Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.
Komentar na ostale članke vidi ovdje
ČLANAK 16.
O grijehu nakon Krštenja i obraćenja
„Nije svaki dobrovoljno počinjeni smrtni grijeh nakon Krštenja, ujedno i grijeh protiv Duha Svetoga, niti je neoprostiv. Stoga se onima koji su nakon Krštenja počinili grijeh ne smije uskratiti prilika za pokajanje. I pošto smo primili Duha Svetoga možemo odstupiti od darovane nam milosti i sagriješiti, ali i milošću Božjom ponovo ustati i popraviti svoj život. Stoga valja odbaciti one koji tvrde da tako dugo dok žive ovdje više ne mogu griješiti, ili one koji odriču mogućnost opraštanja onima koji se istinski kaju.“
Postoji nekoliko čimbenika u neposrednom povijesnom kontekstu Reformacije koji su iznjedrili ovaj Članak, zbir onoga što se čini da je Jean Calvin imao u vidu kada je navod koji slijedi uključio u Knjigu IV Institucija kršćanske vjere (Institutes of the Christian Religion):
„U našem vremenu postoje neki anabaptisti koji se uopće ne razlikuju od novacijanista. Jer se pretvaraju kao da se narod Božji prilikom krštenja obnavlja u čist i anđeoski život… Ali ako neki čovjek nakon krštenja posrne, oni mu ne ostavljaju ništa osim neumoljivog Božjeg suda.“ (IV.i.23)
Pitanje koje je utjelovljeno u takvom pogrešnom nauku, kao i pitanja o kojima se bavi Članak 16 su sljedeća:
- narav „neoprostivog grijeha“, ili huljenje protiv Svetoga Duha;
- pitanje „otpadanja od milosti“;
- pitanje grijeha nakon krštenja.
Za vrijeme Reformacije je uočeno ponovno pojavljivanje interesa za pitanje takozvanog „neoprostivog grijeha“, i to u tolikoj mjeri da je izvorni komplet Članaka kralja Edwarda uvrstio i dodatni Članak (XVI) kako bi odredio o čemu se radilo. Članak kaže slijedeće:
„ Hula protiv Svetog Duha je kada čovjek iz zlobe i tvrdoglavosti svog mišljenja povrijedi i odbaci jasno razumljivu istinu Božje Riječi i postane njezinim neprijateljem progoneći ju. Oni koji takvo što čine nose krivicu Božjeg prokletstva, te postaju zarobljenici najžalosnijeg i strašnog zločina, pri čemu je takav grijeh od samog Gospodina nazvan i prihvaćen kao neoprostivi grijeh.“
Ovaj je Članak Matthew Parker izostavio u svom prerađenom izdanju iz 1563., a pitanje neoprostivog grijeha spomenuto je u našoj sadašnjoj zbirci Članaka prema tome kako to ne bi trebalo razumjeti. Ne treba svaki grijeh koji je počinjen nakon krštenja—čak ni one najodvratnije i najsamovoljnije — smatrati kao huljenje protiv Svetog Duha, a stoga i kao nešto neoprostivo.
Činjenica je da su oni koji su kršteni, inicirani u kršćansku Crkvu, i time dovedeni u područje privilegija i blagoslova Saveza milosti – oni koji su kršteni će počiniti grijeh. To je upravo ono što su anabaptistički radikali željeli osporiti. Ono što oni nisu uspjeli uočiti je da krštenje utječe na promjenu statusa, a ne trenutnu i potpunu preobrazbu karaktera. Kao čin kršćanske inicijacije ono označava početak, a ne svršetak. Iako ono uvodi u Savez odnosa i privilegija, ono ipak ne daje automatski svu milost i pogodnosti koje su dio trajnog djela posvećenja, i u konačnici proslavljenja. Vjernik koji je kršten može i često čini ono što je u suprotnosti sa njegovim ili njezinim statusom kao baštinika Saveza milosti i privilegija. A činiti tako je opasno. Prema tome ovaj Članak, koji ozbiljno računa na činjenicu grijeha nakon krštenja, također upućuje na nužnost da „ustanemo ponovo i popravimo svoje živote“. Na takav se način suprotstavlja drskom, samozadovoljnom, ponosnom i pretjerano samopouzdanom stavu obzirom na krštene vjernike.
Ali istovremeno, članak se također suprotstavlja svakom uznemirujućem zanovijetanju i sumnjama da je oproštenje uistinu moguće onima koji su zapali u grijeh nakon što su bili uvedeni u područje Saveza milosti i blagoslova. Stoga Članak otvoreno poriče bilo kakvu misao da se Crkva ne treba držati objave (deklaracije) i prikaza (demonstracije) Božjeg oproštenja onima koji se „istinski pokaju i iskreno vjeruju Njegovom svetom evanđelju“.
Evanđelje je riječ pomirenja i obnove onima koji se pokaju i ova slavna istina božanske milosti čvrsto potvrđuje sva pravila naše Crkve. Moramo jedino uzeti u obzir uvijek ponavljani slijed „grijeh/milost/vjera“, motiv iz Cranmerove euharistijske liturgije, kako bi uvidjeli ono na što se čvrsto ukazuje. Suprotstaviti se navedenom slijedu značilo bi odreći se evanđelja. Stoga nedvosmisleni rječnik Članka jasno izriče kako „valja odbaciti one koji tvrde da tako dugo dok žive ovdje više ne mogu griješiti, ili one koji odriču mogućnost opraštanja onima koji se istinski kaju.“
Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches
Prijevod s engleskog: Danijel Milas
Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.