na koju su svi bili pozvani. Poruka Korinćanima i nama jednostavna je. U drugom retku nalazimo čudnu frazu o tome da su svi kršteni u Crvenom moru za pripadnike Mojsiju. Čini se da to naznačuje da su ušli u jednodušnost, u najbliskije partnerstvo i jedinstvo s njihovim vođom Mojsijem dok su prolazili morem koje je nadnaravno bilo razdvojeno i koje su apostoli vidjeli kao unaprijed dobro predočenim kršćanskim krštenjem. Bili su ujedinjeni s njihovim vođom. U tome je bit.

Krštenje u Kristu jednako djeluje. Ono ujedinjenje vjernika s njegovim Gospodinom: u konačnici, kao što Pavao to ističe na drugom mjestu, s njegovom smrću i uskrsnućem. Bog koji sklapa Savez Iza svake od ovih starozavjetnih aluzija teži ideja Saveza. Bog je Bog koji sklapa Savez. On se obvezuje fizičkim znakom, kao da mu se ne može vjerovati! Znak Noi bila je duga (Post 9,8 itd.). Znak Mojsiju bila je pasha (Izl 12). Znak Abrahamu, glavni znak pripadanja koji se zadržao kod Židova do danas, bilo je obrezanje. Sve ove tri velike starozavjetne priče pripremaju nas da razumijemo ono što će novozavjetni pisci učiniti tako jednostavno. Bog nas ljubi, bezvrijedne kakvi jesmo. Našao je način kako će nas spasiti. Njegova bi milostiva inicijativa trebala susresti naš odgovor u poslušnosti i obožavanju.

To je Savez. I taj Savez ima znak i pečat koji je namijenjen kako bi umirio naše sumnje i dao nam pouzdanja. Ovo su pouke za pripremu o kršćanskom spasenju i krštenju, koje su Njegovo jamstvo koje nalazimo u Starom zavjetu. Pozornica je sada pripravna za dolazak Ivana Krstitelja i Isusa.

Iz knjige: Michael Green, Krštenje (Kršćanski centar “Dobroga Pastira, 2005., str. 22-22)

Na temu krštenja vidi više ovdje.

Kod preuzimanja ovoga članka, obavezno navesti link.