TUMAČENJE 39 ČLANAKA VJERE: Članak 14 – O prezaslužnim djelima

Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

Tekst 39 članaka vjere

Komentar na ostale članke vidi ovdje

                                                                   ČLANAK 14.

                                                             O prezaslužnim djelima

„Dragovoljna djela pored i ponad Božjih zapovijedi, koja nazivamo prezaslužnim djelima, ne mogu se braniti bez nadimanja i bezboštva. Jer njima ljudi izjavljuju da Bogu ne daju samo ono što su obvezni, već da za njega čine više nego što su dužni. Naime, Krist jasno govori: Kada učinite sve što vam je zapovjeđeno, recite: sluge smo beskorisne.“

Za ispravno razmatranje ovog članka, upravo kao i za prethodni, potrebno je imati ispravno gledište obzirom na povijesni okvir unutar kojeg je smješten. Pojam o prezaslužnim djelima je usko povezan sa sustavom indulgencija (oproštajnica) nastalim u srednjovjekovnoj Crkvi. Bila je to zapravo zloupotreba indulgencija koja je silno razljutila Martina Luthera, što je kao posljedicu imalo razbuktavanje ognja same Reformacije. Dok je sustav indulgencija jedva i bio u upotrebi prije jedanaestog stoljeća i perioda križarskih pohoda, početak njihove upotrebe može se dovesti u vezu sa nekim idejama i praksama iz mnogo ranijeg razdoblja.

Jedna od tih davnih preteča bio je odgovor Crkve na problem koji se ticao obnove (rehabilitacije) onih vjernika koji su pali (zgriješili) tijekom progonstva Crkve. Bio je to pravi prikaz mudrosti i milosti Ciprijana sa Kartage, koji je kao crkveni vođa trećeg stoljeća morao odrediti da obnovu zadobiju oni koji su zbog slabosti pali ili zanijekali vjeru, ali da prije toga moraju podnijeti pokoru kako bi pokazali ozbiljnost vlastitog pokajanja. Katkada bi taj disciplinski period bio predugačak, pa bi oni koji su prolazili kroz pokoru tražili da im se to vrijeme skrati. Ponekad bi kao pomoć uzeli  „pokrovitelje“ koji su bili posebno istaknuti kao vjerni „ispovjednici“. Oni su bili oni koji su se pokazali istinski vjernima pod progonstvom i u vrijeme trpljenja. Glavno je pitanje bilo ima li Crkva autoritet popustiti ili ublažiti vlastitu kanonsku disciplinu skraćujući uspostavljeno vrijeme pokajničke „kušnje“. Iako se Ciprijan protivio samoj praksi, Crkva je tvrdila kako ima sva prava za to, budući da je od Krista dobila vlast „svezivati i razriješivati“,  otpuštajući vremenite kazne. Ovdje se vidi uspostava onoga što se smatra pretečom razvoja kasnije prakse podjele indulgencija.

Još jedna od ranih preteča može se povezati s ranocrkvenim gledištem obzirom na vrednovanje „dara celibata“. Pišući poslanicu Korinćanima „obzirom djevice“, apostol Pavao ističe kako nema nikakvih „zapovijedi“ (praeceptum) od Gospodina, ali ono što daje je njegov vlastiti sud (consilium), a to je da ostanu živjeti kao samci. Izvodeći iz uporabe riječi svetog Pavla , počela se praviti razlika između „zapovijedi“, koje su svakoga obavezivale na poslušnost i „savjeta“, koji se mogu slijediti, ali za koje se ne zahtijeva poslušnost. Praveći takvu razliku postojao je samo mali korak od naučavanja da ako kršćanin ne da samo slijedi zapovijedi nego i savjete Svetog Pisma, da tako zapravo  učini i više nego li se zahtijeva. Netko bi na takav način vjerojatno mogao sakupiti dodatnu zalihu pravednosti ili prekomjerne zasluge koje su nadmašivale potrebe pojedinca koji ih je ostvario. Jedan skolastik iz trinaestog stoljeća je pristupajući ovom pitanju rekao kako prekomjerna zasluga nije nešto izgubljeno ili protraćeno, već nešto što ulazi u riznicu Crkve te uzeto zajedno s beskonačnom zaslugom Isusa Krista obuhvaća polog zaslužnih dijela po njezinoj vlasti da „svezuje i razrješuje“ i tako razdijeli u korist kršćanskim vjernicima kako to sama odredi.

Štogod rekli vezano za ovakvu praksu i njezinu zlouporabu, glavna stvar o kojoj je ovdje riječ je ona protiv koje govori ovaj Članak, naime, da je čitava ova postavka utemeljena na lažnoj pretpostavci koja je u suprotnosti sa Svetim Pismom. Nije moguće da nitko ispuni sve Božje pravedne zahtjeve, a kamoli još da ukine ispunjavanje tih obaveza. Nadalje, kada bi i bilo moguće držati sve zadane zapovjedi, tada to ne bi bilo ništa više nego li odrađivanje naše dužnosti. To ne bi stvorilo višak zasluga. Stoga možemo reći da ideja o prezaslužnim djelima, kao i sustav  pomoću kojeg je ostvarena, stoji protivno svim načelima biblijske antropologije i soteriologije na kojoj je izgrađena Reformacija Crkve.

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s